Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1333/17 (E. Dž.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1333/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1333/17, rješavajući apelaciju E. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija E. Dž.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30.
marta 2017. godine.
Odbacuje se apelacija E. Dž. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30.
marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore 21. aprila 2017. godine. Općinski sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 14. aprila 2017. godine, u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
-Uvodne napomene
6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine apelantu je određen pritvor zbog osnovane sumnje da je, zajedno sa još četiri lica, počinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 1. KZ FBiH, a iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta (i drugih osumnjičenih), pa je Rješenje o određivanju pritvora broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine potvrđeno.
8. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 14. septembra 2016. godine apelantu su zabranjene posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Također, istim rješenjem je apelantu zabranjeno korištenje telefona u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Sarajevo za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Stavom III istog rješenja izričito je navedeno da se „ove zabrane (…) ne odnose na kontakt sa braniocima, te pritvorenici imaju pravo slobodne i neometane veze s braniocima“. Vijeće Općinskog suda je rješenjem broj 65 0 595527 16 Kv od 29. septembra 2016. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu.
9. Rješenjem Općinskog suda od 26. septembra 2016. godine apelantu je mjera pritvora produžena za još dva mjeseca. Rješenjem Kantonalnog suda od 6. oktobra 2016. godine ukinuto je rješenje Općinskog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. Rješenjem Općinskog suda od 13. oktobra 2016. godine apelantu je mjera pritvora produžena do 26. novembra 2016. godine. Ovo rješenje potvrđeno je rješenjem Kantonalnog suda od 25. oktobra 2016. godine.
11. Općinski sud je rješenjem od 23. novembra 2016. godine odbio kao neosnovan prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu, ukinuo pritvor i apelanta pustio na slobodu. Istim rješenjem apelantu su određene mjere zabrane. Kantonalni sud je rješenjem od 8. decembra 2016. godine ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak.
12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3676/16 od 11. januara 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnijetu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine, Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016. godine, Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine (rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora), u odnosu na prava iz člana II/3.b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantova apelacija odbačena je kao preuranjena u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
-Osporena rješenja
13. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine apelantu, koji se nalazio u pritvoru po rješenju Općinskog suda od 7. januara 2017. godine, te optuženim A. Z., S. B., S. T., N. T., R. K. i S. F. produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati do 15. maja 2017. godine.
14. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi s članom 54. KZ FBiH, a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.
15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je optužnicom Kantonalnog tužilaštva potvrđenom 10. marta 2017. godine apelantu stavljeno na teret da je, protivno ovlaštenjima koja su mu dana označenim aktima navedenog javnog preduzeća kao izvršnom direktoru, iskoristio svoj službeni položaj i položaj nadređenog direktorima četiri označene podružnice navedenog javnog preduzeća, te im, u odnosu na tri podružnice, postupajući po nalogu optuženog A. Z., izdao nalog da zaposle označena lica mimo procedure propisane aktima javnog preduzeća, odnosno direktoru označene podružnice izdao nalog da mimo propisane procedure zaposli označena lica. Općinski sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje temeljio: na iskazima saslušanih svjedoka, među kojim i iskazima direktora odnosno vršilaca dužnosti direktora tri označene podružnice, koji su potvrdili da je apelant od njih tražio da mimo propisane procedure zaposle navedena lica koja su i zaposlili; zapisnika o ispitivanju označenih osumnjičenih, te iskaza označenih saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je u slučaju zapošljavanja u dvije označene podružnice od osoba koja su zapošljavane mimo propisane procedure tražen i uzet novac u označenom iznosu; apelantovog iskaza datog u svojstvu osumnjičenog u prisustvu advokata u kom je potvrdio da je pri zapošljavanju označenog lica u označenoj podružnici dao saglasnost za zaposlenje istog, a da je njegovo ime, kao osobe koja treba da bude zaposlena, dobio od visokopozicioniranog člana označene partije, optuženog A. Z.
16. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Općinski sud je istakao da je u odnosu na sve optužene ispunjen objektivni uvjet u smislu citirane odredbe, jer im se na teret stavlja počinjenje krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Nadalje, zaključeno je da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet, tj. da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant i ostali optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Općinski sud je istakao da je u jednom kratkom vremenskom periodu dokumentiran veliki broj radnji optuženih za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, te da je preduzimanje ovih radnji bilo kontinuirano i učestalo. S tim u vezi je ukazano da uvidom u prikupljene dokaze, posebno iskaze saslušanih svjedoka i nalaze posebnih istražnih radnji – presretnute telekomunikacije, sud osnovano sumnja da su optuženi u više navrata jedni kod drugih i kod trećih lica, posredovali pri zapošljavanju, polaganju ispita i prijemu u institucije ili privredna društva u FBiH, koristeći svoj lični status, poznanstva, te društvene veze. Općinski sud je opisao način djelovanja optuženih A. Z. i S. B., što je potkrijepljeno dokazima o uzajamnoj intenzivnoj komunikaciji, kao i sa svjedocima kojim obećavaju zaposlenje za uzvrat tražeći novac. U prilog navedenog ukazano je i na iskaze svjedoka koji su obrazloženju rješenja već detaljno interpretirani, iz kojih proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova uzajamna povezanost u vršenju krivičnih djela, koja se proteže i na apelanta, koji sa drugim optuženim nije udružen ali njegove radnje jasno reflektiraju dogovore i postupanje drugih optuženih, koji jesu udruženi radi činjenja krivičnih djela.
17. Općinski sud je zaključio: da se u radnjama optuženih izražava kontinuitet (maj - august 2016. godine), odnosno da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da su inkriminirane radnje na identičan način preduzimane i prije ovog perioda,; upornost i kordinacija (veliki broj telefonskih razgovora i slanje poruka između optuženog A. Z. i S. B., dovršena radnja simuliranog davanja potkupnine, saglasne izjave više svjedoka); iskazana drskost (zahtijevanje novca na ime naknade za posredovanje u zaposlenju u preduzeću u kom nemaju vlasnička prava već se radi o javnim preduzećima ili činjenje neke druge usluge za koju optuženi nisu formalno nadležni). Nadalje, na temelju sadržaja presretnutih telekomunikacija zaključeno je da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da je svako od njih posebno, pogotovo optuženi kojim se stavlja na teret udruživanje radi činjenja krivičnih djela, imali uspostavljenu mrežu sporne komunikacije, da je u pogledu rječnika i razumijevanja komunikacija bila ležerna, da se u pojedinim razgovorima spominju iznosi novca kao naknade za uslugu posredovanja, a na temelju čega je zaključeno da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno predstavljali su čitave operacije. Ovo posebno jer iz analiziranih dokaza proizlazi da su optuženi osnovano sumnjivi da su u dužem vremenskom periodu preduzeli niz krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i tako ispoljili upornost u kršenju KZ FBiH. Shodno navedenom, zaključeno je da optuženi pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa zbog toga postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavili sa ustaljenim inkriminiranim ponašanjem.
18. Općinski sud je neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da je izgubio svojstvo službene osobe pa da samim tim ne može ponoviti krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi je ukazano da su istom optužnicom za ista, odnosno istovrsna krivična djela, optužena i lica koja nemaju status službene osobe ili funkciju, jer to i nije conditio sine qua non za izvršenje krivičnih djela koja se optuženim stavljaju na teret, odnosno srodnih krivičnih djela, budući da ista mogu vršiti i osobe od društvenog utjecaja koji ne proizlazi iz funkcije odnosno službenog svojstva.
19. Najzad, Općinski sud je zaključio da se izricanjem blažih mjera od pritvora ne bi mogla ostvariti ista svrha. Ovo posebno imajući u vidu razlog za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH zbog kog je pritvor određen apelantu i ostalim optuženim, tj. način izvršenja krivičnog djela u kontekstu ovog pritvorskog razloga i nemogućnost da se u cijelosti zabrani telefonska i druga komunikacija koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela za koja se terete ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnih djela, odnosno za koje je Općinski sud našao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti. Općinski sud je, nadalje, imao u vidu da se optuženi osnovano sumnjiče da su izvršili krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te da se osnovano sumnja da se korupcija odvijala u sferi zapošljavanja i obrazovanja u kojim sferama nezakonitosti najviše pogađaju građane, te društvo u cjelini, posebno imajući u vidu ukupne prilike u BiH. Uočavajući da je suština korupcije narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, te imajući u vidu razloge na temelju kojih je utvrđeno postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. točka c) ZKP FBiH, zaključeno je da je zbog zaštite navedenih vrijednosti pritvor prema optuženima neophodna i srazmjerna mjera.
20. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog i branilaca ostalih optuženih, te apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje.
21. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u žalbi apelantovog branioca kao i u njegovoj žalbi, pored ostalog, istaknuto da je ranije isto vijeće suda apelantu izreklo mjere zabrane, a sada neosnovano produžava pritvor ne obrazlažući zašto je apelant poslije izrečenih mjera zabrane ponovo pritvoren, te da apelant više nije zaposlen u označenom javnom preduzeću odnosno da je 9. januara 2017. godine odlukom Nadzornog odbora razriješen sa funkcije izvršnog direktora, pa da zbog toga ne postoje naročite okolnosti da će ponoviti ili izvršiti krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
22. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da je apelant, kao rukovodilac u označenom preduzeću sa ovlaštenjima za prijem radnika preduzimao radnje u vezi sa zapošljavanjem označenog lica u navedenom preduzeću, a čemu su prethodile opisane radnje navedenih optuženih. Nadalje, ukazano je da su u odnosu na apelanta analizirani iskazi navedenih svjedoka, te materijalna dokumentacija iz koje proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH.
23. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali optuženi, za slučaj da budu pušteni na slobodu ponoviti krivično djelo, te ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu. Kantonalni sud se saglasio i ponovio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu gubitka svojstva službenog lica na strani apelanta, te istakao da krivična djela koja se stavljaju na teret apelantu i ostalim optuženim mogu vršiti i osobe od društvenog utjecaja koji ne proizlazi iz funkcije odnosno službenog svojstva.
24. Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud razmotrio i izricanje blažih mjera, zaključivši da iste u konkretnom slučaju nisu primjenjive, s obzirom na razloge i okolnosti zbog kojih je optuženim pritvor produžen, kao i težinu i okolnosti učinjenja krivičnih djela za koja se terete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim apelant ističe da mu se stavlja na teret da je krivično djelo učinio na način da mu, u skladu sa Pravilnikom o organizaciji društva i Odlukom o utvrđivanju i rasporedu ovlaštenja koju donosi Uprava društva, članom 95. Statuta navedenog javnog preduzeća i članom 40. Pravilnika o organizaciji javnog preduzeća, nisu data ovlaštenja da vrši izbor novih uposlenika, nego su mu samo data ovlaštenja, po članu 4. Odluke o utvrđivanju načina realizacije zapošljavanja novih zaposlenika i angažiranja pripravnika u javnom preduzeću, da daje saglasnost na prijedlog direktora podružnica javnog preduzeća o izboru novog zaposlenika, a da samo direktor podružnice može donijeti konačnu odluku o izboru kandidata i zaključiti ugovore o radu, pa da je prekoračio svoja ovlaštenja. Apelant tvrdi da nije prekoračio svoja ovlaštenja, nije zaključivao nikakve ugovore o radu sa bilo kojim novim zaposlenikom već je samo davao, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz navedenih akta, saglasnosti koje su bile, kako navodi, samo pro forme, a da je odluku donosio nadležni direktor podružnice javnog preduzeća u koju se osoba zapošljava.
27. Apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. S tim u vezi apelant je najprije istakao da mu se ne stavlja na teret da je član organizirane grupe, odnosno krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela pa da ne može dijeliti sudbinu ostalih članova grupe pri ocjeni postojanja ovog razloga za određivanje pritvora. Nadalje, apelant je istakao da mu je radni odnos na funkciji koju je vršio i na koju je bio ranije imenovan, tj. funkcije izvršnog direktora za distribuciju-člana uprave navedenog javnog preduzeća, prestao sa danom 9. januar 2017. godine. Stoga, po njegovom mišljenju, ne može postojati bojazan da će ponoviti ili dovršiti krivično djelo koje mu se stavlja na teret, tj. krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH. Također, ističe i da njegov navodni društveni utjecaj ne čini obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, kao i svoju raniju neosuđivanost.
28. Apelant je istakao i da se nalazio u pritvoru u period od 26. augusta do 24. novembra 2016. godine, da su mu nakon toga određene mjere zabrane kojih se u svemu pridržavao, da mu je pritvor ponovno određen 7. januara 2017. godine, te i produžen osporenim rješenjima, kao i da nije obrazloženo zašto mu je poslije izrečenih mjera zabrane ponovno određen pritvor. Apelant ističe da su redovni sudovi propustili cijeniti i nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih nema mjesta određivanju mjera zabrane. Ovo tim prije što je, kako tvrdi, u vrijeme provođenja istrage bio na slobodi, a u vrijeme donošenja osporenih rješenja istraga je već okončana i potvrđena je optužnica, te su prikupljeni dokazi i saslušani svjedoci, pa ne postoji mogućnost da na bilo koji način utječe na tok krivičnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
29. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju odluke naveo sve činjenice i zakonske razloge, odnosno da u svemu ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
30. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja detaljno iznijeli razloge za njihovo donošenje, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.
V.Relevantni propisi
31. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…)
32. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (...)
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(…) (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.(…) Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. (…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(...)
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće u principu utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
36. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
37. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost
38. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 30. mart 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 7. april 2017. godine, proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
44. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim mu je produžena mjera pritvora i prema kojim pritvor može trajati najduže do 15. maja 2017. godine. U vezi s tim apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.
45. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije je potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
46. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001).
47. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanja na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženika se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. lipnja 2008, s dodatnim referencijama).
48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom, na temelju koje je protiv apelanta u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Naime, iz opširnog obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na provedenim pojedinačno pobrojanim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka, materijalnim dokazima, te dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji (nadzor telekomunikacija i simulirano davanje potkupnine). Na temelju navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je samo postupao u skladu sa internim aktima navedenog javnog preduzeća, odnosno da je davanje saglasnosti za zaposlenje konkretnih osoba bilo samo pro forme. Naime, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja, iz provedenih dokaza proizlazi da su davanju saglasnosti za zaposlenje u svim pobrojanim slučajevima, a što je ovlaštenje izvršnog direktora koju funkciju je apelant obavljao, prethodili apelantovi zahtjevi upućeni direktorima podružnica, u odnosu na koje se nalazio u nadređenom položaju, da se po raspisanom konkursu odnosno po hitnoj proceduri ima zaposliti tačno određeno lice ili lica čija imena im je on dostavljao, nakon čega su direktori podružnica i donosili odluke o zaposlenju navedenih lica na koje je apelant davao saglasnost. Slijedom navedenog redovni sudovi su zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH.
49. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
50. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Prema citiranoj odredbi mjera pritvora može biti određena odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba u pitanju ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
51. Ustavni sud podsjeća da pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Također, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe u pitanju (vidi, naprijed citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stav 179).
52. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima pritvor apelantu te saoptuženim u istom predmetu produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Nije upitno da se apelantu i ostalim optuženim za krivična djela koja im se stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Međutim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne sami po sebi nisu dovoljni za opravdanost pritvora iz navedenog razloga.
53. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se petorici saoptuženih stavlja na teret da su počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZ FBiH, ali da apelant s njima nije udružen. Međutim, redovni sudovi su zaključili da se međusobna povezanost u vršenju krivičnih djela ostalih saoptuženih proteže i na apelanta čije radnje jasno reflektiraju dogovore i postupanja ostalih optuženih udruženih radi činjenja krivičnih djela. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu da se apelantu stavlja na teret da je konkretne inkriminirane radnje zapošljavanja navedenih lica preduzimao po zahtjevu/nalogu optuženog A. Z. kom se stavlja na teret krivično djelo iz člana 340. stav 1. KZ FBiH. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ni ovaj razlog, sam po sebi kao i u vezi s težinom krivičnog djela i zaprijećenom kaznom, u okolnostima konkretnog slučaja nije dovoljan za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio sa vršenjem krivičnih djela. Naime, i prema optuženom A. Z., kao i prema ostalim optuženim određena je mjera pritvora i protiv njih se po potvrđenoj optužnici vodi krivični postupak, a apelantu se stavlja na teret da je inkriminirane radnje preduzimao upravo po nalogu/zahtjevu optuženog A. Z.
54. Nadalje, redovni sudovi su u prilog zaključka o postojanju ovog pritvorskog razloga istakli u odnosu na sve optužene, uključujući i apelanta, kontinuitet djelovanja, upornost i koordinaciju, te naročitu drskost, slijedom čega je zaključeno da pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa da postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavili sa vršenjem krivičnih djela. Ovaj zaključak redovnog suda u odnosu na apelanta ne može se smatrati proizvoljnim imajući u vidu osnovanu sumnju da je, postupajući na jednoobrazan način, preduzimao inkriminirane radnje u vezi sa zapošljavanjem u četiri slučaja.
55. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da je irelevantna činjenica da su neki od optuženih, konkretno apelant i optuženi S. B., u međuvremenu izgubili svojstvo službenog lica, pa da ne mogu ponoviti krivično djelo koje im se stavlja na teret. Redovni sudovi su s tim u vezi istakli da su istom optužnicom za ista odnosno istorodna krivična djela optuženi i drugi optuženi, da ova činjenica nije conditio sine qua non za izvršenje krivičnih djela koja se optuženim stavljaju na teret, odnosno srodnih krivičnih djela, te da navedena krivična djela mogu vršiti i osobe od društvenog utjecaja koji ne proizlazi iz funkcije odnosno službenog svojstva.
56. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju osnovano sumnjiči da je inkriminirane radnje preduzimao u svojstvu izvršnog direktora, prekoračivši službena ovlaštenja koja je u tom svojstvu imao i koristeći položaj nadređenog direktorima podružnica. Apelant je u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji istakao, i s tim u vezi predočio odluku nadležnog tijela, da je 9. januara 2017. godine razriješen dužnosti izvršnog direktora, te ukazivao na raniju neosuđivanost.
57. Ustavni sud podsjeća da, uz uvažavanje poteškoće do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtjeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine; i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).
58. Slijedom navedenog proizlazi da su redovni sudovi pri ocjeni postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH propustili sačiniti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa apelantom, odnosno da su propustili pravilno cijeniti apelantove prilike u kontekstu određivanja pritvora iz istog razloga iz kog je pritvor određen ostalim optuženim. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti u čemu se ogleda apelantov eventualni društveni utjecaj koji bi mu omogućio da nastavi sa vršenjem krivičnih djela i koji bi opravdao produženje mjere pritvora prema apelantu u situaciji kada je izgubio svojstvo izvršnog direktora navedenog javnog preduzeća. Naime, apelant se osnovano sumnjiči da je zloupotrebom ovlaštenja i nadređenog položaja izvršenog direktora, a ne korištenjem eventualnog društvenog utjecaja, preduzeo inkriminirane radnje zapošljavanja, a zbog čega se osnovano sumnjiči za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH. Na drugoj strani optuženi A. Z., S. B., S. T. N. T. i R. K. se osnovano sumnjiče da su preduzimanjem inkriminiranih radnji, pored ostalog, počinili krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ FBiH, odnosno da su inkriminarane radnje preduzimali korištenjem svog stvarnog ili pretpostavljenog društvenog ili utjecajnog položaja ili drugog statusa. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tj. kada je apelant izgubio službeni položaj, ne mogu biti od značaja kontinuitet djelovanja, upornost i koordinaciju, te naročita drskost u izvršenju inkriminiranih radnji za koje se apelant osnovano sumnjiči i samo na njima se ne može temeljiti osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio sa vršenjem krivičnih djela (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Šoš protiv Hrvatske, presuda od 1. decembra 2015. godine, st. 95. i 96).
59. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
60. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupne na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, propustili sačiniti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa apelantom, odnosno pravilno cijeniti apelantove prilike u kontekstu određivanja pritvora iz istog razloga iz kog je pritvor određen protiv ostalih optuženih, te propustili cijeniti mogućnost određivanja mjera zabrane umjesto produženja mjere pritvora.
62. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman