Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5434/14 (H. A., E. P., H. H. i M. S.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5434/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5434/14, rješavajući apelaciju Hamdije Abdića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamdije Abdića, Emina Pivića, Huseina Havića i Mehure Selimović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 014458 14 Rev od 25. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hamdija Abdić, Emin Pivić, Husein Havić i Mehura Selimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Mirsad Mešić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 014458 14 Rev od 25. septembra 2014. godine. Zastupnik apelanata je 9. maja 2017. godine dostavio punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine, Uprava za indirektno oporezivanje Banja Luka, tužena u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. decembra 2016. godine, a tužena 13. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 014458 13 P 2 od 25. juna 2013. godine naloženo je tuženoj da apelantima na jednake dijelove isplati iznos od 256.850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je rješenjem Općine Bihać od 12. jula 2001. godine apelantima eksproprirano, pored ostalih, zemljište bliže opisano u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) u svrhu izgradnje međunarodnog graničnog prelaza Izačić, te da radilo o potpunoj eksproprijaciji. Nadalje, navedeno je da je Carinarnica Bihać predmetno zemljište koristila u periodu od marta 1997. godine do oktobra 2001. godine (kada je isplaćena naknada za eksproprirano zemljište) za potrebe graničnog prelaza. S tim u vezi, obrazloženo je da su se apelanti više puta usmeno pokušali dogovoriti sa Carinarnicom Bihać o visini naknade za korištenje predmetnog zemljišta u spornom periodu, a nakon što je doneseno rješenje o eksproprijaciji i predmetno zemljište i formalnopravno eksproprirano, prihvatili su ponuđenu cijenu kao naknadu za eksproprirane nekretnine, ali im za sve vrijeme prije eksproprijacije za korištenje predmetnog zemljišta nije plaćeno ništa. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su apelanti dokazali da im za navedeni period nije plaćena nikakva naknada u čemu se i ogledala šteta, kao i da su upravo oni bili vlasnici predmetnog zemljišta. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe prelaznog Zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje, Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH i člana 154. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je zaključio da je tužena u konkretnom slučaju odgovorna za nastalu štetu, čija visina je utvrđena na osnovu nalaza vještaka, te je obavezao tuženu da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete.
7. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 014458 13 Gž 2 od 2. aprila 2014. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda, te odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužena u konkretnom slučaju odgovorna za nastalu štetu i da je obavezna da apelantima naknadi štetu. S tim u vezi, navedeno je da je Carinarnica Bihać predmetno zemljište koristila u periodu od marta 1997. godine do oktobra 2001. godine za potrebe graničnog prelaza, a da su tokom postupka apelanti dokazali da im za navedeni period nije plaćena nikakva naknada u čemu se i ogledala šteta. Nadalje, to što između apelanata i Carinarnice Bihać nije bio zaključen ugovor o korištenju predmetnog zemljišta, po mišljenju Kantonalnog suda, nije imalo utjecaja na obavezu da se apelantima naknadi šteta koju su na opisan način pretrpjeli.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 014458 14 Rev od 25. septembra 2014. godine uvažio reviziju tužene i obje nižestepene presude preinačio tako da je zahtjev apelanata odbio u cijelosti, te je odbio zahtjev tužene za isplatu troškova revizijskog postupka.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz podataka spisa prvostepenog suda, posebno priloženog rješenja o eksproprijaciji od 12. jula 2001. godine, proizlazilo da je na osnovu Rješenja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) broj V-77/00 od 3. maja 2000. godine utvrđeno da je korisnik eksproprijacije stekao pravo ulaska u posjed ekspropriranih nekretnina iz tačke 1. navedenog rješenja prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazilo je da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen jedan od kumulativno potrebnih uvjeta za utvrđenje odgovornosti prednice tužene za nastalu štetu (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza), a to je krivica tužene, odnosno njene protivpravne radnje, zbog čega nema ni primjene instituta naknade štete propisanog u članu 154. stav 1. u vezi sa članom 172. ZOO. Dalje je obrazloženo da, kako je pravnoj prednici tužene posebnim aktom Vlade FBiH data mogućnost prijevremenog ulaska u posjed (što je bilo dopušteno ranijim Zakonom o eksproprijaciji, odredba člana 31. stav 3, a koja je isključena donošenjem novog Zakona o eksproprijaciji), to se u predmetnom slučaju primjenjuje odredba člana 70. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji predmetnog zemljišta. Vrhovni sud je istaknuo da je navedenom odredbom propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine za vrijeme od dana predaje te nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nekretnine date u zamjenu ili do isteka rokova određenih ovim zakonom za isplatu, odnosno deponiranje novčane naknade. Po mišljenju Vrhovnog suda, navedena zakonska norma izričito je navodila da se radi o izgubljenoj koristi koju bi vlasnik ostvario u određenom periodu dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine, koje je faktičko pitanje i utvrđuje se u svakom konkretnom slučaju. Zbog toga je bilo potrebno predložiti i provesti dokaze na okolnosti: na koji način su apelanti iskorištavali predmetno (poljoprivredno) zemljište, koje su poljoprivredne kulture uzgajali i koje su prihode od takvog iskorištavanja imali prije predaje u posjed predmetnog zemljišta prednici tužene, u postupku određivanja naknade pred organom uprave ili u sudskom postupku na osnovu pribavljenog stručnog nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke. Vrhovni sud je naveo da su apelanti na navedene okolnosti (visinu izgubljene koristi) propustili predložiti adekvatne dokaze, koje se činjenice utvrđuju iskazima parničnih stranaka i vještačenjem vještaka poljoprivredne struke. Pošto visina izgubljene koristi mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, Vrhovni sud je primjenom instituta tereta dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev apelanata. Vrhovni sud je istaknuo da, i u slučaju da se eventualno i prihvati utvrđenje visine štete po članu 155. ZOO izgubljena korist (dobit) - lucrum cessans, ni u tom slučaju ne bi bili ispunjeni uvjeti za dosuđenje naknade štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u nizu svojih odluka izrazio jasan pravni stav da se osnov i visina navedene imovinske štete (koja predstavlja nepostizanje dobitka koji je oštećeni s dovoljno vjerovatnoće mogao očekivati, odnosno onog koji se mogao očekivati po redovnom toku stvari) ocjenjuju prema okolnostima u kojima je tužitelj živio, tj. uzimaju se u obzir sve subjektivne i objektivne prilike koje su bile od značaja za odmjeravanje njene visine. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Vrhovni sud je zaključio da su apelanti fizička lica, vlasnici i posjednici poljoprivrednog, a ne građevinskog zemljišta, pa nisu mogli ubirati prihode na način na koji je to činila Carinarnica Bihać (niti od zemljišta, a ni od postavljanja kontejnera).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno isključio primjenu instituta naknade štete propisanog u članu 154. stav 1. u vezi sa članom 172. ZOO i istovremeno proizvoljno našao primjenu odredaba člana 70. ranijeg Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, apelanti obrazlažu da je Vrhovni sud, pozivajući se na rješenje Vlade FBiH od 3. maja 2000. godine, pogrešno zaključio da u predmetnom slučaju nema krivice tužene za nastalu štetu, pa zbog toga ni primjene predmetnog instituta naknade štete. Naime, apelanti navode da je prednica tužene, bez pravnog osnova, ušla u posjed predmetnog zemljišta u martu 1997. godine, kada nije bilo riječi o eventualnoj eksproprijaciji i prije navedenog rješenja Vlade FBiH, te je stoga postojala protivpravna radnja tužene, odnosno njena krivica za nastalu štetu. Ističu da čak i pod pretpostavkom da nije bilo mjesta za primjenu člana 154. stav 1. ZOO, u svakom slučaju mogao se primijeniti član 219. ZOO (upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist). Apelanti ističu da Vrhovni sud pogrešno smatra da rješenje Vlade FBiH ima retroaktivno djejstvo, te slijedom toga pogrešno nalazi primjenu odredaba člana 70. ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Osim navedenog, apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i procesno pravo navodeći da su apelanti na okolnosti visine izgubljene koristi propustili predložiti adekvatne dokaze. S tim u vezi, smatraju da je Vrhovni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer se tužbeni zahtjev apelanata nije temeljio na izgubljenoj koristi u skladu sa ranijim Zakonom o eksproprijaciji. Apelanti ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je analizirao utvrđenje visine štete po članu 155. ZOO, jer za navedeni pravni stav nije naveo ni relevantne odredbe materijalnog prava, niti konkretne odluke na kojima je temeljio navedeni stav.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud smatra da pri donošenju osporene presude nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, te navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude.
13. Tužena predlaže da se apelacija odbaci kao neosnovana, jer smatra da ne stoje navodi o povredi odredaba parničnog postupka, te da propusti na koje ukazuju apelanti u žalbama nisu od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
15. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89 i „Službeni list RBiH“ broj 15/94), koji je primijenjen u predmetnom postupku, u relevantnom dijelu glasi: Član 31. stav 3.
Izuzetno, Izvršno vijeće može na zahtjev korisnika eksproprijacije riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed prije pravosnažnosti odnosno konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta.
Član 70.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date mu u zamjenu ili do isteka rokova određenih ovim zakonom za isplatu odnosno deponovanje novčane naknade.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 014458 14 Rev od 25. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 20. oktobra 2014. godine a apelacija je podnesena 15. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. U konkretnom slučaju apelanti u osnovi smatraju da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se nije mogao primijeniti član 154. stav 1. ZOO, odnosno apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezana tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za korištenje predmetnog zemljišta u periodu prije nego što je eksproprirano. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na član 154. st. 1. i 3. ZOO, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, zaključili da je zahtjev apelanata za naknadu štete osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev za naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je pravna prednica tužene, u skladu sa rješenjem Vlade FBiH, stekla pravo ulaska u posjed predmetnog zemljišta prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te stoga nije bilo protivpravne radnje tužene i nije se mogao primijeniti institut naknade štete iz člana 154. stav 1. u vezi sa članom 172. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju mogao primijeniti član 70. ranijeg Zakona o eksproprijaciji u pogledu naknade izgubljene koristi, ali da su apelanti propustili predložiti adekvatne dokaze i stoga je zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev. Na kraju, Vrhovni sud je istaknuo da čak i u slučaju eventualnog utvrđenja visine štete po članu 155. ZOO (izgubljena korist), ne bi bili ispunjeni uvjeti za dosuđenje štete, jer apelanti, kao fizička lica i vlasnici poljoprivrednog zemljišta, nisu mogli ubirati prihode na način na koji je to činila Carinarnica Bihać. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO i Zakona o eksproprijaciji sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Vrhovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan iz navedenih razloga. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojoj odluci Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o eksproprijaciji na predmetnu situaciju, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o eksproprijaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman