Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4858/14 (D. T.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4858/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4858/14, rješavajući apelaciju Delfe Tadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Delfe Tadić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 043697 14 Gž od 2. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Delfa Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnijela je 14. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 043697 14 Gž od 2. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda kao i od JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i od Ivana Jelića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 13. decembra 2016. godine, odnosno 27. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i prvotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 21. odnosno 26. decembra 2016. godine, dok je drugotuženi odgovorio 8. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 043697 13 P od 17. januara 2014. godine usvojen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je na osnovu gradnje trajnog građevinskog objekta stekla vlasništvo na dijelu nekretnina koje su u suvlasništvu prvotuženog i drugotuženog, označenih kao k. č. 1959 zk. ul. br. 307 KO Jaklići i koje su na skici vještaka geometra od 14. oktobra 2010. godine, koja sačinjava sastavni dio presude, prikazane i obilježene slovima A, B, C, D i E (u daljnjem tekstu: predmetna parcela). Istom presudom prvotuženi i drugotuženi obavezani su trpjeti da u zemljišnim knjigama Općinskog suda i Katastru nekretnina Općine Prozor/Rama apelantica bude upisana kao vlasnik i posjednik predmetne parcele, sve u roku od 30 dana (stav I izreke). Stavom II izreke prvotuženi i drugotuženi obavezani su apelantici naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva utvrđenje da je na osnovu gradnje trajnog građevinskog objekta (benzinske pumpe; u daljnjem tekstu: predmetni objekat) na tuđem zemljištu stekla vlasništvo na predmetnoj parceli kao dijelu nekretnine označene kao k. č. 1959, koja je suvlasništvo tuženih. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno da li je apelanticin prednik dobio potrebnu dokumentaciju za građenje predmetnog objekta na parceli označenoj kao k. č. 11/36/1 (stari premjer), te da li je apelanticin prednik u vrijeme građenja objekta znao da gradi na zemljištu označenom kao k. č. 1959 KO Jaklići.
7. Općinski sud je utvrdio da je apelanticin suprug Šimun Tadić 29. maja 1996. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa R. P. i da je na temelju tog ugovora Rješenjem tadašnjeg Osnovnog suda u Rami broj Dn.36/96 od 5. juna 1996. godine dozvoljeno polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. 11/36/1 (stari premjer), upisanoj u posjedovni list 52 KO Jaklići, u korist Šimuna Tadića sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje utvrdio da u vrijeme sačinjavanja ugovora nije postojala zemljišna knjiga za KO Jaklići, tako da je na snazi bio samo popisni katastar. Nadalje, Općinski sud je na osnovu obavljenog uviđaja na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geometra utvrdio da je predmetni objekat izgrađen na nekretnini označenoj kao k. č. 1959. Dalje je utvrđeno da je k. č. 1959 upisana u katastarsko-knjižni izvadak br. 335 KO Jaklići, na kojoj je kao nositelj prava upisan drugotuženi sa dijelom od 1/4243 i prvotuženi sa dijelom od 4242/4243. Prema nalazu vještaka na planovima novog premjera predmetna parcela nije snimljena kao posebna parcela nego je u sklopu parcele k. č. 1959 zvane Ramsko jezero. Također je utvrđeno da za predmetni objekat postoji sva potrebna dokumentacija za građenje i upotrebu, ali da se stvarna lokacija na kojoj je izgrađen ne slaže sa lokacijom za koju je izdata navedena dokumentacija. Istaknuto je da je rješenjem (građevinska dozvola) koje je izdala Općina Rama – Odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove općine od 19. decembra 1997. godine odobreno PP „Tadić Co“ iz Prozora kao investitoru da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji predmetnog objekta pored regionalnog puta Mokronoge – Prozor, na zemljištu označenom kao k. č. 11/361 KO Jaklići u površini od 1220 kvadratnih metara. Rješenjem istog organa od 1. aprila 1998. godine utvrđeno je da su izvedeni radovi na predmetnom objektu investitora PP „Tadić-Co“ izvedeni u svemu po tehničkoj dokumentaciji, svim propisima, normativima i standardima propisanim za ovu vrstu objekta, te se kao tehnički ispravan može koristiti (upotrebna dozvola). U postupku je utvrđeno da je apelanticin suprug Šimun Tadić umro 26. januara 2009. godine. Također je utvrđeno da se „Tadić-Co“ d.o.o. (nakon stupanja na snagu Zakona o privrednim društvima, preduzeće PP „Tadić-Co“ registrirano je kao „Tadić-Co“ d.o.o.) 26. januara 2011. godine obratio Službi za urbanizam, graditeljstvo, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Prozor-Rama da se izvrši identifikacija parcele označene kao k. č. 11/36/1 KO Jaklići popisnog katastra koji je stavljen izvan snage, jer je stupio na snagu novi premjer od 1. decembra 2008. godine. U odgovoru je nadležna služba navela da parcela na kojoj je izgrađen predmetni objekat nema svog novog broja u katastarskim planovima novog premjera već je greškom njezina površina pripojena parceli označenoj kao k. č. 1959 Ramsko jezero s pravom raspolaganja u korist prvotuženog.
8. Općinski sud je na temelju dokaznog postupka zaključio da je apelanticin prednik kao graditelj-investitor bio savjestan graditelj, te da nije znao niti je mogao znati da gradi predmetni objekat na tuđem zemljištu, zbog čega je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome se Općinski sud pozvao na odredbe člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
9. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 56 0 P 043697 14 Gž od 2. oktobra 2014. godine žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da se radi o objektu koji je izgrađen na k. č. 1959, zk. ul. br. 307 KO Jaklići, u površini od 756 kvadratnih metara. Dalje je navedeno da je iz rješenja o nasljeđivanju vidljivo da su pored apelantice zakonski nasljednici iza umrlog Šimuna Tadića i djeca iz njihovog zajedničkog braka. Na osnovu provedenih dokaza materijalne prirode, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je iz utvrđenog činjeničnog stanje izveo pogrešan zaključak da je apelantica aktivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je utvrdio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je gradnju predmetnog objekta izvodilo tadašnje preduzeće PP „Tadić Co“ Jaklići, a ne apelanticin umrli suprug lično kao fizičko lice, odnosno da je apelanticin suprug poslove oko izdavanja potrebne dokumentacije za predmetni objekat vršio za pravno lice PP „Tadić Co“ Jaklići. Pored navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, apelantica u postupku nije ni tvrdila da je svojim sredstvima izgradila predmetni objekat, što je uvjet za sticanje prava vlasništva u smislu člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, niti da je objekat kao fizičko lice izgradio njen suprug. Okolnost što je apelanticin suprug kupio zemljište u svrhu izgradnje predmetnog objekta, a koji nije ni izgrađen na tom zemljištu nije od utjecaja za ishod ovog postupka. Ocjenjujući navedeno utvrđenje, Kantonalni sud nije razmatrao ostale žalbene navode tuženih smatrajući da nisu od značaja za odluku u konkretnoj pravnoj stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava kada je Kantonalni sud u konačnici odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da joj je nepoštivanjem odredbe člana 227. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a s kojom su u vezi čl. 221. i 295. ZPP, Kantonalni sud povrijedio pravo na pravično suđenje kao i pravo na imovinu. Istakla je da je shodno odredbi člana 227. stav 3. ZPP Kantonalni sud trebao predmet vratiti prvostepenom sudu umjesto što je osporenom odlukom odbio tužbeni zahtjev. Navodi da je njen pokojni suprug Šimun Tadić bio investitor izgradnje predmetnog objekta (benzinske pumpe) i da je vlasnik 100% udjela u preduzeću „Tadić-Co“ d.o.o. Prozor. Dalje je navela da je sve pravne radnje oko izgradnje i puštanja u pogon predmetnog objekta vršio njen suprug a ne organi preduzeća „Tadić-Co“ d.o.o. Istaknuto je da je nakon puštanja u rad benzinske pumpe donesen Zakon o privrednim društvima, te je apelanticin suprug kao vlasnik i investitor gradnje izvršio usaglašavanje registarskih podataka preduzeća (prethodno PP „Tadić-Co“) sa odredbama novog zakona. Dalje je navedeno da je dopunskim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 56 O 023428 14 O 3 od 30. oktobra 2014. godine utvrđeno da se naknadno pronađena imovina apelanticinog pokojnog supruga sastoji od 100% osnivačkog udjela preduzeća „Tadić-Co“ d.o.o., te je nasljednicom navedene imovine proglašena apelantica sa dijelom 1/1. Prethodnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda donesenim 20. aprila 2009. godine apelantica je proglašena zakonskom nasljednicom precizirane nepokretne i pokretne (druge) imovine pokojnog supruga nakon što su se njihova djeca kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda odrekli svojih dijelova u korist apelantice kao svoje majke. Apelantica navodi da je nakon donošenja dopunskog rješenja o nasljeđivanju postala 100% vlasnik osnivačkog udjela u preduzeću „Tadić-Co“ d.o.o. Prozor, te je stoga neprihvatljivo mišljenje Kantonalnog suda da apelantica kao vlasnica navedenog preduzeća nije aktivno legitimirana u konkretnoj parnici. Pored toga je navela da se građanskopravni odnos koji je inicirao njen pokojni suprug gradnjom predmetnog objekta na predmetnoj parceli reflektira i utječe na njena vlasnička prava, koja su na nju prešla temeljem nasljeđa.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda Kantonalnog suda ispravna i zakonita. Dalje je istakao da parcela označena kao k. č. 11/36/1 (stari premjer), a koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora između R. P. i apelanticinog supruga Šimuna Tadića, nije uopće postojala na geodetskim planovima korištenim za potrebe eksproprijacije akumulacijskog bazena HE Rama, što znači da se nikad nije ni nalazila na prostoru u neposrednoj blizini jezera, gdje je apelanticin prednik bespravno sagradio predmetni objekt na čestici označenoj kao k. č. 1959 zvana Ramsko jezero u vlasništvu prvotuženog. Također je istakao da svi priloženi dokazi koje je u parničnom postupku koristila apelantica, između ostalog i građevinska dozvola za predmetni objekt, glase na česticu k. č. 11/36/1 i ona ne može proizvoditi pravne učinke s obzirom na to da je predmetni objekt sagrađen na drugoj čestici. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da on u predmetnom postupku nije osporavao tužbeni zahtjev.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 27.
Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (1) Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljistu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 227. stav 3.
(3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku (...), s obzirom na prirodu povrede ukinuće prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 043697 14 Gž od 2. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 10. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelantica pobija osporenu odluku tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila utvrđenje prava vlasništva na osnovu gradnje na tuđem zemljištu, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu proizvoljne primjene procesnog prava.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojivši žalbe tuženih u konačnici odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.
29. U odnosu na procesnu legitimaciju (aktivna i pasivna) Ustavni sud ističe da je procesna legitimacija odraz konkretnog građanskopravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, dok su stranačka i parnična sposobnost rezultat svojstava koja su nezavisna od konkretnog spora i građanskopravnog odnosa s obzirom na koji se parnica vodi. Za utvrđenje postojanja procesne legitimacije procesno pravo upućuje na građansko pravo. Nadalje, Ustavni sud ističe da postojanje procesne legitimacije znači da su stranke u sporu „prave“ stranke; da imaju pravni interes, pravozaštitnu potrebu za vođenje konkretne parnice determinirane subjektivno – određenim strankama, i objektivno – određenim tužbenim zahtjevom. Dokazujući postojanje procesne legitimacije tužilac je dužan da, prije upuštanja u meritorno tretiranje predmeta spora, učini vjerovatnim da je ovlašten za pokretanje konkretne parnice – u odnosu na konkretnog tuženog – s obzirom na konkretni tužbeni zahtjev.
30. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je apelantica svoj tužbeni zahtjev odredila na taj način što je tražila da sud utvrdi da je ona na osnovu gradnje predmetnog objekta stakla vlasništvo na predmetnoj parceli koja je u suvlasništvu tuženih. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom zaključio da apelantica nije aktivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Kao razloge za svoje odlučenje Kantonalni sud je naveo da su osim apelantice koja je tražila utvrđenje vlasništva u odnosu na nju, zakonski nasljednici apelanticinog supruga i njihova zajednička djeca koja također imaju pravni interes. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je dopunsko rješenje o nasljeđivanju kojim je apelantica proglašena nasljednicom osnivačkog udjela predmetnog preduzeća, na koje se apelantica poziva u apelaciji, doneseno 30. oktobra 2014. godine dakle nakon što je Kantonalni sud donio svoju odluku od 2. oktobra 2014. godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da je gradnju predmetnog objekta izvodilo preduzeće PP „Tadić Co“ Jaklići, a ne apelanticin umrli suprug lično kao fizičko lice, zatim da apelantica u postupku nije ni tvrdila da je svojim sredstvima izgradila predmetni objekat u smislu člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, niti da je predmetni objekat kao fizičko lice izgradio njen suprug. Imajući u vidu dato obrazloženje, kao i sadržaj apelanticinog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoj zaključak, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
31. U odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 227. stav 3. ZPP jer nije ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelacije, iz citirane zakonske odredbe proizlazi ovlaštenje drugostepenog suda da, s obzirom na prirodu povrede, ukine prvostepenu presudu i vrati predmet nadležnom prvostepenom sudu (ako ocijeni da postoje izgledi da se u ponovnom postupku nedostaci otklone) ili da ukine prvostepenu presudu i odbaci tužbu (ako su nedostaci u stranačkoj sposobnosti takvi da nema izgleda da se otklone). Imajući u vidu da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju uvažio žalbe tuženih i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, jer je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je predmetni objekat zapravo izgradilo preduzeće PP „Tadić Co“, a ne apelanticin umrli suprug lično kao fizičko lice, Ustavni sud ne smatra da je primjena procesnog prava u okviru Kantonalnog suda bila proizvoljna.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman