Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/17 (A. Č.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1129/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1129/17, rješavajući apelaciju Anselma Čanka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anselm Čanak, protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 336377 16 Kž od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anselm Čanak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 336377 16 Kž od 26. januara 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se odložilo izvršenje izrečene zatvorske kazne, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH), za koje krivično djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.
3. U toku krivičnog postupka, utvrđeno je da je apelant 2. jula 2012. godine, nakon što su policijski službenici II PU (M. K., E. B. i A. S.) protiv apelanta podnijeli prekršajni nalog i prekršajnu prijavu, u prostorijama II PU fizički napao policijskog službenika A. S., na način da ga je udario otvorenom rukom u predjelu prsa, hvatajući ga za majicu i povlačeći prema sebi, da bi potom A. S. pao na pod i tom prilikom zadobio laku tjelesnu povredu u vidu istezanja desnog gležnja, dok su službenici II PU, upotrebom fizičke snage, zahvatom poluge i sredstava za vezivanje ruku, uspjeli fizički odvojiti apelanta od A. S.. Naime, prvostepeni sud je provedenim dokazima optužbe (saslušani svjedoci A. S., E. B. i M. K., vještak medicinske struke H. Ž. i izvršen uvid u nalaz i mišljenje navedenog vještaka) i dokazima odbrane (saslušani svjedoci E. Ž., S. G., L. M. i apelant), te na osnovu materijalne dokumentacije (pobliže navedena u obrazloženju prvostepene presude), utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način opisan u izreci prvostepene presude.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da tokom provedenog prvostepenog postupka, nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu, niti do povrede odredaba Krivičnog zakona FBiH na štetu apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio provedene dokaze, dao razloge zbog čega je poklonio vjeru dokazima koji su potkrijepili apelantovu krivnju, na osnovu čega je zasnovao činjenične i pravne zaključke, koje prihvata i Kantonalni sud, jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. Osim toga, Kantonalni sud je, u obrazloženju svoje odluke naveo da je u toku prvostepenog postupka prihvaćen prijedlog apelantove odbrane da se pribave snimci nadzornih kamera unutar policijske stanice, ali da isti nisu dostavljeni sa obrazloženjem da kamere u vrijeme predmetnog događaja nisu bile u funkciji, a što po mišljenju Kantonalnog suda ne predstavlja propust prvostepenog suda. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud omogućio apelantovoj odbrani da izvodi dokaze, među kojima i saslušanje svjedokinje (E. Ž.), koja je od strane apelantove odbrane detaljno ispitana na glavnom pretresu, čiji iskaz je prvostepeni sud cijenio i doveo u vezu sa ostalim dokazima, iz kog razloga nije bilo potrebe za ponovnim saslušanjem ove svjedokinje. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da apelantovi žalbeni navodi, u kojima je dao svoju verziju predmetnog događaja, ističući da je on bio pretučen u policijskoj stanici od strane pripadnika policije, nisu bili ničim potkrijepljeni u toku prvostepenog postupka, te da je, ukoliko se takav napad desio, imao pravo podnijeti krivičnu prijavu u tom pravcu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant smatra da odlučna činjenica u predmetnoj pravnoj stvari jeste da li je u kancelariji policijske stanice postojao video nadzor i da li je bilo moguće pribaviti snimak, te da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno. Naime, apelant navodi da je u svom iskazu detaljno opisao cijeli događaj, te ukazao da su u kancelariju, u kojoj je fizički napadnut od strane policajaca, u to vrijeme radile dvije kamere.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman