Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4767/14 (E.S.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4767/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4767/14, rješavajući apelaciju E. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 031816 13 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 031816 12 Gž od 6. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 031816 11 P od 24. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 5. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 031816 13 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 031816 12 Gž od 6. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 031816 11 P od 24. februara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Milenka Milića, koji je imao procesnu poziciju tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 23. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 2. do 6. marta 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Tok postupka
5. Presudom Osnovnog suda broj P-501/02 od 5. marta 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu preda u posjed i svojinu sljedeće pokretne stvari: termogen auto-lakirnicu, peć za sušenje i farbanje vozila-termogen, proizvodnje preduzeća „Ventilator“ Zagreb, tip TBF-L80 P, proizvedenu 1991. godine, rešetke površine 4,20 x 5,80 m, filtere za protok i čišćenje vazduha u kabini lakirnice, rasvjetu, ventilator oznake NBV E-6-P-180, elektromotor IV-AT-160, snage 8,4 kw sa 750 obrtaja, sve proizvedeno 1991. godine ili naknadu štete u iznosu od 28.000,00 KM na ime predmetnih stvari.
6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1168/04 od 10. oktobra 2006. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo tu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Jedan od članova vijeća Okružnog suda koje je donijelo navedeno rješenje bio je i sudija Senad Tica.
7. Okružni sud je, ispitujući presudu Osnovnog suda u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ukazao da u smislu člana 53 stav 2 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao osnovni element tužbe definisan tužbeni zahtjev koji mora biti određen u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja. Takođe je ukazao da ukoliko je predmet tužbenog zahtjeva predaja stvari, kakav je slučaj u konkretnoj parnici, stvar mora biti precizno označena i mora se naznačiti količina stvari čija se predaja traži. U vezi s tim, Okružni sud je konstatovao da je apelant tužbenim zahtjevom, između ostalog, tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed rešetke površine 4,20 x 5,80 m, filtere za protok i čišćenje vazduha u kabini lakirnice i kompletnu rasvjetu, te je zaključio da takav zahtjev nije jasno opredijeljen jer nisu naznačeni elementi potrebni za individualizaciju stvari, niti je naznačena njihova količina. Takođe je ukazao da je apelant tužbenim zahtjevom tražio i predaju termogena tip TBF-L80 P, a da iz činjeničnog osnova tužbe, te navoda apelantovog punomoćnika datih na ročištu za glavnu raspravu i računa koji se nalazi u spisu predmeta proizlazi da se radi o termogenu tip TBF-L80/B. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije bio uredno postavljen kako bi sud po njemu mogao postupati, zbog čega je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 336 ZPP bio dužan zatražiti od apelanta da uredi tužbu, a što nije učinio. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na taj način počinio povredu odredaba člana 209 u vezi sa odredbom člana 53 stav 2 tačka 2 ZPP, zbog čega je primjenom odredbe člana 227 stav 1 tačka 2 istog zakona odlučio kao u izreci rješenja. Pri tome, Okružni sud je odredio da će prvostepeni sud u ponovnom postupku otkloniti nedostatke na koje je ukazano navedenim rješenjem tako što će pozvati apelanta da uredi tužbu shodno uputama iz tog rješenja.
8. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Osnovni sud, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 077-0-P-06-000712 od 19. marta 2008. godine koja je u konačnici ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 118 0 P 000625 11 Gž od 27. aprila 2011. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Osporene odluke
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 031816 11 P od 24. februara 2012. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed peć za auto-lakirnicu marke „Termogen“, oznake TBF-180/B, pobliže opisanu u izreci predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetna peć), sa ventilatorom, takođe pobliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni ventilator), ili da u nemogućnosti povrata iste apelantu isplati iznos od 28.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, ukazao da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi predaje individualno određenih stvari, zbog čega se u konkretnoj pravnoj stvari radi o svojinskoj, odnosno vindikacionoj tužbi, pa se sporni pravni odnos ima riješiti primjenom odredbe člana 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je sporni odnos nastao. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, ali da mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
11. Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant vlasnik predmetne peći. Dalje, Osnovni sud je na osnovu uviđaja na licu mjesta utvrdio da se u auto-lakirnici tuženog, koja se nalazi u krugu Auto-moto društva Prijedor, nalazi peć za auto-lakirnicu-termogen. Međutim, Osnovni sud je zaključio da uviđajem na licu mjesta nije mogao utvrditi da li se radi o predmetnoj peći s obzirom na to da je peć koja se nalazi u auto-lakirnici tuženog sa svih strana obložena limenim pločama koje su „zanitovane nitnama“. Takođe je ocijenio da ni na osnovu ostalih provedenih dokaza nije mogao na pouzdan način utvrditi da se zaista radi o predmetnoj peći. Naime, Osnovni sud je konstatovao da iz nalaza vještaka Božidara Babića proizlazi da se za peć-termogen koja se nalazi u auto-lakirnici tuženog, s obzirom na njenu površinu koja odgovara površini iz prospekta, može zaključiti da se radi o peći-termogenu koja odgovara tipu TFB-180B. Međutim, Osnovni sud je zaključio da upravo riječ „može“ ostavlja mjesta sumnji da se zaista radi o predmetnoj peći, ovo tim prije što iz nalaza vještaka (mašinske struke) Drage Talijan proizlazi da se konstrukciona sličnost peći-termogena u radionici tuženog s predmetnom peći ogleda samo u podudarnosti dimenzija širine i dužine i neznatnoj razlici u visini. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je na osnovu iskaza svjedoka Nebojše Bogdanovića utvrđeno da je peć-termogen sklop koji se sastoji od izmjenjivača zraka, ventilacionih kanala, gorionika sa automatikom i ventilatora za cirkulaciju vazduha, a da je na osnovu nalaza vještaka Božidara Babića utvrđeno da širina gorionika ne odgovara dimenzijama iz prospekta, dok je na osnovu nalaza vještaka Drage Talijan utvrđeno da gorionik na peći-termogenu u radionici tuženog ne odgovara gorioniku na predmetnoj peći. Osnovni sud je dalje konstatovao da je svjedok Nebojša Bogdanović u svom iskazu naveo da je lično sastavljao peć-termogen koju je zatekao u radnji tuženog, i to od polovnih dijelova starosti od pet do deset godina, a da iz garantnog lista proizlazi da je predmetni termogen, koji je apelantova svojina, proizveden 1990. godine. Osnovni sud je konstatovao da iz apelantovog iskaza proizlazi da mu je predmetna peć-termogen isporučena u aprilu 1991. godine, kada je i montirana, te da je apelant, dok se u periodu od 1. do 16. juna 1992. godine skrivao na tavanu svoje kuće, čuo tuženog da je rekao radnicima da natovare predmetnu peć iz njegove radionice. Međutim, Osnovni sud je, imajući u vidu iskaz svjedoka Nebojše Bogdanovića da je peć-termogen kod tuženog sastavljena od dijelova starosti od pet do deset godina, te činjenicu da je predmetna peć-termogen u vrijeme otuđenja (1992. godine) bila stara nešto više od godinu dana, ocijenio da ni na osnovu ovih dokaza ne može na pouzdan način utvrditi da je peć-termogen koja se nalazi u radionici tuženog zapravo predmetna peć-termogen.
12. Osnovni sud je dalje konstatovao da iz iskaza svjedoka Damira Suljanovića proizlazi da je predmetna peć u toku rata dovezena u radionicu tuženog. Ukazao je na navedeni svjedok tu svoju tvrdnju zasniva na činjenici da mu je Adnan Crnalić rekao da dobro „odšlajfa termogen“ i pripremi ga za lakiranje jer bi se i „E.“ (apelant) ljutio kad bi znao kako postupa s njegovim stvarima. Međutim, Osnovni sud je konstatovao da je na osnovu iskaza svjedoka Adnana Crnalića utvrđeno da on nema nikakvih saznanja otkud je dovezena oprema u radionicu tuženog jer da je ta oprema već postojala kada je on 1993. godine počeo raditi kod tuženog, te da mu Damir Suljanović nikad nije rekao da su „sporne stvari“ i „stvari“ njegovog strica, a da ni svjedoci Nikola Bevandić i Marko Sredić, takođe, nemaju saznanja da su „stvari“ u radionici tuženog „stvari“ iz apelantove radionice. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je svjedok Damir Suljanović u svom iskazu naveo da je poznao predmetnu peć jer ju je viđao u apelantovoj radnji kod kojeg je povremeno odlazio kao četrnaestogodišnjak. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da je teško povjerovati da bi dijete od 14 godina moglo zapaziti sve karakteristike predmetne peći, koje uz to nije učestvovalo u njenoj montaži. Osnovni sud je konstatovao da navedeno, kada su u pitanju odlučne činjenice, iskaz svjedoka Damira Suljanovića dovodi u suprotnost sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Takođe je naveo da svjedok Sead Suljanović (otac svjedoka Damira Suljanovića) upravo od svog sina ima posredna saznanja o tome ko je vršio demontažu mašina, kao i o tome da su mašine odvezene u auto-lakirnicu tuženog. Pored toga, Osnovni sud je istakao da sve i da je predmetna peć- termogen dovezena i montirana u radionicu tuženog, da to istovremeno ne znači da se predmetna peć nalazila kod tuženog u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno da to apelant nije dokazao provedenim dokazima. Pri tome, Osnovni sud je konstatovao da nije prihvatljiv apelantov iskaz da je poslije podnošenja tužbe 2003. godine lično vidio predmetnu peć u radionici tuženog kada mu je Slobodan Pavković omogućio ulazak u nju, bez drugih pouzdanih dokaza o tome, a i zbog njegove opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici. Takođe je ukazao da je apelant mogao predložiti saslušanje Slobodana Pavkovića, što je u konkretnom slučaju izostalo.
13. Osnovni sud je konstatovao da je apelant vlasnik predmetnog ventilatora, ali je na osnovu nalaza vještaka Božidara Babića utvrdio da mjere ventilatora u radionici tuženog po dužini i prečniku ne odgovaraju dimenzijama tipa koje potražuje apelant, dok je na osnovu nalaza vještaka Drage Talijan utvrdio da kod ventilatora u radionici tuženog i kod predmetnog ventilatora koji je posjedovao apelant ne postoji konstrukciona sličnost ni u pogledu oblika, niti u pogledu dimenzija obloge kućišta ventilatora, tako da nije moguće na pouzdan način utvrditi njegovu identifikaciju. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao ni da se ventilator nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
14. Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed stvari, bez obzira što je dokazao da je njihov vlasnik, te je zaključio da postavljeni alternativni zahtjev ne predstavlja alternativnu obavezu u smislu odredbe člana 403 Zakona o obligacionim odnosima.
15. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio Presudom broj 77 0 P 031816 12 Gž od 6. decembra 2012. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno sproveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice i izvršio ocjenu dokaza u skladu sa odredbama čl. 8 i 123 stav 2 ZPP, te naveo sve razloge o odlučnim činjenicama i donio pravilnu odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nije ispunjena jedna od kumulativno propisanih pretpostavki iz člana 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za predaju u posjed individualno određene stvari. Pri tome je konstatovao da su neosnovani žalbeni prigovori u pogledu objektivnosti iskaza svjedoka Nebojše Bogdanovića, Adnana Crnalića i Nikole Bevandića, ocijenivši da je prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka pravilno cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, a da apelant nije dokazao da su navedeni svjedoci dali lažne iskaze. Okružni sud je takođe zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud trebao naložiti skidanje limova kojima je obložena peć - ,,Termogen“ u radionici tuženog i da je vještak prilikom uviđaja konstatovao da se oni trebaju skinuti. Naime, Okružni sud je ukazao da iz zapisnika sa uviđaja na licu mjesta ne proizlazi da je apelant to tražio, niti je na glavnoj raspravi istom nalazu u tom pogledu prigovorio. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda i u pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.
17. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 77 0 P 031816 13 Rev od 4. septembra 2014. godine. Član vijeća koje je donijelo navedenu presudu Vrhovnog suda bio je sudija Senad Tica.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka Okružnog suda pravilna. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da su izvedeni dokazi pravilno cijenjeni od strane oba nižestepena suda i da ne stoje revizioni prigovori povrede odredaba člana 8 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu cijenili izvedene dokaze u skladu sa članom 8 ZPP. Apelant, takođe, ukazuje na povredu principa nepristrasnosti suda, koju vidi u činjenici da je isti sudija Senad Tica u istom predmetu učestvovao u donošenju osporene presude Vrhovnog suda i Rješenja Okružnog suda broj Gž-1168/04 od 10. oktobra 2006. godine.
b) Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud tvrdi da osporena odluka tog suda sadrži jasno obrazloženje, a da apelacioni navodi, u suštini, predstavljaju razloge isticane u reviziji, o kojima se taj sud izjasnio u toj odluci. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje sa aspekta nepristrasnosti suda, Vrhovni sud navodi da je tačna apelantova tvrdnja da je sudija Senad Tica bio član vijeća koje je donijelo Rješenje Okružnog suda broj Gž- 1168/04 od 10. oktobra 2006. godine. Međutim, Vrhovni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je time došlo do povrede navedenog prava. Naime, Vrhovni sud tvrdi da se u navedenom rješenju nije odlučivalo u meritumu spora. Pored toga, Vrhovni sud ističe da je nakon donošenja tog rješenja prvostepeni sud još dva puta donosio odluke u konkretnom predmetu, te da, shodno tome, „činjenično stanje koje je tada postojalo u prvostepenom predmetu više nije postojalo kao takvo u vrijeme donošenja revizione odluke protiv koje je izjavljena apelacija, jer je bitno izmijenjeno“.
21. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Osnovni sud ističe da su se o navodima, kakve apelant zapravo ponavlja u apelaciji, redovni sudovi izjasnili u osporenim odlukama. Pri tome, Osnovni sud tvrdi da su te odluke jasno obrazložene i da u njima nije došlo do proizvoljne primjene prava. Okružni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 336.
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu podnesak vratiti radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
[…] Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
[…] 5. ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i […] Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 031816 13 Rev od 4. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se odnosio na predaju u posjed pokretnih stvari, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog povrede odredaba parničnog postupka prilikom ocjene dokaza, slijedom čega i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz apelacionih navoda, takođe, proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što sud nije bio objektivno nepristrasan.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, dokazni postupak sproveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako je to propisano odredbom člana 8 ZPP. Ustavni sud, takođe, smatra da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da odbiju apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji, u suštini, ponavlja navode koje je već iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a o kojima su se redovni sudovi očitovali i dali jasne razloge, zbog čega ti navodi nisu od uticaja na donošenje drugačije odluke. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.
36. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Takođe, postojanje nepristrasnosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sudije Senada Tice, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio pristrasnost navedenog sudije prema objektivnom principu. Iz dokumenata spisa proizlazi da je u predmetnom parničnom postupku sudija Senad Tica kao član vijeća učestovao u donošenju ranijeg ukidnog drugostepenog rješenja, da bi nakon toga i nakon što su redovni sudovi u nekoliko navrata u ponovnim postupcima odlučivali u konkretnom predmetu, isti sudija kao član vijeća učestvovao u donošenju osporene presude Vrhovnog suda.
37. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit. Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo sprovesti, već se mora i vidjeti da se ona sprovodi (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
38. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je navedeni sudija u istom postupku kao član vijeća učestvovao u donošenju ranijeg Rješenja Okružnog suda broj Gž-1168/04 od 10. oktobra 2006. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda koja je donesena u konkretnom predmetu i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je Okružni sud u tom rješenju konstatovao da tužba nije bila uredna u smislu člana 53 stav 2 tačka 2 ZPP, usljed čega je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 336 ZPP bio dužan zatražiti od apelanta da je uredi, a što nije učinio, zbog čega je taj sud predmet vratio prvostepenom sudu da te nedostatke ukloni. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se u citiranom rješenju Okružnog suda raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima, odnosno da je to rješenje procesno i da njima nije odlučivano o meritumu predmeta, odnosno (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Nasuprot tome, nakon što su redovni sudovi u dva navrata u ponovnim postupcima odlučivali u konkretnom predmetu, navedeni sudija je kao član sudskog vijeća Vrhovnog suda u revizionom postupku učestvovao u donošenju meritorne odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je važećom odredbom člana 357 stav 1 tačka 5 ZPP, u tekstu koji važio i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao razlog za isključenje sudije, između ostalog, predviđena situacija da je taj isti sudija donio odluku koja se pobija. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom slučaju ne radi o takvoj situaciji. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetu koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 3821/12 od 14. oktobra 2015. godine, tačka 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci razmatrao navode apelanata da im je u parničnom postupku vođenom pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, i to sa aspekta objektivne nepristrasnosti. Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatovao da je ista sudija u istom parničnom postupku donijela procesno rješenje kojim je tužba apelanata odbačena kao neblagovremena, da bi nakon što je to rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, ta ista sudija kao član sudskog vijeća Okružnog suda u žalbenom postupku u kojem je odbijena žalba apelanata učestvovala u donošenju meritorne odluke. Ustavni sud je u navedenoj Odluci konstatovao da se u tom slučaju nije radilo o situaciji da se „jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“, te je stoga zaključio da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata na nepristrasan sud kako je zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno, naročito praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3821/12 i dovodeći ga u vezu s gore citiranom praksom Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da se „jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristrasan sud kako je zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te, shodno tome, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud, takođe, smatra da nema kršenja prava na nepristrasan sud, zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije kada je isti sudija kao član vijeća učestvovao u donošenju ranijeg procesnog rješenja Okružnog suda kojim je ukinuta prvostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje zbog toga što je utvrđeno da tužba nije bila uredna, da bi nakon toga i nakon što su redovni sudovi u dva navrata u ponovnim postupcima odlučivali u konkretnom predmetu, isti sudija kao član vijeća učestvovao u donošenju presude Vrhovnog suda kojom je odbijena apelantova revizija.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te, shodno tome, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman