Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1503/15 (M. B.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1503/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1503/15, rješavajući apelaciju Mije Banovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mije Banovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 008475 13 K od 12.

studenog 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mijo Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008475 13 K od 12. studenog 2013. godine.

2. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se do donošenja odluke o apelaciji obustavilo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1503/15 od 17. lipnja 2015. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 23. i 27. ožujka 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 28. ožujka 2017. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 008475 13 K od 12. studenog 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u točki 1. izreke presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom

22. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Kantonalni sud je osudio apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izvršio određena preciziranja izmijenjene optužnice radi jasnijeg opisa događaja u skladu sa izvedenim dokazima, na način što je iz opisa djela u točki 1. optužnice izostavio vrijeme izvršenja djela srpanj i rujan 1993. godine iz razloga što je analizom iskaza svjedoka utvrđeno da su relevantne radnje koje je apelant vršio prema civilima zajedno sa drugim pripadnicima Vojne policije, na način kako je to navedeno u opisu točke 1. optužnice, vršene u kolovozu 1993. godine. Također, naveo je da je iz opisa djela izostavio ime J. Š. kao civilne osobe prema kojoj je apelant nečovječno postupao, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da se apelantova radnja prema J. Š. može podvesti pod opis djela iz točke 1. optužnice, s obzirom na to da J. Š. nije bio zatvoren u samicu kao drugi oštećeni.

9. Kantonalni sud je dalje iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci optužbe, oštećeni S. B., M. K., A. O. i M. H. u pretežitom dijelu svojih iskaza opisivali apelantove radnje koje je činio prema njima i prema drugim zatvorenicima na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnice, a da su te iste radnje opisivali i svjedoci S. M., M. D. i H. K. Svi svjedoci optužbe iskazali su svoja osobna iskustva koja su doživjeli za vrijeme dok su bili u logoru Dretelj kao zatvorenici samice, a svjedok J. Š. koji je bio zatvoren u limenom hangaru vidio je ono što je apelant činio prema zatvorenicima samice. Svjedoci M. H., S. B. i M. K., koji su bili smješteni u samicu, prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu bez imalo sumnje prepoznali su apelanta kao izvršitelja, sukladno su iskazivali i opisivali radnje koje su nad njima vršili apelant i drugi nepoznati pripadnici Vojne policije. Na glavnom pretresu apelanta su prepoznali kao vojnog policajca kojega su zatvorenici u logoru zvali Mijo Brada. Svjedok H. K. opisao je ono što je doživio osobno od apelanta prilikom odlaska na objede zajedno sa drugim zatvorenicima, a ti opisi su sukladni opisu ostalih zatvorenika koji su bez ikakve sumnje prepoznali apelanta. Svjedok A. O. nije prepoznavao apelanta u sudnici, a svjedoci M. D. i S. M. nisu sa sigurnošću mogli prepoznati apelanta, ali su njihovi iskazi jasni i sukladni iskazima svjedoka koji su apelanta prepoznali i potkrepljuju u cijelosti iskaze tih svjedoka. Naime, iz tih iskaza proizlazi da je apelant zajedno sa drugim nepoznatim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) nečovječno postupao prema zarobljenim civilima na način da su ih, u vrijeme kada su izvođeni na plato ispred hangara i samice gdje su bili zatvoreni, bez ikakvog povoda, prije i nakon jela, tukli kundakom puške, drvenom palicom, lancem, šakama i nogama, po različitim dijelovima tijela, nanoseći im tako ozljede po svim dijelovima tijela, prisiljavali ih da što duže goli leže na ugrijanom betonu kako bi zadobili opekotine, te da tako ležeći gledaju u sunce, nakon čega su ih prisiljavali da jedni drugima skaču na stomak, uslijed čega su oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne patnje i što je vrijeđalo njihovo dostojanstvo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da je dokazano da je apelant učinio radnje navedene u činjeničnom opisu iz točke 1. izreke presude i da te radnje predstavljaju nečovječno postupanje kao oblik izvršenja kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret.

10. U pogledu ocjene vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, Kantonalni sud je istakao da su svjedoci naveli da su ih osim apelanta i drugooptuženog G. G. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) tukli i drugi vojnici i vojni policajci koje nisu dobro zapamtili, za razliku od apelanta i drugooptuženog koje su sasvim jasno zapamtili, opisali ih kako su izgledali u kritično vrijeme, te ih je većina svjedoka i prepoznala u okviru iskaza kao svjedoka. Također, proizlazi da oštećeni prije dolaska u Dretelj apelanta uopće nisu poznavali i da su navodili da je apelant kao vojni policajac po svom ponašanju i djelovanju bio različit u odnosu na ostale vojne policajce, zbog čega su radnje koje su ga razlikovale od drugih vojnih policajaca bile odlučne da ga svjedoci prepoznaju. Na vjerodostojnost njihovih iskaza upućuju i dijelovi iskaza u kojima su se izjašnjavali o načinu na koji je apelant postupao, te načinu na koji je vršeno nečovječno postupanje prema njima. Vjerodostojnost iskaza pojedinih svjedoka obrana je pokušala dovesti u pitanje ukazivanjem na navode svjedoka koji su odstupali od njihovih iskaza u istrazi. U svezi sa time, Kantonalni sud je ukazao da su se svjedoci u istrazi izjašnjavali o kaznenim djelima više osoba, a ne samo dvojice optuženih, tako da njihovi odgovori u istrazi nisu bili ni fokusirani isključivo na apelanta i drugooptuženog, za razliku od postavljenih pitanja i danih odgovora na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da ti apelantovi navodi nisu doveli u pitanje iskaze svjedoka, jer pojedina odstupanja u pogledu nevažnih detalja, u takvim okolnostima koje su opisivali navedeni svjedoci, logična su i ne dovode u pitanje činjenicu da iz njihovih iskaza proizlazi zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine žalba apelantovog branitelja odbijena je kao neutemeljena, a žalba Kantonalnog tužiteljstva je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

12. U svezi s apelantovim tvrdnjama da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu na način što je u znatnoj mjeri izmijenio činjenični opis dijela izmijenjene optužnice i da je postupajući na taj način učinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH, Vrhovni sud je naveo da točno da je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa izmijenjene optužnice izvršio određena preciziranja na način da je izmijenio vrijeme izvršenja djela „srpanj i rujan 1993. godine“, te izostavio ime oštećenog J. Š., nalazeći da to vrijeme izvršenja i radnje koje bi se odnosile na oštećenog J. Š. nisu dokazani, jer u odnosu na ovog oštećenog nije postupano na isti način kao i prema ostalim oštećenim, kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici. U svezi s time, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenoj modifikaciji činjeničnog opisa djela, iz razloga što se izreka prvostupanjske presude u potpunosti odnosi na iste događaje u realnom i pravnom smislu. To znači da nema bitnih promjena u činjeničnom supstratu dijela izreke pobijane presude jer su u odnosu na apelanta ostale sve one činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Činjenica da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ispustio određene činjenice i okolnosti ne utječe na identitet kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim. Prema tome, jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije prekoračio optužbu, niti učinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1) točka j) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Također, Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je u odnosu na oštećenog J. Š. trebalo donijeti oslobađajuću presudu, niti se može prihvatiti da je uslijed ovakvih izmjena u izreci pobijane presude prvostupanjski sud povrijedio apelantovo pravo na obranu, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je iz činjeničnog opisa izmijenjene optužnice ispustio ime oštećenog J. Š. za što je u obrazloženju pobijane presude dao jasne razloge. Imajući u vidu da je ispuštanje imena oštećenog izvršeno u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu, a što se odnosi i na ostale činjenice i okolnosti koje su ispuštene, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti opravdanim da je zbog toga povrijeđeno apelantovo pravo na obranu.

13. U pogledu apelantovih navoda da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na svjedočenju svjedoka na glavnom pretresu, tj. na njihovom imenovanju i prepoznavanju apelanta kao učinitelja kaznenog djela, Vrhovni sud je zaključio da se u žalbi paušalno prigovara bez konkretizacije o kojim svjedocima se radi. Žalbeni navodi da je „većini svjedoka predočena lista sa mogućim izvršiteljima“ paušalne su naravi i kao takvi nisu ni mogli biti ispitani, što se odnosi i na ukazane razlike u iskazima svjedoka, na temelju čega se u žalbi izvodi zaključak da se ne može sa sigurnošću tvrditi da je apelant bio osoba koja je sudjelovala u maltretiranju zatvorenika. U svezi s time, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud izvršio analizu izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu odredbe članka 296. stavak 2. ZKPFBiH i da je o svemu tome dao jasne, valjane i određene razloge. To se odnosi i na apelantov iskaz dan u svojstvu svjedoka, te iskaze svjedoka obrane I. B. i F. L. koje je prvostupanjski sud detaljno analizirao i jasno naveo što iz tih dokaza prihvaća, odnosno ne prihvaća i zašto. Navedene dokaze je ocijenio u svezi sa iskazima oštećenih koji su navodili radnje koje su prema njima poduzimane, pri čemu su jasno govorili o Miji zvanom Brada, što se upravo odnosi na apelanta kao osobu koju su po maltretiranju dobro zapamtili, iznosili pojedinosti o tome, a na glavnom pretresu ga i prepoznali kao osobu koja ih je maltretirala. Pored toga, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, oštećene osobe su navodile i razliku u pogledu njegovog fizičkog izgleda u odnosu na to kako je izgledao u inkriminirano vrijeme. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu predočavao oštećenima njihove iskaze iz istrage u pogledu različitosti kazivanja, pa je konačno sve to analizirao i jasno naveo razloge o tome što prihvaća i zašto. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da iskazi svjedoka optužbe prema kojima je apelant poduzimao inkriminirane radnje upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se radilo upravo o apelantu, što isključuje mogućnost zamjene identiteta osobe, koju tezu je zastupala apelantova žalba.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da je prvostupanjski sud samoinicijativno izvršio preciziranje izmijenjene optužnice na način što je izmijenio vrijeme izvršenja djela, odnosno srpanj i rujan 1993. godine, kao i da je iz izreke presude ispustio ime oštećenog J. Š. uz obrazloženje da je ispuštanje imena oštećenog učinjeno u apelantovu korist. Apelant je također naveo da je prvostupanjski sud utemeljio presudu na iskazima svjedoka koji su svoj iskaz dali na temelju nezakonitog prepoznavanja i imenovanja apelanta kao počinitelja predmetnog kaznenog djela na glavnom pretresu. U svezi s time, apelant je naveo da su redoviti sudovi zaključili da bitne razlike opisa vezanih za apelantov lik i odjeću nisu bitne zbog proteka vremena, što je neprihvatljiv zaključak iz razloga što postoji velika mogućnost da se protekom vremena stvari ne opišu onako kako su bile u stvarnosti ili kako su prezentirane u opisima većine sudionika događaja.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant navodi iste razloge koje je isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude zbog čega upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede ZKPFBiH i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da su redoviti sudovi pravilno ocijenili da prvostupanjski sud nije samoinicijativno izmijenio optužbu, da nije povrijedio apelantovo pravo izostavljajući iz opisa ime J. Š., te da su neutemeljeni navodi da je prvostupanjskom postupku prepoznavanje vršeno na nezakonit način.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Suučesništvo u kaznenom djelu Supočiniteljstvo Član 22.

Ako više osoba, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine kazneno djelo, svako od njih kazniti će se kaznom propisanom za to djelo.

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili tko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

18. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312. stavak 1.) točka j) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

j) ako je optužba prekoračena, VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobio Presudu Vrhovnog suda broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijanu presudu apelant primio 7. veljače 2015. godine, a da je apelaciju podnio 30. ožujka 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].

26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je prvostupanjski sud izvršio preciziranje izmijenjene optužnice na način što je izmijenio vrijeme izvršenja djela i iz izreke presude ispustio ime oštećenog J. Š. Također, apelant smatra da je prvostupanjski sud utemeljio presudu na iskazima svjedoka koji su svoj iskaz dali na temelju nezakonitog prepoznavanja i imenovanja apelanta kao počinitelja predmetnog kaznenog djela na glavnom pretresu i da je neprihvatljiv zaključak redovitih sudova da razlike opisa vezanih za apelantov lik i odjeću nisu bitne zbog proteka vremena, iz razloga što postoji velika mogućnost da se protekom vremena stvari ne opišu onako kako su bile u stvarnosti ili kako su prezentirane u opisima većine sudionika događaja.

28. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

29. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

30. Razmatrajući apelantove navode da su presude redovitih sudova utemeljene na nezakonitom prepoznavanju apelanta na glavnom pretresu i da je neprihvatljiv zaključak redovitih sudova da razlike opisa vezanih za apelantov lik i odjeću nisu bitne zbog proteka vremena, Ustavni sud zapaža da se tim navodima u suštini ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom, o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice je li apelant sudjelovao u izvršenju predmetnog kaznenog djela i radnji koje je poduzimao prema oštećenima detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka-oštećenih kao i drugih svjedoka, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u vezu s njihovim ranijim iskazima i drugim materijalnim dokazima, te njihovim prepoznavanjem i imenovanjem apelanta kao počinitelja kaznenog djela. Osim toga, Kantonalni sud je razmotrio i za svoje zaključke dao detaljno obrazloženje u pogledu navoda apelantove obrane kojima je ukazivano na različitost u iskazima svjedoka, te dao detaljno obrazloženje u pogledu vjerodostojnosti njihovih iskaza. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Kantonalni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Također, u pogledu apelantovih navoda da je prvostupanjski sud prekoračio optužnicu jer je izmijenio vrijeme izvršenja kaznenog djela i jer je iz izreke presude ispustio ime svjedoka J. Š., Ustavni sud zapaža da je apelant isti prigovor naveo u žalbi Vrhovnom sudu koji je razmotrio navedeni prigovor dajući pri tome jasno, detaljno i logično obrazloženje za svoju odluku, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenoj modifikaciji činjeničnog opisa djela iz izreke presude u odnosu na onu iz izmijenjene optužnice, iz razloga što se izreka prvostupanjske presude u potpunosti odnosi na iste događaje u realnom i pravnom smislu i da nema bitnih promjena u činjeničnom supstratu dijela izreke pobijane presude jer su u odnosu na apelanta ostale sve one činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Činjenica da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ispustio određene činjenice i okolnosti ne utječe na identitet kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim. Također, Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je u odnosu na oštećenog J. Š. trebalo donijeti oslobađajuću presudu, jer u odnosu na ovog oštećenog nije postupano na isti način kao i prema ostalim oštećenim, kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici, niti se može prihvatiti da je uslijed ovakvih izmjena u izreci pobijane presude prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu optuženog, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je iz činjeničnog opisa izmijenjene optužnice ispustio ime oštećenog J. Š. za koje je u obrazloženju pobijane presude dao određene razloge. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da se apelantovim navodima u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude. Prema kaznenopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo kaznenog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju kazneno djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu kaznenog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže kazneno djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelant osuđen za isto kazneno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ) za koje je prvobitno optužen tako, a da je prvostupanjski sud, što je prihvatio i drugostupanjski sud, preciziranje izvršio sukladno rezultatima izvedenih dokaza dajući jasno, detaljno i logično obrazloženje za svoju odluku zbog čega, prema mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da je preciziranjem opisa djela navedenog u izreci presude prekoračena optužba, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je optužba u odnosu na apelanta prekoračena niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1503/15 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio