Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4687/14 (M. B.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4687/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4687/14, rješavajući apelaciju Milojka Blagojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milojka Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023013 13 Pž od 12. juna 2013. godina i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 023013 11 Ps od 11. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milojko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023013 13 Pž od 12. juna 2013. godina i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 023013 11 Ps od 11. januara 2013. godine. Apelant je 14. septembra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio sprovođenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 I 012728 13 I“ do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4687/14 od 14. oktobra 2015. godine apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere je odbijen (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Dalekovodinžinjering“ a.d. Bratunac u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovor na apelaciju 14. i 16. marta 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023013 11 Ps od 11. januara 2013. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 35.310,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Utvrđeno je da je apelant stekao stanarsko pravo na jednosobnom stanu tužioca koji se nalazi u Bratuncu, bliže određenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), slijedom čega je tužilac obavezan da sa apelantom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana (stav II izreke presude).
7. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužioca do 30. aprila 2003. godine, te da je apelant sa tužiocem 19. novembra 1999. godine zaključio ugovor o novčanom kreditu za kupovinu stana u svojini i aneks tog ugovora kojim je tužilac (kao kreditor) odobrio apelantu (kao korisniku kredita) novčani kredit u ukupnom iznosu od 36.072,00 KM. Nadalje, navedenim ugovorom apelant se obavezao da tužiocu označeni iznos vrati u roku od 15 godina uz kamatnu stopu od 1% godišnje (član 4 ugovora), i to u jednakim mjesečnim anuitetima tako što će se dospjela rata kredita obustavljati prilikom obračuna i isplate plate (član 8 ugovora). Ukazano je da je u ugovoru o kreditu navedeno da će se apelant uknjižiti kao vlasnik stana po otplati kredita.
8. Istaknuto je da je tužilac 26. januara 2000. godine donio rješenje kojim je apelantu dodijelio predmetni stan (kao kadrovski stan) na korišćenje pri čemu se pozvao na ugovor o kreditu od 19. novembra 1999. godine. Utvrđeno je da je apelant po navedenom ugovoru otplatio pet rata po 218,40 KM, odnosno ukupno 1.092,00 KM, te da dugovanje apelanta po osnovu ugovora o kreditu iznosi 35.310,00 KM. Ukazano je da apelant u predmetnom stanu neprekidno stanuje od marta 2000. godine, te da je tužilac u 2009. godine upisan kao vlasnik predmetnog stana dok je upotrebnu dozvolu za predmetni stan ishodio 26. oktobra 2000. godine.
9. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o zajmu bez obzira na to što su ga stranke imenovale kao ugovor o kreditu i da tužiocu, s obzirom na to da je sada u stečaju, po navedenom ugovoru pripada pravo da zahtijeva isplatu cjelokupnog neisplaćenog iznosa od 35.310,00 KM. Stoga je prvostepeni sud na osnovu člana 40 Zakona o stečajnom postupku i člana 557 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta da tužiocu isplati zahtijevani iznos dok je odbio zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata.
10. Istovremeno, na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, te odredbi člana 10 stav 1 i člana 13 Zakona o privatizaciji državnih stanova, prvostepeni sud je usvojio i apelantov protivtužbeni zahtjev. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da apelantu kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu pripada pravo na otkup stana, kao i pravo da od tužioca zahtijeva da mu omogući otkup stana s tim da, ako to tužilac ne učini u navedenom roku, apelantu pripada pravo da u vanparničnom postupku traži da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 59 0 Ps 023013 13 Pž od 12. juna 2013. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu I izreke presude, tako što je dosuđeni iznos od 35.310,00 KM smanjen na iznos od 28.802,40 KM, te su smanjeni i troškovi parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud, ispitujući samo osporeni dio prvostepene presude, odnosno odluku o tužbenom zahtjevu u svemu prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i pravni zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o zajmu uz dopunu da je tužilac apelantu faktički predao 36.072,00 KM na način što je svojim sredstvima izgradio zgradu sa spornim stanom a apelant se obavezao da navedeni iznos vrati. S tim u vezi, drugostepeni sud je naglasio da je apelant u žalbi pravilno naveo da se pravna priroda jednog ugovora definiše po njegovoj sadržini i njegovim bitnim elementima, a ne po onome kako je imenovan, te da je stoga pravilna ocjena prvostepenog suda da se radi o ugovoru o zajmu. Ukazano je i da se u konkretnom slučaju radi o jednom obligacionopravnom odnosu sa jasno definisanim obavezama ugovornih strana, te da je navedeni ugovor zaključen apelantovom slobodno izraženom voljom, pa je on dužan da u skladu sa opštim pravilima o ispunjavanju ugovorenih obaveza iz čl. 17 i 262 ZOO izvrši svoje ugovorom preuzete obaveze u sladu sa maksimom da je ugovor za stranke zakon.
13. Dalje je drugostepeni sud naglasio da potvrda volje ugovornih strana proizilazi i iz činjenice da je apelant dio od ukupno predviđenog iznosa sredstava i uplatio. Stoga se, po mišljenju drugostepenog suda, ukazuju neosnovanim apelantovi žalbeni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
14. Slijedom navedenog drugostepeni sud je prihvatio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant u obavezi da tužiocu isplati preostali iznos duga s tim što je imao u vidu da je stvarna površina predmetnog stana 55,36 m2, a ne 66,8 m2 (kako je u ugovoru navedeno). Stoga je dosuđeni iznos preostalog duga djelimičnim usvajanjem apelantove žalbe smanjen na iznos od 28.802,00 KM, te je smanjen i iznos troškova parničnog postupka.
15. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine odbio kao neosnovanu.
16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je zahtjev tužioca za isplatu novčanog iznosa utemeljen na ugovoru koji su parnične stranke (tužilac kao kreditor i apelant kao korisnik kredita) zaključile 19. novembra 1999. godine i koji su imenovale kao „ugovor o novčanom kreditu za kupovinu stana u svojini“. Predmet tog ugovora (član 1 ugovora) je „kreditiranje kupovine stana u svojini od strane korisnika kredita koji je izgradio kreditor svojim sredstvima“, a istim „kreditor odobrava novčani kredit korisniku kredita u iznosu od 36.072,00 KM“ (član 3 ugovora) koji iznos se apelant (kao korisnik kredita) obavezao vratiti u roku od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima (čl. 4 i 8 ugovora).
17. Istaknuto je da između stranaka nije sporno da se navedeni ugovor tiče predmetnog stana, te da je odluka tužioca kojom je predmetni stan, kao kadrovski, dodijeljen na korišćenje apelantu donesena 26. januara 2000. godine u postupku izvršenja označenog ugovora, jer je u navedenoj odluci istaknuto da se donosi na temelju odluke Upravnog odbora od 21. oktobra 1999. godine i na temelju predmetnog ugovora. Ukazano je da, prema sadržini te odluke, apelant može koristiti predmetni stan kao lice koje će po otplati iznosa od 36.072,00 KM steći pravo svojine na tom stanu.
18. Navedeno je da kod tako izražene volje ugovornih strana, te s obzirom da po tom ugovoru tužilac apelantu nije dao novac, niti druge zamjenljive stvari, po ocjeni Vrhovnog suda, označeni ugovor ima elemente ugovora o kupoprodaji stana (kao dijela zgrade) sa karakteristikama prodaje sa zadržavanjem prava svojine i prodaje sa obročnim otplatama cijene (odredbe čl. 540 i 542 ZOO) pri čemu, prema odredbi člana 550 stav 2 ZOO, pravila o prodaji s obročnim otplatama cijene vrijede i za slučaj prodaje nekretnine. Po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni ugovor, suprotno navodima revizije, nije protivan prinudnim propisima, odnosno odredbama čl. 3 i 9 Zakona o prometu nepokretnosti koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi a tužilac predmetni stan nije mogao unijeti u stambeni fond u svrhu dodjele na korišćenje radnicima.
19. Prema tome, saglasno odredbama navedenog ugovora, te činjenici da je nakon zaključenja tog ugovora nad tužiocem otvoren stečaj, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je u obavezi da tužiocu isplati iznos preostalog duga.
20. Istaknuto je da u vrijeme zaključenja navedenog ugovora (19. novembar 1999. godine) nije bio na snazi Zakon o privatizaciji državnih stanova (stupio na snagu 28. jula 2001. godine). Međutim, imajući u vidu da je pravosnažan dio odluke o protivtužbenom zahtjevu (koji nije predmet pobijanja u žalbenom, a ni u revizionom postupku), te da ukoliko eventualno dođe do pokretanja postupka otkupa predmetnog stana, tada će biti mjesta primjeni odredbe člana 25 stav 1 citiranog zakona (pri čemu je ograničenje umanjenja otkupne cijene stana ovom odredbom propisano samo u pogledu prava na osnovu otklanjanja direktne ratne štete), pa su time neosnovani navodi revizije da je apelant pobijanom odlukom doveden u situaciju da plati faktički kupoprodajnu cijenu stana tužiocu i otkupnu cijenu stana u postupku otkupa. Na identičan način je propisano i sada važećim Zakonom o privatizaciji državnih stanova.
21. Istaknuto je da se ne mogu prihvatiti ni apelantovi revizioni navodi da predmetni stan nije bio predmet privatizacije tužioca i da tužilac nije aktivno legitimisan u predmetnoj parnici imajući u vidu da je formalno pravo svojine na predmetnom stanu (iz koje nekretnine tužilac crpi predmetni obligacionopravni zahtjev) u korist tužioca upisano u 2009. godini, kada je već, prema prezentovanoj dokumentaciji, kod tužioca bio sproveden postupak privatizacije i kada je već nad njime otvoren postupak stečaja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da sud nije vodio računa o činjenici da je u vrijeme dodjele predmetnog stana na korišćenje i zaključenja predmetnog ugovora tužilac bio državno preduzeće koje je stanove gradilo iz državnih sredstava, te da je u momentu kada je tužilac sagradio i postao vlasnik predmetnog stana bio na snazi Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Ističe da su sva državna preduzeća u postupku privatizacije morala sve svoje stanove da prikažu kao pasivnu imovinu i da predmetni stan nije bio predmet privatizacije. Smatra da tužilac ne može biti pravni sljedbenik državnog preduzeća ZDP „Dalekovodinžinjering“ Bratunac u pogledu predmetnog stana, jer stan nije mogao biti predmet privatizacije. Zbog toga ukazuje da je u postupku tražio da se prethodno raspravi aktivna legitimacija tužioca, ali da to redovni sudovi nisu uradili. Smatra da je kontradiktorno obrazloženje Vrhovnog suda kojim se ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na otkup stana prema Zakonu o otkupu državnih stanova ali da je apelant istovremeno obavezan da tužiocu isplati kuporodajnu cijenu stana.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da osporenom revizijskom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Ukazano je da je osporena revizijska presuda donesena na osnovu potpuno i pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja (od prvostepenog suda) na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
24. Viši privredni sud je naveo da je u predmetnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primjenjeno materijalno pravo, te da osporenom presudom drugostepenog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje apelacijom.
25. Okružni privredi sud je naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 540.
Prodavac određene pokretne stvari može posebnom odredbom ugovora zadržati pravo svojine i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti.
Zadržavanje prava svojine ima dejstva prema kupčevim povjeriocima samo ako je učinjeno u obliku javno ovjerene isprave, prije kupčevog stečaja ili prije pljenidbe stvari.
Na pokretnim stvarima o kojima se vode posebne javne knjige može se zadržati pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine samo ako je to predviđeno propisima o uređenju i vođenju tih knjiga.
Član 542.
Ugovorom o prodaji pokretne stvari sa obročnim otplatama cijene obavezuje se prodavac da preda kupcu određenu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obavezuje da isplati njenu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima.
Odredbe ovog odsjeka o prodaji sa obročnim otplatama cijene primjenjuje se samo ako je kupac fizičko lice.
Član 550.
Pravila o prodaji sa obročnim otplatama cijene važe i u slučaju drugih pogodbi koje imaju istu suštinu, kao što je, na primjer, ugovor o zakupu sa odredbom da će stvar koja je data u zakup preći u svojinu zakupca ako bude plaćao zakupninu za određeno vrijeme.
Ona će se primjenjivati i u slučaju zajma datog kupcu i namijenjenog za kupovinu određenih stvari ako su se zajmodavac i prodavac sporazumjeli da kupac za stvar koju mu je prodavac prodao otplaćuje zajmodavcu cijenu u obrocima, prema ugovoru zaključenom između kupca i prodavca.
27. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, osim ako je to zakonom određeno.
Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom.
Zgrade u društvenoj svojini mogu se otuđivati pod uslovima određenim zakonom.
Ugovor o prometu nepokretnosti, zaključen protivno odredbama st. 1, 2. i 3. ovog člana, ništav je.
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.
28. Zakon o stečajnom postupku-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40.
(1)Potraživanja koja nisu dospjela sa otvaranjem postupka smatraju se dospjelim potraživanjima.
Potraživanja vezana za raskidni uslov se u stečajnom postupku, sve dok raskidni uslov ne nastupi, uzimaju u obzir kao bezuslovna potraživanja.
Potraživanja vezana za odložni uslov učestvuju u raspodjeli ukoliko je taj odložni uslov nastupio prije konačne podjele stečajne mase.
Nenovčana potraživanja ili ona čiji novčani iznos nije određen ističu se u vrijednosti na koju se mogu procjeniti u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Potraživanja koja su izražena u stranoj valuti ili u nekoj obračunskoj jedinici preračunavaju se u domaću valutu prema kursnoj vrijednosti koja je u času otvaranja postupka mjerodavna za mjesto plaćanja.
Solidarni dužnik i jemac mogu potraživanje, koje bi ubuduće mogli steći prema stečajnom dužniku namirenjem povjerioca, ostvarivati u stečajnom postupku samo ako povjerilac ne zahtijeva namirenje svog potraživanja.
29. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/11 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
(1) Na zahtjev kupca vrijednost stana umanjuje se srazmjerno sredstvima koja je uložio u stan:
a) kao osobno učešće za sticanje stanarskog prava,
b) za koja mu je umanje na naknada za eksproprisane nepokretnosti radi sticanja stanarskog prava i
v) kojima je nosilac stanarskog prava otklonio direktnu ratnu štetu.
(2) Visina uloženih sredstava iz stava 1. tač ka v) ovog člana priznaje se kupcu najviše do 30% vrijednosti stana iz člana 22. ovog zakona, a prema obračunu sudskog vještaka građevinske struke.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 16. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili kosnovanosti rivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate duga po osnovu zaključenog ugovora, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužioca i apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 28.802,40 KM po osnovu ispunjenja ugovora od 19. novembra 1999. godine, zaključenog između tužioca i apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sproveli dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrđeno da su apelant kao korisnik kredita i tužilac kao kreditor zaključili ugovor od 19. novembra 1999. godine, koji su imenovali kao „ugovor o novčanom kreditu za kupovinu stana u svojini“, a kojim su utvrdili međusobna prava i obaveze koje proizilaze iz tog ugovora. Naime, iz utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je predmet navedenog ugovora „kreditiranje kupovine stana u svojini od strane korisnika kredita, koji je izgradio kreditor svojim sredstvima“. Dakle, navedenim ugovorom tužilac se obavezao da će odobriti apelantu kredit u iznosu od 36.072,00 KM za kupovinu stana određene kvadrature, a apelant se obavezao da će navedeni iznos vratiti u roku od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, te je u skladu s tim, a što proizilazi iz utvrđenja redovnih sudova, apelant otplatio pet rata po navedenom ugovoru u ukupnom iznosu od 1.092,00 KM. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac radi izvršenja predmetnog ugovora odlukom od 26. januara 2000. godine dodijelio predmetni stan, kao kadrovski stan, na korišćenje apelantu, te da se u toj odluci pozvao na ugovor od 19. novembra 1999. godine.
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi ocijenili pravnu prirodu predmetnog ugovora, te je u konačnici Vrhovni sud ukazao da navedeni ugovor ima elemente ugovora o kupoprodaji stana sa karakteristikama prodaje sa zadržavanjem prava svojine i prodaje sa obročnim otplatama cijene (čl. 540 i 542 ZOO). U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome je, takođe, Vrhovni sud ukazao da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima u smislu odredbe čl. 3 i 9 Zakona o prometu nepokretnosti, koji je u vrijeme zaključenja tog ugovora bio na snazi. Takođe, Vrhovni sud je u osporenoj presudi dao jasno obrazloženje u pogledu apelantovih prigovora o aktivnoj legitimaciji tužiocaa, kao i u pogledu njegovih navoda o eventualnom otkupu predmetnog stana, pozivajući se pri tome na odredbe ranije važećeg i sada važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao i da je predmetni stan bio predmet privatizacije tužioca jer je pravo svojine na predmetnom stanu bilo upisano u korist tužioca 2009. godine, kada je kod tužioca već bio sproveden postupak privatizacije i nad njim otvoren stečajni postupak. Stoga, imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su zaključili da tužilac ima pravo u predmetnom postupku zahtijevati od apelanta isplatu duga po osnovu navedenog ugovora i prije isteka roka za isplatu ali u iznosu prilagođenom manjoj kvadraturi stana koji je apelantu dodijeljen, kako je bilo određeno ugovorom, budući da je nad tužiocem otvoren stečajni postupak (član 40 Zakona o stečajnom postupku).
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelantovim navodima, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman