Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/17 (S. F.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1445/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1445/17, rješavajući apelaciju Seada Fazlića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Fazlić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 020785 17 Kž od 30. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 020785 17 Kž od 30. januara 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se odložio postupak izvršenja kazne zatvora prema apelantu, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Apelant je 16. maja 2017. godine dostavio Rješenje Suda BiH broj SU-10-206/17.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u vezi sa članom 31. KZ BiH, za koje krivično djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. U obrazloženju osporene odluke apelacionog vijeća Suda BiH je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, prije svega iskaza svjedoka M. J. i I. J., a koji su potkrijepljeni iskazima svjedoka A. J. i H. Z., utvrdio da je apelant upoznao M. J. i I. J. sa prvooptuženim S. D. (Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020785 16 K od 4. januara 2017. godine obustavljen je krivični postupak protiv prvooptuženog zbog njegove smrti). Nadalje je navedeno da je apelant u dva navrata preuzeo novac (iznose od po 2.500,00 KM) od M. J. i I. J., koji je proslijedio prvooptuženom, potpuno svjestan da se radi o novcu datom radi posredovanja prvooptuženog kod Komisije Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine za prijem kandidata u Oružane snage Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), a kako bi se zaposlio I. J. u svojstvu vojnika u profesionalnu vojnu službu u Oružane snage Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je apelant bio svjestan da prvooptuženi, koristeći službeni položaj, ima namjeru posredovati kod članova Komisije za izbor kandidata u Oružane snage Bosne i Hercegovine, tako da su se u radnjama apelanta ostvarila obilježja radnji pomaganja, iz čega proizilazi da je radnje pomaganja za koje je oglašen krivim počinio umišljajno.
3. U vezi apelantovih navoda, u kojima je ukazao da u konkretnoj situaciji ne može postojati krivica pomagača ukoliko prethodno nije utvrđena krivica izvršioca, te da ga treba odmah osloboditi od optužbe, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je ovo stanovište neutemeljeno. Naime, u obrazloženju osporene odluke je konstatovano da je krivična odgovornost saučesnika (pomagača) lične prirode i njegova odgovornost ne može zavisiti od odgovornosti izvršioca ili drugih saučesnika u istom djelu, te da će pomagač odgovarati i u slučaju pokušaja izvršenja krivičnog djela, ukoliko je takav pokušaj po zakonu kažnjiv. Dakle, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da pomagač odgovara u granicama svog umišljaja, nezavisno od odgovornosti glavnog izvršioca, što navodi na zaključak da pomagač može biti kažnjen, a da se izvršiocu uopšte ne sudi i obratno.
4. Isto tako, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je namjera protivzakonitog posredovanja prvooptuženog bila usmjerena na članove komisije kao pojedince, a ne na komisiju kao kolektivno tijelo, jer su upravo članovi komisije, kao službene osobe nosioci te subjektivnosti, te da stoga nije bilo potrebe u izreci prvostepene presude unositi pojedinačna imena svih članova komisije, čime se ne dovodi u pitanje ispunjenost bitnih obilježja konkretnog krivičnog djela. Pored toga, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da apelantov stav da nije samo on donosio novac prvooptuženom, već su to činila i druga lica, a imaju status oštećenih, nije opravdanje, te da eventualna krivnja drugih ne predstavlja osnov za njegovo ekskulpiranje od krivične odgovornosti.
5. Rješenjem Suda BiH broj SU-10-206/17 od 8. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 020785 17 Iks od 24. aprila 2017. godine, kojim je odbijena apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je, nakon što je obustavljen krivični postupak protiv prvooptuženog, „zbog akcesornosti“ trebalo obustaviti krivični postupak i protiv apelanta, jer su oba optužena oglašeni krivim da su učinili krivično djelo „zajedno“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dalo detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelaciono vijeće Suda BiH, odlučujući o apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da je prvooptuženi tokom postupka preminuo i da je zbog toga trebalo obustaviti postupak u odnosu na apelanta), u obrazloženju osporene odluke dalo detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud u tom pogledu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu odlučenja apelacionog vijeća Suda BiH. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman