Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/17 (A. Č.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Žalba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1130/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1130/17, rješavajući apelaciju Anselma Čanka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anselm Čanak protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 197322 17 Kž 2 od 9. februara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 197322 17 Kž 3 od 9. marta 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anselm Čanak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 197322 17 Kž 2 od 9. februara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 K 197322 17 Kž 3 od 9. marta 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji, odložiti izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu u predmetnom krivičnom postupku. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom od 9. februara 2017. godine odbijena je apelantova žalba, odnosno osporenom odlukom od 9. marta 2017. godine odbačena je žalba apelantovog branioca protiv prvostepene presude od 14. decembra 2015. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ), te kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
2. U predmetnom krivičnom postupku, nakon što je donesena prvostepena presuda, apelantov branilac je 22. avgusta 2016. godine podnio zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude, koji zahtjev je usvojen rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 13. oktobra 2016. godine, te koje je rješenje dostavljeno apelantovom braniocu 24. oktobra 2016. godine. Apelantov branilac je podnio protiv navedenog rješenja žalbu, koju je Kantonalni sud odbio rješenjem od 28. novembra 2016. godine iz razloga što je apelantov branilac isticao žalbene razloge koji nisu u vezi sa pobijanim rješenjem u kojem se odlučivalo samo o produžetku roka za izjavljivanje žalbe protiv presude prvostepenog suda.
3. U obrazloženju osporene odluke od 9. februara 2017. godine Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio žalbu protiv prvostepene presude ne navodeći određeni žalbeni razlog ali da iz obrazloženja žalbe proizlazi da se prvostepena presuda pobija zbog odluke o kazni. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se opredijelio da apelanta osudi na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci (te u vezi s tim dao razloge na strani 2. osporene odluke).
4. U obrazloženju osporene odluke od 9. marta 2017. godine Kantonalni sud je naveo da je 9. februara 2017. godine odbio apelantovu žabu kao neosnovanu i predmetni spis vratio prvostepenom sudu, te da je 28. februara 2017. godine isti spis ponovo dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi po istoj prvostepenoj presudi, a povodom žalbe apelantovog branioca koja u ranijem postupku nije bila dostavljena Kantonalnom sudu na odlučivanje. Kantonalni sud je ukazao da je prvo ispitao da li je žalba apelantovog branioca izjavljena u zakonskom roku, te da je utvrđeno da je apelantov branilac prvostepenu presudu primio 15. avgusta 2016. godine, dok je žalbu protiv te presude podnio 14. decembra 2016. godine, izvan zakonskog roka za izjavljivanje žalbe od 15 dana od dana prijema presude.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da je apelantov branilac podnio blagovremeno žalbu 14. decembra 2016. godine koja uopšte nije razmatrana osporenom odlukom od 9. februara 2017. godine, te da je navedena žalba odbačena kao neblagovremena osporenom odlukom od 9. marta 2017. godine, a da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je rješenjem Općinskog suda od 13. oktobra 2016. godine usvojen zahtjev apelantovog branioca za produženje roka za žalbu za 15 dana od dana isticanja roka za žalbu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Zakon o krivičnom postupku F BiH („Službene novine F BiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 307.
Pravo na žalbu i rok (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se podnijeti žalba drugostepenom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prijepisa presude.
(2) U složenim stvarima, na zahtijev stranaka i branitelja, sud može produžiti rok za žalbu najduže za 15 dana.
(3) Do odluke suda o zahtjevu iz stava 2. ovog člana ne teče rok za žalbu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sudi primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, u obrazloženju osporene odluke od 9. februara 207. godine dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, u pogledu osporene odluke Kantonalnog suda od 9. marta 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 13. oktobra 2016. godine odlučeno o zahtjevu apelantovog branioca za produženje roka za žalbu (koje je dostavljeno apelantovom braniocu 24. oktobra 2016. godine). Imajući u vidu da je apelantov branilac podnio žalbu protiv prvostepene presude 14. decembra 2016. godine, te imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH (koje regulišu pitanje produženja roka za žalbu), Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman