Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1620/17 (E.N.-K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Sloboda kretanja
- Javni interes
- Pretpostavka nevinosti
- Miješanje
- Proporcionalnost
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1620/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1620/17, rješavajući apelaciju E. N.-K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. N.-K. podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21.
februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017.
godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.
Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. N.-K. podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13.
februara 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E.N.-K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Zlatan Nanić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su 8. i 9. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine kojim je apelantici i drugim osumnjičenim licima izrekao mjere zabrane, i to preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti - apelantici obavljanje poslova rukovodioca Sektora za opće i pravne poslove, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja (zabranu posjećivanja službenih prostorija JU Služba za zapošljavanje USK ili prilazak ovim prostorijama na udaljenosti manjoj od 50 m), zabranu sastajanja sa određenim licima poimenično nabrojanim svjedocima, zaposlenicima i članovima upravnih odbora JU Služba za zapošljavanje USK i prilazak ovim licima na udaljenost manju od 50 m. Rješenjem je određeno da mjere zabrane traju 30 dana, dakle, do 24. februara 2017. godine, a izvršenje se povjerava KMUP-u USK Bihać.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje mjera zabrane osumnjičenim licima, osam lica, među kojima je i apelantica, na temelju odredbe člana 140.a Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 146. stav 1. tačka b) ZKP. U prijedlogu Tužilaštva, između ostalog, navodi se (pod tačkom 4) da su apelantica i još ostala poimenično navedena lica od juna 2010. godine do decembra 2011. godine, kao službene osobe JU Služba za zapošljavanje USK, i to Mesud Mešić kao direktor Službe, Edin Ferizović, Ramo Sulić, Dilista Međedović, apelantica, Abid Hadžić i Emin Skenderović kao članovi Sručnog vijeća, te Anando Bakal kao stručni saradnik, a Medina Kurić i Aida Piralić kao referenti u Odjeljenju za ekonomske poslove - računovodstvu Službe i Jasmin Prošić kao samostalni referent za posredovanje, s namjerom da sebi pribave korist, a suprotno zakonitom vršenju svojih službenih dužnosti i interesima službe, iskoristili svoje službene položaje na način da su Edin Ferizović, Ramo Sulić, Dilista Međedović, apelantica, Abid Hadžić i Emin Skenderović, kao članovi Stručnog vijeća, potpisali i podnijeli prijedlog od 19. jula 2010. godine bez službenog broja protokola sa oznakom „interno“, pozivajući se u uvodu prijedloga na krivotvorenu preporuku Federalnog zavoda za zapošljavanje FBiH [broj 01-49-3204-1/11 od 14. jula 2011. godine] (u daljnjem tekstu: preporuka) iz tačke 3. rješenja ili, kako sud navodi, “ove naredbe“ kojim su predložili uvećanje plaće direktora za 22,22 %, nakon čega je direktor Mesud Mešić zauzvrat u dogovoru sa Edinom Ferizovićem, Ramom Sulićem, Dilistom Međedović, apelanticom, Abidom Hadžićem, Eminom Skenderovićem, Anandom Bakalom, Medinom Kurić, Aidom Piralić i Jasminom Prošićem donio tri rješenja bez službenog broja protokola sa nepotpunim datumom samo sa oznakom sedmog mjeseca 2010. godine i oznakom „interno“ i jedno rješenje od 11. novembra 2010. godine, također bez službenog broja protokola i oznakom „interno“ kojima su procentualno uvećane plaće svih imenovanih suprotno odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama JU Služba za zapošljavanje USK, svjesni činjenice da se ova nezakonita povećanja plaća temelje na krivotvorenoj ispravi iz člana 3. ove naredbe i da su uvećanja plaća iz citiranih rješenja direktora u suprotnosti s internim propisima Službe za zapošljavanje, pa su unatoč tome zajedno primali protivpravno uvećane plaće u periodu od juna 2010. godine do decembra 2011. godine, čime su nanijeli štetu JU Služba za zapošljavanje, a sebi pribavili korist u ukupnom iznosu od 63.517,85 KM, dakle kao službene osobe u Federaciji BiH iskorištavanjem svojih službenih položaja pribavili sebi korist u iznosu više od 50.000 KM, čime su osumnjičeni počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZFBiH).
7. Kantonalni sud je naveo da su mjere zabrane u trajanju od dva mjeseca određene rješenjem Kantonalnog suda od 24. januara 2017. godine, ali je navedeno rješenje ukinuto rješenjem od 30. januara 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Ročište povodom prijedloga za određivanje mjera održano je 13. februara 2017. godine, te se Tužilaštvo izjasnilo da ostaje kod prijedloga prema kojem osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela proizlazi iz priloženih dokaza, te naveo mogućnost utjecaja na svjedoke, pogotovo uposlenike JU Služba za zapošljavanje, imajući u vidu funkciju koju apelantica i ostali osumnjičeni vrše, kao i mogućnost da ponovo falsificiraju ili izmijene određene isprave, a sve imajući u vidu krivično djelo za koje se terete i način izvršenja. Kantonalni sud je nadalje pobrojao dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva (na stranama 11-14). Odbrana svih osumnjičenih je osporavala postojanje uvjeta za određivanje predloženih mjera zabrane, prije svega uz obrazloženje da nije dokazana osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, da Tužilaštvo nije dokazalo mogućnost da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke koji treba da se saslušaju ili da postoji mogućnost falsificiranja određenih isprava, da nema mjesta izricanju mjera s obzirom na to da istraga u ovom predmetu traje duži vremenski period i da je Tužilaštvo imalo vremena da sasluša sve svjedoke, da mjera nije efikasna, jer je većina svjedoka već dala iskaz, da Tužilaštvo nije iznijelo razloge za donošenje mjera, odnosno na koje okolnosti bi osumnjičeni mogli utjecati, a koje su bitne za vođenje postupka, da osumnjičeni nisu bili ovlašteni donositi bilo kakve odluke, već su izvršavali naloge pretpostavljenih.
9. Kantonalni sud je najprije ukazao da je preduvjet za određivanje mjera zabrana postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo. U vezi sa dijelom koji se odnosi na apelanticu, Kantonalni sud je naveo da osnovanu sumnju da su apelantica i ostala navedena lica zajedno počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZ, kako je opisano činjenično stanje pod tačkom 4, potvrđuje sadržina prijedloga od 19. jula 2010. godine sa oznakom „interno“ koji su potpisali Ramo Sulić u svojstvu rukovodioca Odjeljenja za posredovanje pri zapošljavanju, Elvedina Kurić u svojstvu v.d. rukovodioca Odjeljenja za opće i pravne poslove, apelantica u svojstvu rukovodioca Sektora za posredovanje pri zapošljavanju, Edin Ferizović u svojstvu rukovodioca Odjeljenja za ekonomske poslove, Abid Hadžić u svojstvu rukovodioca za stručno osposobljavanje i obuku i Emin Skenderović u svojstvu šefa Grupe za informatiku, koji je naslovljen Upravnom odboru JU Služba za zapošljavanje USK i u kome se predlaže da se direktoru Službe Mesudu Mešiću poveća mjesečna plaća od augusta 2010. godine za 22,22% (akt Federalne službe za zapošljavanje datiran 19. jula 2011. godine), nalaz vještaka finansijske struke sačinjen u maju 2016. godine iz kojeg proizlazi da je imenovanim izvršeno povećanje plaće temeljem rješenja iz jula 2010. godine i rješenja od 11. novembra 2010. godine, čime je nanesena šteta Službi za zapošljavanje u ukupnom iznosu od 63.517,85 KM u vidu retroaktivnog povećanja plaća od jula 2010. godine sa pripadajućim doprinosima.
10. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi odbrane osumnjičenih da Tužilaštvo nije dokazalo postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
11. Tužilaštvo je prijedlog za određivanje mjera zabrane temeljilo na mogućnosti utjecaja osumnjičenih na svjedoke koji nisu saslušani u dosadašnjem toku istrage, a radi se o zaposlenicima Službe za zapošljavanje koji su poimenično navedeni i svjedocima koji su bili članovi Upravnog odbora u spornom periodu i postojanju osnovanog straha da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak.
12. Kantonalni sud je istakao da nije našao osnovanim navode Tužilaštva da bi osumnjičeni bez predloženih mjera mogli uništiti, sakriti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, jer nije dokazano da još ima dokaza koji treba da se prikupe (materijalnih). Kantonalni sud je nadalje istakao da je potrebno saslušati još svjedoka zaposlenika Službe za zapošljavanje, a svi osumnjičeni (osim jednog lica) su, također, zaposlenici Službe za zapošljavanje, što ukazuje na postojanje naročitih okolnosti da bi osumnjičeni bez izricanja mjera zabrane mogli utjecati na svjedoke, te je Kantonalni sud naveo i slučaj izjave svjedoka iz koje proizlazi da je apelantica to već pokušala uraditi.
13. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su sve tri predložene mjere zabrane u međusobnoj povezanosti, te da je nemoguće izreći jednu od mjera kako bi se ostvarila svrha nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Također, Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo predložilo mjere zabrane na period trajanja od jedne godine, ali je sud mjere zabrane odredio u trajanju od 30 dana, pri čemu je ocijenio opravdanost izricanja mjera, činjenicu da tužilac ima saslušati 13 svjedoka, kao i činjenicu da su osumnjičeni zaposlenici Službe za zapošljavanje čijim udaljavanjem je onemogućen normalan rad Službe, između ostalog i sačinjavanja završnog računa.
14. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 140.a ZKP, kao i da se osumnjičenim stavlja na teret izvršenje krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, što ukazuje na postojanje okolnosti zbog kojih se u konkretnom slučaju mogu izreći mjere zabrane koje su predložene. Postojanje ovih okolnosti Tužilaštvo je dokazalo dostavljenim materijalnim dokazima, među kojima se nalaze i zapisnici o saslušanju osumnjičenih, činjenica da su djela počinjena prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja na način da su određena pismena falsificirana, da su u radni odnos primana lica na nezakonit način, da su osumnjičenim na nezakonit način povećane plaće, a što je sve skupa imalo kao posljedicu pribavljanje koristi sebi ili drugima ili nanošenje štete službi koja treba da vodi brigu o nezaposlenim.
15. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama Tužilaštva i osumnjičenih, donio Rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017. godine kojim je žalbu Tužilaštva djelomično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako da izrečene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, te zabrana sastajanja sa određenim licima prema osumnjičenim, uključujući apelanticu, mogu trajati dok za to postoje razlozi, a najduže do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari.
16. Žalba apelantice i ostalih osumnjičenih odbijene su kao neosnovane. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
17. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo žalbene navode Tužilaštva i osumnjičenih koji su izjavili žalbu.
18. Kantonalni sud je zaključio da je žalba Tužilaštva osnovana u odnosu na vrijeme trajanja izrečenih mjera zabrane, jer se prvostepenim rješenjem nije vodilo računa o težini i složenosti predmeta, pa je određen neprimjeren rok trajanja od 30 dana za izrečene mjere zabrane. Nadalje, Kantonalni sud je dao razloge za svoje odlučenje u konkretnom predmetu, te ocijenio ostale žalbene navode Tužilaštva za koje je ustanovio da nisu osnovani.
19. U odnosu na žalbe osumnjičenih, konkretno apelanticu, Kantonalni sud je naveo da je apelanticina žalba neosnovana u dijelu u kojem je branilac apelantice ukazivao da je pobijano rješenje nezakonito i kada se pozivao na odredbu člana 140.a ZKP, odnosno da ne postoje razlozi za određivanje mjera zabrane iz člana 140.a ZKP. Kantonalni sud je zaključio da je sudija za prethodni postupak (i) u odnosu na apelanticu, a za djelo za koje se sumnjiči, iznio osnovanu sumnju pozivajući se na dokaze iz kojih je sud osnovanu sumnju utvrdio, kao i posebne razloge za određivanje mjera za svaku od tačaka prijedloga Tužilaštva za koju se tereti apelantica. Apelanticin žalbeni navodi kojim dovodi u pitanje osnovanu sumnju, kako to žalbom navodi, neosnovani su i ne utječu na zakonitost pobijanog rješenja. U pobijanom rješenju izneseni su valjani razlozi kako za postojanje osnovane sumnje, tako i razlozi za posebni uvjet za izricanje mjera zabrana, zbog čega se žalba apelantice pokazuje neosnovanom. Kantonalni sud je ocijenio i ostale žalbene navode apelantice i zaključio da istaknuti navodi ne utječu na zakonitost pobijanog rješenja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelantica ističe da je izrečenim mjerama zabrane došlo i do povrede njenog prava na „slobodno kretanje“, kao i povrede prava iz člana II/4. u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica smatra da ne postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo za koje se tereti, niti zakonski razlozi za izricanje spornih mjera zabrane. Apelantica smatra da je izreka osporenog drugostepenog rješenja nerazumljiva, protivrječna razlozima rješenja i da u tom rješenju nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama. Nadalje, smatra da je sud pogrešno, odnosno da nikako nije utvrdio činjenicu krivotvorenja sporne isprave kao odlučnu činjenicu, kao ni druge činjenice neophodne za postojanje osnovane sumnje za počinjenje krivičnog djela. Naime, ističe da iz analize popisa dokaza priloženih uz prijedlog Tužilaštva za izricanje mjera zabrane proizlazi da ne postoji dokaz o tome da li je uopće vršeno vještačenje sporne isprave (preporuke), a pogotovo o tome da li je na zakonit način i na koji način utvrđeno da se u konkretnom slučaju zaista radi o krivotvorenoj ispravi. Smatra da je sud u takvoj situaciji trebalo da primijeni načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH. Ukazuje da izvršenje mjere zabrane sastajanja sa licima poimenično navedenim u izreci rješenja i prilaska tim licima na udaljenosti manjoj od 50 m znači praktično zabranu kretanja apelantice po najprometnijim i drugim ulicama Bihaća, jer bi tako bila u prilici da slučajno sretne bilo koga od zabranjenih osoba na udaljenosti manjoj od 50 m, pa bi tako bez svoje volje bila u prilici da prekrši obavezu iz izrečene mjere i izloži se opasnosti određivanja pritvora. Apelantica, također, navodi da se njene radnje i postupanja ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa radnjama koje se stavljaju na teret drugim licima u konkretnom predmetu, pa samim time ni u vezu sa svjedocima koje je potrebno saslušati u daljem toku istrage, odnosno sa pretpostavljenom mogućnošću da bi ona „negativno utjecala“ na te svjedoke. Apelantica, također, problematizira da joj je izrečenim mjerama zabrane onemogućeno i pravo na rad.
II.Odgovor na apelaciju
21. Tužilaštvo je navelo da je prezentiralo znatan broj materijalnih i subjektivnih dokaza, koje je sud prihvatio, a iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao uvjet za izricanje predloženih mjera zabrane, ali i visok stepen vjerovatnoće da bi osumnjičeni, među kojima je i apelantica, ponovo pokušali prikriti svoje radnje koje ih u konkretnom slučaju inkriminiraju, uslijed čega je izricanje predloženih mjera neophodno. Svi ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je prilikom donošenja odluke sud adekvatno i utemeljeno obrazložio razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja. Istaknuto je da je Kantonalni sud prigovor da krivotvorenje preporuke nije dokazano ispravno ocijenio irelevantnim s obzirom na to da je ostalim priloženim dokazima i njihovom ocjenom utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je taj akt krivotvoren, a temeljem kojeg je određenom broju zaposlenika povećana plaća na nezakonit način. Navod o povredi načela pretpostavke nevinosti potpuno je neosnovan, jer sud, odlučujući o predloženim mjerama zabrane za apelanticu, ni u jednom momentu nije odlučivao o krivnji (vinosti) apelantice, niti je u bilo kojem od pobijanih rješenja izražavao stav o tome. Navedeno je da je iz zapisnika o saslušanju svjedoka Nisvete Alibegović nedvosmisleno utvrđeno, odnosno „činjenično verificirano“ da je apelantica već pokušala utjecati na svjedoke. Također, Tužilaštvo je istaklo da je osporenim rješenjima, a posebno osporenim Rješenjem broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine, sud decidirano obrazložio svoju odluku uz navođenje jasnih i određenih razloga u pogledu svake odlučne činjenice, te da je zaključak o postojanju osnovane sumnje za svakog osumnjičenog poimenično detaljno obrazložio, uz navođenje dokaza iz kojih crpi i na kojima zasniva takav stav. U konačnici, apelantica ističe da je opisani postupak određivanja mjera zabrane rezultirao povredom njenog prava na rad, zagarantiranog Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, a koji je dio Aneksa I na Ustav BiH. Ovo Tužilaštvo u tom pogledu ističe da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, pa s obzirom na to da iz činjenica koje je predočila apelantica nije očigledno da je ona diskriminirana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, apelacija je u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kako to proizlazi i iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/05 od 16. januara 2007. godine, stav 21).
22. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju pobijane odluke. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 140a. stav 1. tač. a), b),c) i d) Ostale mjere zabrane Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].
(6) Sudija za prethodni postupak, [...] dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
26. Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (arbitrarna primjena ZKPFBiH). U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su joj izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).
28. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena. Dopustivost u odnosu na ostala prava
29. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava rješenje Kantonalnog suda od 21. februara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 24. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim i kulturnim pravima. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
32. S obzirom na povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje apelantica ukazuje, Ustavni sud u ovom dijelu upućuje na praksu Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (presuda Evropskog suda od 22. februara 1994. godine, aplikacija broj 12954/87) u kojem je Evropski sud našao da stavljanje pod specijalni policijski nadzor – što je podrazumijevalo da se apelant morao javljati policiji u određene dane, zabrana napuštanja kuće noću i zabrana napuštanja kuće bez saglasnosti policije - ne odnosi na povredu prava na lišavanje slobode, već na povredu prava na slobodu kretanja. Također, u svojoj praksi Evropski sud je naveo da, osim velike sličnosti između povrede prava na slobodu kretanja sa članom 5. Evropske konvencije, ova zabrana je usko povezana i sa članom 8. Evropske konvencije, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Također, Ustavni sud primjećuje da je u svojoj novijoj praksi (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 274/17 od 7. marta 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) ovo pitanje razmatrao kroz pitanje člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, povodom apelacije Diliste Međedović, podnesene protiv identičnih rješenja kao u konkretnom predmetu, već ispitao osporena rješenja u odnosu na tu apelanticu i navode koje je istakla u podnesenoj apelaciji, te zaključio da je apelacija neosnovana (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 859/17 od 19. aprila 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), pa će i ovaj predmet ispitati i u vezi sa ovim članom.
Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju
34. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Dakle, apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane, a da nije navedeno u čemu se sastoji osnovana sumnja u odnosu na apelanticu, odnosno da za osnovanu sumnju nisu pruženi dokazi, kao i da nisu konkretizirani posebni uvjeti za izricanje mjera zabrane i oni nisu obrazloženi.
36. Ustavni sud napominje da, u skladu sa Evropskom praksom suda, navedeno pravo na slobodu kretanja spada u derogativna prava, odnosno da su propisani izuzeci od navedenog prava, koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja treba da budu u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li su zadovoljeni navedeni kriteriji.
37. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanticu, kao i na ostala navedena lica postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, sud je ispitao osnovanost zahtjeva u odnosu na osumnjičene, uključujući apelanticu, i naveo dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo a koji potkrepljuju osnovanu sumnju. Pri tome apelantica osporava dokaz koji u odnosu na nju sud spominje, odnosno „prijedlog“, ali Ustavni sud primjećuje da će ocjenu ovog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima tek dati sud u toku postupka, ako do njega dođe, odnosno da će apelantica u toku postupka imati mogućnost da ospori ovaj dokaz, odnosno da mu suprotstavi svoje dokaze. Također, Tužilaštvo je (i) u odnosu na apelanticu navelo zašto smatra da su mjere zabrane potrebne (utjecaj na svjedoke, mogućnost utjecaja na postupak, funkcija koju obavlja, krivično djelo za koje se tereti i način izvršenja), a sud je utvrdio da je izricanje mjera opravdano, jer se u konkretnoj stvari imaju saslušati svjedoci, zaposlenici JU Služba za zapošljavanje, a svi osumnjičeni su, također, zaposlenici Službe za zapošljavanje, što ukazuje na postojanje naročitih okolnosti da bi osumnjičeni bez izricanja mjera mogli utjecati na svjedoke, a što potvrđuje i jedan od zapisnika o saslušanju svjedoka, da je to već pokušano (od apelantice). Također, postojanje okolnosti da se izreknu mjere zabrane, prema ocjeni suda, dokazano je dostavljenim materijalnim dokazima, kao i načinom učinjenja djela - prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja na način koji je sud opisao. Kantonalni sud je, također, naveo da su sve tri predložene mjere zabrane neophodne. Kantonalni sud je, suprotno apelanticinim navodima, ispitao njenu žalbu i njene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je apelanticina žalba osnovana za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantici izrečene u skladu sa zakonom.
38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantici izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
39. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica uglavnom osporava mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, odnosno zabranu posjećivanja službenih prostorija JU Služba za zapošljavanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane posljedica postupka koji se vodi protiv apelantice kao osumnjičene (i ostalih osumnjičenih lica), da je predmet u fazi istrage i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene radi uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno - bez obzira na konačan rezultat postupka - opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanticu u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane koje je određeno rješenjem Kantonalnog suda (do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari), postoji obaveza njihovog preispitivanja o čemu će redovni sud voditi računa, te ocijeniti njihovu dalju opravdanost i ukinuti ih čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije
41. Dalje, apelantica u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
44. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 6. stav 2. Evropske konvencije prvenstveno garantirano da se niko ko je optužen za krivično djelo ne smatra krivim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine) ukazao da će pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili izjava zvaničnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je ono krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim (ibid., tačka 45).
45. Apelantica u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelantica vidi u činjenici da sud nije utvrdio odlučnu činjenicu u predmetnom postupku, odnosno da je preporuka krivotvorena, a posebno da je apelantica znala za tu okolnost. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da će ta okolnost, dakle utvrđivanje pravne valjanosti tog dokaza, biti predmet eventualnog ispitivanja/osporavanja u toku sljedeće faze predmetnog krivičnog postupka ukoliko dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice protiv apelantice, a ne u trenutnoj fazi postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud u osporenim rješenjima u bilo kojem dijelu navodio da je apelantica kriva za krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak. Naime, Kantonalni sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelanticu a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičena„ i „osnovana sumnja da je ...“. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ostali navodi
46. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantica bila diskriminirana, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na osobe u sličnoj situaciji ili položaju, niti je te navode u apelaciji na bilo koji način konkretizirala. Osim toga, u odnosu na navode o povredi prava na rad, Ustavni sud napominje da se ne radi o pravu koje je, kao takvo, zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz prikupljenih dokaza, te dao jasne razloge za neophodno izricanje mjera zabrane.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer Kantonalni sud u osporenim rješenjima nije prejudicirao apelanticinu krivnju za krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak.
49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman