Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5430/14 (N. J.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javni interes
- Lišavanje imovine
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
- Oduzimanje imovine
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5430/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5430/14, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Janjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007402 14 Kž 5 od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 007402 13 Kps-p od 30. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 007402 14 Kž 5 od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007402 13 Kps-p od 30. maja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 007402 13 Kps-p od 30. maja 2014. godine kojim je usvojen zahtjev Tužilaštva za trajno oduzimanje imovine od apelanta, stečene izvršenjem krivičnog djela, koji je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007402 11 Kps-p od 27. oktobra 2011. godine (pravosnažna sa 13. martom 2012. godine) osuđen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ i kažnjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, te se trajno oduzima imovina – prihod ostvaren izvršenjem krivičnog djela, i to novac u iznosu od 70.675,30KM koji je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo zahtjev od 12. marta 2013. godine za oduzimanje imovine od apelanta, koji je na ročištu, nakon izvedenih dokaza, preciziran na iznos od 70.675,20KM, a radi se o novcu koji je apelant stekao od 2008. godine do 28. juna 2011. godine, a taj period je obuhvaćen inkriminacijom iz pravosnažene presude kojom je apelant pravosnažno osuđen. Okružni sud navodi dokaze koje su predložili Tužilaštvo i apelant. Okružni sud je detaljno naveo izjavu svjedoka Velibora Vaskovića i apelanta, saslušanog u svojstvu svjedoka. Nadalje, Okružni sud navodi da je za vrijeme trajanja krivičnog postupka, zbog postojanja osnovane sumnje da je određena imovina stečena krivičnim djelom, pokrenuta finansijska istraga, te je Uprava Kriminalističke policije - Odjeljenje za finansijske istrage i otkrivanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela dostavila izvještaj o finansijskoj istrazi od 25. oktobra 2011. godine. U toku finansijske istrage je utvrđeno, na osnovu prikupljenih dokaza, da apelant ima veći broj stanova, poslovnih prostora, te novčana sredstva, a da je tu imovinu stekao izvršenjem krivičnog djela za koje je osuđen. Sporna imovina – apelantova svojina, kako navodi Okružni sud, navedena je u izmijenjenom zahtjevu Tužilaštva i iznosi 70.675,39KM, a radi se o prihodu ostvarenom od 1. januara 2008. godine do 28. juna 2011. godine za koji period je utvrđena inkriminacija apelanta pravosnažnom presudom po kojoj je apelant osuđen kao pripadnik kriminalnog udruženja koje je djelovalo u navedenom periodu i vršilo krivična djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, te je apelant stekao protivpravnu imovinsku korist. Nadalje, Okružni sud navodi da su na osnovu pravosnažne presude, istrage i nalaza vještaka ( odbrane i Tužilaštva) utvrđene uplate na računima koje apelant ima kod određenih ( preciziranih banaka) za koje je vještak Tužilaštva navela da apelant nije imao pravni osnov, odnosno nije imao potrebnu dokumentaciju. Na osnovu nalaza vještaka (vještaka Velić koji, kako navodi Okružni sud, prihvata i vještak odbrane, što se tiče utvrđenog stanja) Okružni sud je utvrdio da je u periodu od 1. januara 2008. godine „do kraja 2008. godine“ apelant uplatio iznos od 70.675,39 KM za koji nema pravnog osnova, a radi se o periodu za koji je trajala predmetna inkriminacija, kao i da su iznosi u kratkom periodu „pražnjeni sa računa“, pa je to još jedan razlog da se zaključi da se radi o novcu koji je sumnjivo stečen. Okružni sud, takođe, navodi da odbrana nije osporila nalaz vještaka Velić, koji je u suštini identičan nalazu vještaka odbrane, s tom razlikom da je vještak Branka Knežević, rukovodeći se izjavama apelanta i svjedoka, iznijela tvrdnju o porijeklu spornih uplata, a što sud nije prihvatio. Okružni sud navodi da to pravo pripada isključivo sudu, te da je iz iznesenih dokaza očito da navedeni iznos predstavlja apelantovu imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, kako je utvrđeno pravosnažnom presudom i nalazom vještaka Maide Velić, kojem je sud poklonio potpunu vjeru. S druge strane, Okružni sud je naveo da apelant niti jednim dokazom nije uvjerio sud da je sporna imovina stečena na zakonit način. U tom pravcu su izjavu dali svjedok Vasković i apelant, ali je Okružni sud naveo da ovi iskazi nisu doveli u sumnju navedeni zaključak suda, već Okružni sud navodi da su pomenuti poslovni odnosi između svjedoka i apelanta mogli biti „pokriće“ za predmetnu inkriminaciju i, ujedno, u tom pravcu sud može ocijeniti iskaze svjedoka i apelanta.
7. Osim toga, Okružni sud navodi da su sporna sredstva stečena inkriminacijom na način kako je to utvrđeno pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci od 27. oktobra 2011. godine, a ne presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu na koju se apelant pozivao kao na ukinutu.
8. Takođe, Okružni sud je ocijenio kao neosnovan apelantov prigovor da je u konkretnom predmetu nastupila zastara vođenja postupka u smislu člana 29 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, zbog proteka roka od dana pravosnažnosti predmetne presude. U tom smislu Okružni sud se pozvao na član 28 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, kojim je propisano da nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku do godinu dana po pravosnažnosti okončanja krivičnog postupka, tužilac može podnijeti zahtjev za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela. Konkretno, predmetna presuda je postala pravosnažna 13. marta 2012. godine (Presuda Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 007402 12 Kž3), a zahtjev je podnesen 12. marta 2013. godine i on je blagovremen. Osim toga, postupak za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela je okončan u skladu sa članom 29 stav 3 istog zakona, jer je postupak, prije svega, započeo prije isteka tog roka, a nije od bitnog značaja činjenica da je zaključen 30. maja 2014. godine, jer se ne radi o zastarjelosti potraživanja, koji institut izričito ne pominje ovaj zakon. Zbog svega toga, sud je usvojio zahtjev Tužilaštva u cijelosti kao osnovan, a na osnovu člana 32 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.
9. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 007402 14 Kž 5 od 10. oktobra 2014. godine, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je apelant blagovremeno izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog povrede odredaba postupka za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela iz člana 28 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači i zahtjev specijalnog tužilaštva za trajno oduzimanje imovine odbije, ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Specijalno tužilaštvo je u odgovoru na žalbu predložilo da se žalba odbije kao neosnovana.
11. Razmatrajući spis, pobijano rješenje, žalbu i odgovor na žalbu, Vrhovni sud je donio odluku za šta je dao sljedeće razloge:
12. Prvostepeni sud je, pozivajući se na dokaze izvedene pred prvostepenim sudom po zahtjevu za trajno oduzimanje imovine od apelanta, izveo pravilan zaključak da je imovina - novac u iznosu koji sadrži izreka rješenja - stečen izvršenjem krivičnog djela. U prilog takvom zaključku pobijanog rješenja idu dokazi koje je izveo specijalni tužilac tokom postupka pred prvostepenim sudom a koji se navode u obrazloženju rješenja, koji su i po mišljenju Vrhovnog suda pravilno ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Vrhovni sud navodi da su ocijenjeni i dokazi odbrane i da su svi ti dokazi ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, te je takvom ocjenom nesumnjivo utvrđeno da je apelant iznos od 70.675,39 KM nezakonito stekao izvršenjem krivičnog djela u periodu od 1. januara 2008. godine do 28. juna 2011. godine, a za koje je i osuđen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci. Vrhovni sud navodi da je o svemu tome u pobijanom rješenju izneseno valjano obrazloženje na stranama 6 i 7 i da je uputilo apelanta na sadržaj tog obrazloženja, zbog čega su i prigovori žalbe u vezi sa manjkavošću činjenične osnove pobijanog rješenja neosnovani.
13. Vrhovni sud je ustanovio da su neosnovani i prigovori koji se odnose na povrede člana 28 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, jer se apelant pogrešno poziva na odredbu člana 28 stav 3 navedenog zakona, a što proizilazi iz sadržaja ovog prigovora. Međutim, nezavisno od toga, procesnu situaciju na koju apelant ovim prigovorom ukazuje propisuje odredba člana 29 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, ali koji nije primjenjiv na konkretan slučaj. Ovo zbog toga što je zahtjev za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela podnesen nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka protiv osuđenog u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude, pa se u ovom slučaju primjenjuje odredba člana 30 navedenog zakona, odnosno odredbe čl. 30 do 34 istog zakona. Zbog svih navedenih razloga, prvostepeno rješenje je pravilno i zakonito, povrede koje se žalbom ukazuju nisu učinjene, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, sve odluke koje sadrži izreka pobijanog rješenja su pravilne i zakonite zbog čega je, na osnovu člana 337 stav 3 ZKP, Vrhovni sud žalbu odbacio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant najprije ukazuje na zastaru vođenja postupka, pozivajući se na članove Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, te navodi da je postupak morao biti okončan u roku dvije godine, kako navodi kogentna odredba člana 29 stav 3, kao i da je sud zakazao ročište nakon 11 mjeseci, a ne u roku od mjesec dana, kako propisuje odredba člana 30 istog zakona. Takođe, apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da mu je oduzeta imovina stečena od 2008. godine, te citira pravosnažnu presudu koja njega tereti da je 28. februara 2011. godine počinio određene radnje izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen. Dakle, apelant koji je bio član zločinačkog udruženja je djelovao tačno navedenog dana (28. februara 2011. godine), pa iako je udruženje djelovalo od 2008. godine, apelant nije organizator, već pripadnik, i to od 28. februara 2011. godine. Apelant navodi da sud u postupku oduzimanja imovine nije vezan samim faktom postojanja pravosnažne presude, već činjeničnim opisom izreke pravosnažne presude, te stoga imovina koju je apelant stekao 2008, 2009. i 2010. godine nije mogla biti oduzeta od apelanta, jer se apelant kriminalnom aktivnošću bavio samo u 2011. godini. Takođe, apelant ukazuje na pogrešno utvrđene činjenice u vezi sa samom imovinom pri čemu posebno skreće pažnju na stan koji je dobio na poklon od oca, a koji je prodao 2010. godine Zilhi Košuti, te detaljno navodi kako je dobio novac, koliko i kako ga je mijenjao u evre, a koji je i Tužilaštvo ocijenilo kao zakonit. Takođe, apelant navodi i rješenje Osnovnog suda iz 2009. godine koje je doneseno u izvršnom postupku kojim je naplatio potraživanje od Dejana Skače, kao i novac koji je dobio od Vaskovića. Apelant navodi da je vještak Knežević utvrdio da apelant ima znatno veći iznos novca ostvarenog zakonito, a koji je oduzet u navedenom iznosu po osporenom rješenju. Apelant smatra da mu je, zbog oduzimanja zakonito stečene imovine, povrijeđeno pravo na imovinu. U podnesku od 21. decembra 2015. godine apelant je dostavio presudu Okružnog suda Istočno Sarajevo kojom je oslobođen optužbi da je od kraja 2007. godine do 6. avgusta 2008. godine počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnim drogama a u prilog tvrdnji da mu se nije mogla oduzeti ranije stečena imovina (prije 28. februara 2011. godine).
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je u osporenom rješenju dao iscrpno obrazloženje zašto žalba nije osnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da su ispoštovana apelantova prava, te da je suvišno obrazlagati navode iz apelacije.
17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je zahtjev za oduzimanje apelantove imovine podnesen u propisanom roku zakonom, da je rok od dvije godine iz člana 29 stav 3 instrukcioni rok, navodi da je postupak bio pravičan i da je apelant imao sva prava predviđena standardima pravičnog suđenja, te je imovina oduzeta nakon što je finansijskom istragom utvrđen nesrazmjer između imovine i zakonito ostvarenih primanja, a u skladu sa zakonom i propisanom procedurom.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/12) u relevantnom dijelu glasi:
3. Trajno oduzimanje imovine Član 28.
(1) Nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku od godinu dana po pravosnažnom okončanju krivičnog postupka, tužilac podnosi zahtjev za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži: podatke o okrivljenom, opis i zakonski naziv krivičnog djela, označenje imovine koju treba oduzeti, dokaze o imovini koju okrivljeni posjeduje i zakonitim prihodima, dokaze da je imovinu stekao prije pokretanja krivičnog postupka, okolnosti koje ukazuju na postojanje očite nesrazmjere između imovine i prihoda i razloge koji opravdavaju potrebu za trajnim oduzimanjem imovine. Zahtjev protiv pravnog sljedbenika sadrži dokaze da je naslijedio imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, a zahtjev protiv trećeg lica dokaze da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti u cilju osujećenja oduzimanja.
(3) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana odlučuje nadležni sud.
Član 29.
(1) Ako je zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona podnesen u toku prvostepenog postupka, sud poziva vlasnika da se na glavnom pretresu izjasni da li će osporavati zahtjev. U slučaju da vlasnik ne dođe na glavni pretres ili se ne izjasni o zahtjevu, smatra se da ne osporava zahtjev.
(2) Ako se vlasnik izjasni da ne osporava zahtjev, odluka o zahtjevu se donosi u presudi. Odluka o zahtjevu može se pobijati žalbom na presudu.
(3) Ako se vlasnik izjasni da osporava zahtjev, odluka će se donijeti u posebnom postupku. Ovaj postupak će se okončati u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni oglašen krivim ili je u smislu člana 3. tačka v) ovog zakona utvrđeno da je ostavilac vlasnik imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.
(4) Ako sud odbije optužbu ili okrivljenog oslobodi od optužbe, dostavlja Poreskoj upravi Republike Srpske podatke o imovini vlasnika na dalje postupanje.
Član 30.
(1) Kada se vlasnik izjasni da osporava zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona, odnosno ako se nije izjasnio u skladu sa članom 29. stav 1. ovog zakona ili ako je zahtjev podnesen nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, sud će održati posebno ročište na kojem će odlučiti o zahtjevu. Ročište se zakazuje u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke iz člana 29. stav 3. ovog zakona, odnosno od dana podnošenja zahtjeva tužioca.
(2) Na ročište iz stava 1. ovog člana sud poziva vlasnika, punomoćnika (ako ga ima), tužioca i druga lica čije prisustvo je potrebno. Poziv se dostavlja na poznatu adresu, odnosno sjedište pozvanog lica uz upozorenje da će se ročište održati i u slučaju njegovog nedolaska.
(3) Vlasniku se poziv dostavlja tako da između dana dostave poziva i dana ročišta ima najmanje 15 dana.
(4) Ako na ročište ne dođe vlasnik koji nema punomoćnika, sud mu postavlja punomoćnika po službenoj dužnosti.
(5) Ako na ročište ne dođe tužilac, ročište se odlaže. Sud o tome obavještava nadležnog tužioca.
Član 31.
(1) Ročište počinje iznošenjem sadržine zahtjeva tužioca. Započeto ročište dovršit će se po mogućnosti bez prekidanja.
(2) Ako je zahtjev usmjeren na imovinu osuđenog, tužilac iznosi dokaze o imovini koju osuđeni posjeduje, o zakonitim prihodima, dokaze da je imovina stečena prije pokretanja krivičnog postupka i okolnostima koje ukazuju na postojanje očite nesrazmjere između imovine i prihoda okrivljenog. Osuđeni i njegov punomoćnik iznose dokaze o neosnovanosti zahtjeva tužioca ili o zakonitom porijeklu imovine.
(3) Ako je zahtjev usmjeren na imovinu pravnog sljedbenika ili trećeg lica, tužilac iznosi dokaze da je pravni sljedbenik naslijedio imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, odnosno da je prenesena na treće lice bez naknade ili uz naknadu koja očito ne odgovara stvarnoj vrijednosti u cilju osujećenja oduzimanja imovine. Pravni sljedbenik ili treće lice i njegov punomoćnik iznose dokaze o neosnovanosti navoda tužioca ili o zakonitom porijeklu imovine svog pravnog prethodnika.
Član 32.
1) Po okončanju ročišta sud donosi rješenje, kojim usvaja ili odbija zahtjev za trajno oduzimanje imovine.
(2) Rješenje o trajnom oduzimanju imovine sadrži: podatke o vlasniku, opis i zakonski naziv krivičnog djela, podatke o imovini koja se oduzima, odnosno vrijednost koja se oduzima od vlasnika ako je raspolagao imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela u cilju osujećenja oduzimanja imovine i odluku o troškovima upravljanja privremeno oduzetom imovinom.
(3) Rješenjem iz stava 2. ovog člana sud ostavlja vlasniku dio imovine ako bi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje vlasnika ili lica koje je on dužan da izdržava u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku.
(4) Rješenje iz stava 1. ovog člana sud dostavlja vlasniku, njegovom punomoćniku, tužiocu i Agenciji.
(5) Po prijemu rješenja iz stava 2. ovog člana Agencija odmah preduzima mjere za čuvanje i održavanje oduzete imovine. Oduzetom imovinom Agencija upravlja do pravosnažnog okončanja postupka za oduzimanje imovine.
Član 33.
(1) Protiv rješenja iz člana 32. stav 1. ovog zakona ovlaštena lica mogu izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana dostave rješenja, neposrednom višem sudu.
(2) Žalba ne sprečava Agenciju da postupi u skladu sa članom 32. stav 5. ovog zakona.
Član 34.
(1) Rješavajući o žalbi, sud može žalbu odbaciti kao nepravovremenu ili nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
(2) Rješenje postaje pravosnažno kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dozvoljena.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 i stav 3 tač. b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
26. Ustavni sud najprije mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud s tim u vezi primjećuje da je ovaj postupak rezultat krivičnog postupka, odnosno pravosnažne osuđujuće presude u kojoj je utvrđena apelantova krivična odgovornost, odnosno predstavlja dio kazne koju apelant trpi zbog počinjenog krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđen. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda u predmetu Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva ( vidi, Evropski sud, presuda od 5. jula 2001. godine, aplikacija broj 41087/98) u kojem je Evropski sud utvrdio da se stav 1 člana 6 primjenjuje na cjelokupan tok postupka prilikom utvrđivanja bilo koje krivične optužbe, uključujući i postupak kojim se utvrđuje kazna. Evropski sud je, takođe, u istom predmetu naveo da je izdavanje naloga za konfiskaciju analogno postupku izricanja kazne. Navedeno je u potpunosti primjenjivo u konkretnom slučaju, što znači da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
27. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
28. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
29. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
30. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant u suštini navodi da sud nije ocijenio apelantove dokaze na pravi način i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je došlo do pogrešne primjene zakonskih odredbi, jer je nastupila zastara vođenja ovog postupka, kao i da je apelant optužen samo za radnju iz 2011. godine pravosnažnom presudom, te da je to trebalo rukovoditi sud u konkretnom postupku.
31. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud će najprije ispitati apelantov navod o zastari. Apelant ukazuje da je proizvoljno primijenjen član 29 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, jer je u konkretnom slučaju nastupila zastara. Ustavni sud primjećuje da je apelant prigovor zastare istakao i pred redovnim sudom, zbog proteka roka od pravosnažnosti presude (do okončanja postupka). Prvostepeni sud je utvrdio da je postupak pokrenut u skladu sa članom 28 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, navodeći tačno datum pravosnažnosti presude (13. mart 2012. godine) i podnošenja zahtjeva (12. mart 2013. godine), te ističući da je zahtjev blagovremen. Prvostepeni sud nadalje navodi da je postupak okončan u roku iz člana 29 stav 3, prije svega zato što je otpočeo prije isteka tog roka, a nije od bitnog značaja da je „zaključen“ 30. maja 2014. godine. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, navodi da procesnu situaciju u konkretnom slučaju propisuje odredba člana 29 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, ali se ta procesna situacija ne može primijeniti na konkretan slučaj. Ovo zbog toga što je zahtjev za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela podnesen nakon pravosnažnosti okončanja krivičnog postupka protiv osuđenog u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude, pa se u ovom slučaju primjenjuje odredba člana 30 navedenog zakona, odnosno odredbe čl. 30 do 34 istog zakona.
32. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 29 stav 3 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, čiju primjenu apelant „problematizuje“, Ustavni sud primjećuje da se radi o odredbi (pogotovo kada se dovede u vezi sa ostalim članovima relevantnim za konkretan predmet) koja ostavlja dilemu, odnosno koja ne određuje način primjene norme na dokraja jasan i precizan način, ali ne takvu dilemu da dovodi u pitanje kvalitet zakona. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je apelant isti navod isticao pred redovnim sudom i da je redovni sud odgovorio na apelantov navod, te dato obrazloženje redovnog suda ukazuje na stav redovnog suda, odnosno način na koji on tumači primjenu ove odredbe. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je primjena određene norme, odnosno njeno tumačenje u nadležnosti redovnih sudova, odnosno sud je tumač norme, te da način na koji je ona primijenjena ne ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, odnosno u opseg njegovog ispitivanja, osim ukoliko se ne radi o arbitrarnoj primjeni. Takođe, zadatak Ustavnog suda nije da tumačenje norme, način na koji je norma primijenjena, zamijeni sopstvenim tumačenjem. U konkretnom slučaju redovni sud je jasno naveo da je zahtjev podnesen u roku i da nije od značaja kada je zaključen jer se ne radi o „zastari potraživanja“. Suprotno zaključku suda, apelant ukazuje da protek roka iz člana 29 stav 3 vodi „zastari vođenja postupka“ nakon 13. marta 2014. godine. Međutim, Ustavni sud nalazi da je ovdje riječ o načinu na koji apelant tumači pravo u svoju korist. Naime, ukoliko je nastupila zastara vođenja postupka na način kako apelant ukazuje, zakon bi jasno trebalo da definiše da nastupa zastara, što nije urađeno. Zakon je naveo da će se „postupak (će se) okončati u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude“, ali bez propisivanja bilo kakvih sankcija ili generalno bilo kakvih posljedica šta će se desiti u slučaju da se postupak ne okonča u roku od dvije godine. Iz ovako postavljene zakonske odredbe proizilazi da se ne radi o normi čije bi „kršenje“ vodilo zastari vođenja postupka, kako apelant sugeriše. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je zakon ostavio i mogućnost podnošenja zahtjeva u određenom roku za koji nije jasno definisao početak (nakon podizanja optužnice), već je jasno utvrđeno kada ističe ( član 28 stav 1, „ali najkasnije u roku od godinu dana po pravosnažnom okončanju krivičnog postupka“), čime se nameće logičan zaključak da se ovaj „krajni rok produžava“, zavisno od dana pokretanja postupka. Takođe, zakon propisuje situacije kada vlasnik imovine spori, ili ne spori zahtjev, ali i sutuaciju kada je vlasnik umro (ostavilac imovine). Stoga, kada se imaju u vidu sve relevantne zakonske odredbe, i to posmatrane u njihovoj sveukupnosti, činjenica da utvrđeni rok za podnošenje zahtjeva nije striktan, već je određen krajnji rok za podnošenje zahtjeva, kao i različite situacije koje zakon propisuje u vezi sa pokretanjem postupka, ali i (najznačajnije) činjenica da zakon jasno nije propisao šta se dešava ako se rok ne ispoštuje, nameće se logičan zaključak da se ne radi o striktnom roku i obaveznom roku čije nepoštovanje vodi zastari vođenja postupka, već o roku koji upućuje na dužinu trajanja postupka, odnosno rok u kojem bi postupak trebalo da se završi.
33. Stoga, nakon analize koja je posljedica pitanja koja pokreće apelant, Ustavni sud nalazi da je prihvatljiv i da nije proizvoljan način na koji redovni sud tumači normu, odnosno iz kojeg proizilazi da je obavezni rok za podnošenje zahtjeva za tužioca jasno propisan, dok su ostali rokovi instrukcioni i upućuju na rok u kojem bi trebalo da se okonča postupak ili da održi rasprava.
34. Takođe, u odnosu na imovinu koja je oduzeta apelantu, redovni sud navodi da su sporna sredstva stečena inkriminacijom koja je utvrđena pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci od 27. oktobra 2011. godine koja je bila dio dokaznog materijala. Osim toga, suprotno apelantovoj tvrdnji i njegovom tumačenju primjenjivosti presude i konkretizacije radnje, iz pravosnažne presude se vidi da je apelant osuđen kao pripadnik zločinačkog udruženja koje je djelovalo od 2008. godine. Stoga su sudovi ocijenili kao neosnovano apelantovo pozivanje na ukinutu presudu (kasnije oslobađajuću) Okružnog suda u Istočnom Sarajevo a koju je apelant dostavio i uz apelaciju. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je cijeli postupak sproveden kako bi Tužilaštvo dokazalo da je apelantova imovina stečena izvršenjem krivičnog djela, kako je u cijelosti opisano u pravosnažnoj presudi, dok je apelantova odbrana imala mogućnost dokazati suprotno, što je i uradila ponudivši svoje dokaze koje je sud sproveo. Međutim, prvostepeni sud je dao jasne i detaljne razloge kojim dokazima je poklonio vjeru i zašto, odnosno zašto nije povjerovao u iskaz apelanta i svjedoka odbrane, te zašto nije prihvatio tvrdnju vještaka odbrane o porijeklu imovine. Vrhovni sud je, ispitujući apelantovu žalbu, ocijenio je kao neosnovanu, potvrđujući odluku prvostepenog suda. Stoga, u zaključku redovnih sudova, koji je rezultat sprovedenog postupka u kojem je sud ocjenom sprovedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi ZKP i odredbi Zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom, te datom obrazloženju da je apelantova imovina stečena krivičnim djelom ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, niti povredu bilo kojeg standarda prava na pravičan postupak. Osim toga, izuzev apelantovog nezadovoljstva i njegovog viđenja predmeta, Ustavni sud ni u navodima apelacije ne može da pronađe bilo šta što bi pokretalo pitanje pravičnosti postupka, odnosno kršenja standarda zagarantovanih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u postupku oduzimanja imovine nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer mu je oduzeta imovina stečena zakonito. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je identične navode već ispitao u prethodnim tačkama, putem apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje za koje je utvrdio da su neosnovani. Ipak, Ustavni sud će posebno razmotriti i da li je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu.
37. U konkretnom slučaju nesporno je došlo do lišavanja apelanta imovine, jer su mu oduzeta novčana sredstva koja predstavljaju imovinu. Stoga, Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati može li se apelantovo lišavanje imovine smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnoga ili opštega interesa i (c) biti u skladu sa načelom proporcionalnosti.
38. Ustavni sud primjećuje da je apelantu oduzeta imovina u postupku u kojem su donesena osporena rješenja, a na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je apelant osuđen da je počinio krivično djelo organizovani kriminal u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je oduzimanje imovine pribavljene krivičnim djelom propisano odredbama Zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, iz čega jasno proizilazi “zakonitost“ ovakvog lišavanja imovine.
39. Stoga, Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine sprovedeno u javnom interesu i u skladu sa načelom proporcionalnosti. Ustavni sud smatra da postoji opšti interes države da sankcioniše počinioce krivičnih djela. Sankcionisanjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 2 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju na krivična djela organizovanog kriminala, kao i na druga krivična djela ako vrijednost nastala izvršenjem krivičnog djela prelazi iznos od 50.000,00 KM. Cilj ovih zakonskih odredbi je spriječiti lica da „uživaju u rezultatima“ krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava na lišavanje imovine, proporcionalan cilju kojem se teži tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena krivičnim djelom za koje je apelant pravosnažno osuđen.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaju nije došlo do povrede prava na apelantovu imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su osporena rješenja rezultat postupka u kojem je apelant imao i koristio sva prava da ospori zahtjev Tužilaštva da mu se oduzme imovina za koju je Tužilaštvo tvrdilo da je stečena krivičnim djelom, kako je utvrđeno osuđujućom pravosnažnom presudom u krivičnom postupku protiv apelanta, ali nije u tome uspio za šta je sud dao jasne i dovoljne razloge uz relevantnu primjenu zakonskih odredbi i nakon ocjene sprovedenih dokaza, a što niti u jednom pogledu ne daje utisak proizvoljnosti.
42. Ustavni sud zaključuje da odluka da se apelantu oduzmu novčana sredstva pribavljena izvršenjem krivičnog djela ne predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovano načelo proporcionalnosti.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman