Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/15 (Republika Srpska)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-41/15

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 41/15, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026131 14 Rev od 24. oktobra 2014.

godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 30. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 026131 14 Rev od 24. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i tužioca Enesa Hadžića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je 11. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužilac, posredstvom punomoćnika, advokata Osmana Mulahalilovića iz Brčkog, 15. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 026131 11 P od 23. novembra 2012. godine apelantkinja je obavezana da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, po osnovu pretrpljenog straha, za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti, te naruženosti isplati iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog, kao i u dijelu traženja naknade štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti odbijen. Istom presudom obavezana je apelantkinja da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tužilac tužbu za naknadu štete zasnivao na tvrdnjama da je bio ratni zarobljenik u prostorijama kasarne u Brčkom, gdje mu je Pero Rikanović, pripadnik Vojne policije Republike Srpske, nanosio velike patnje i izlagao ga mučenju. Takođe je napomenuto da je Pero Rikanović Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 005425 10 Kž od 1. oktobra 2010. godine proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 Krivičnog zakona SFRJ (u presudi je greškom navedeno „iz člana 44 preuzetog Zakona SFRJ“) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a budući da pravna lica odgovaraju za štetu koju prouzrokuje njihov organ, tužba je usmjerena prema apelantkinji kao tuženoj.

7. Apelantkinja je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Odlučujući o istaknutom prigovoru, Osnovni sud je naveo da je šteta za tužioca nastala izvršenjem krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja djela, shodno odredbi člana 100 Krivičnog zakona, važećeg u vrijeme štetnog događaja, ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja.

8. Odlučujući o žalbama apelantkinje i tužioca podnesenim protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 026131 13 Gž od 10. decembra 2013. godine apelantkinjinu žalbu odbio, a žalbu tužioca djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio povećanjem dosuđene naknade za fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti za iznose bliže navedene u izreci drugostepene presude, dok je u preostalom dijelu kojim je apelantkinja obavezana da tužiocu na ime naknade štete za naruženost i dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca za naknadu štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti prvostepena presuda potvrđena. Apelacioni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da okolnosti konkretnog slučaja (mučenje i patnje koje je tužilac pretrpio) opravdavaju dosudu naknade tužiocu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode ličnosti (jedinstveni vid naknade), zbog čega je prvostepena presuda u dijelu dosuđene naknade za fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti preinačena i tužiocu dosuđena naknada u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude, a zahtjev tužioca iznad tog iznosa za fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti je odbijen, jer naknada za nematerijalnu štetu nije reparacija, već samo satisfakcija za štetu koju je oštećeni pretrpio.

9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 026131 14 Rev od 24. oktobra 2014. godine apelantkinjina revizija je odbijena kao neosnovana. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju naknada nematerijalne štete zbog nehumanog postupanja i zlostavljanja tužioca u prostorijama kasarne u Brčkom, gdje ga je kao pripadnika Armije RBiH zatočio Pero Rikanović, pripadnik Vojne policije Republike Srpske, koji je zbog toga, kao i mučenja drugih lica presudom krivičnog suda proglašen krivim i osuđen zbog počinjenja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 istog zakona (Presuda Osnovnog suda broj 96 o K 005425 10 K od 28. maja 2010. godine i Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 005425 10 Kž od 1. oktobra 2010. godine).

10. Apelacioni sud je naveo da revizijski prigovor koji se tiče pogrešne primjene materijalnog prava apelantkinja nalazi u tvrdnji da se privilegovani rok zastare iz člana 377 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) ne može primijeniti kada za štetu odgovara pravno lice umjesto štetnika (fizičko lice) koje odgovara po osnovu krivice, budući da je od dana nastanka štete, odnosno nakon što je ukinuto ratno stanje, pa do podnošenja tužbe sudu (4. janaura 2011. godine) protekao zastarni rok određen članom 376 ZOO iz čega proizilazi da je predmetno potraživanje naknade uzrokovane štete prema apelantkinji zastarjelo.

11. Međutim, po mišljenju Apelacionog suda, odredba iz člana 377 ZOO, kojom je propisano da, kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, može se primijeniti i prema trećem licu, odnosno pravnom licu kada odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i kada su pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeni postojanje krivičnog djela i odgovornost štetnika, kao u konkretnom slučaju. S obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, da je predmetna šteta uzrokovana krivičnim djelom pripadnika oružanih formacija apelantkinje, da je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog djela i odgovornost počinioca, apelantkinja je odgovorna da nastalu štetu naknadi (čl. 154, 155 i 172 ZOO) i jer se zastarni rok iz člana 377 ZOO primjenjuje i kada za štetu odgovara pravno lice kao „odgovorno lice“, jer je počinilac krivičnog djela, tj. štetnik u vrijeme kada je šteta prouzrokovana bio pripadnik oružanih formacija apelantkinje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 377 ZOO, koja se, prema apelantkinjinim tvrdnjama, nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Zatim, ukazuje da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo ako je pravosnažno osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovorno lice za učinjeno krivično djelo, ali ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Ističe da, bez obzira što je u vrijeme donošenja osporene presude Apelacionog suda postojala pravosnažna i izvršna presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i lica odgovornog za njegovo počinjenje u smislu člana 377 ZOO, apelantkinja ne može biti odgovorna za počinjeno krivično djelo po osnovu objektivne odgovornosti. Apelantkinja smatra da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao primijeniti odredbe člana 377 ZOO, već isključivo člana 376 ZOO, posebno zato što apelantkinja u konkretnom slučaju eventualno može odgovarati samo po principu objektivne odgovornosti. Zbog svega navedenog, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 376 ZOO, kakav je stav već usvojio Ustavni sud u predmetu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine. Predložila je da se osporena odluka ukine, te da se Apelacionom sudu naloži da donese novu odluku kojom će se otkloniti sve povrede zakona učinjene na apelantkinjinu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Apelacioni sud je naveo da je svoje reviziono mišljenje zauzeo u osporenoj presudi, te istakao da nije potrebno dodatno izjašnjenje povodom predmetne apelacije.

14. Tužilac je, između ostalog, istakao da gonjenje za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ne zastarijeva, pa time ne zastarijeva ni podnošenje tužbe za naknadu štete protiv odgovornog lica, jer „rok“ za zastaru krivičnog gonjenja ne može isteći. Tužilac je, takođe, istakao da se građanskopravna odgovornost apelantkinje kao tužene zasniva na odredbama o odgovornosti usljed terorističkih akata, javnih demonstracija, a u vezi sa odredbama o odgovornosti pravnih lica prema trećim licima u smislu člana 180 u vezi sa članom 172 ZOO.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 180. st. 1. i 4.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 360. st. 1. i 2.

Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93) relevantna odredba glasi: Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.

17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/96) relevantna odredba glasi: Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 026131 14 Rev od 24. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 17. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantkinja pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U vezi s pozivanjem apelantkinje na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba) prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Ustavni sud zapaža da se postupak koji apelantkinja osporava, koji je pokrenuo tužilac, odnosio na naknadu štete. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u okviru tog postupka obavezana na naknadu štete, pa stoga primjena standarda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije upitna.

26. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, objavljena na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

28. Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 3979/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelantkinjinu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te slijedom toga ukinuo osporenu presudu Apelacionog suda u tom predmetu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon ukazivanja na relevantnu sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, u tački 34 naveo da „Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se apelacijom postavlja pitanje proizvoljne primjene člana 377 ZOO u odnosu na apelantkinju. Dakle, u vezi sa spornim pitanjem koje Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja obavezana na naknadu štete, shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180 ZOO, važećeg u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi pitanje primjenljivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je to pitanje raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO“ (podsjećanja radi u citiranom predmetu apelantkinja je, takođe, bila tužena strana).

29. Nadalje, Ustavni sud je u tački 37 navedene odluke ukazao: „Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istakla apelantkinja, Ustavni sud smatra da se zauzeti stav iz citirane odluke može u cijelosti primijeniti i na ovu apelaciju. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju prema apelantkinji nije mogao primijeniti odredbe člana 377 ZOO, već isključivo odredbe člana 376 ZOO. Navedeno posebno što je apelantkinja u konkretnom slučaju, kao nesporno pasivno legitimisana, odgovarala za pričinjenu štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180 ZOO, u okolnostima kada je stav 4 citiranog člana (važećeg u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180 ZOO, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.“

30. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 377 ZOO, koja su već bila predmet ocjene Ustavnog suda u Odluci broj AP 3979/11. S obzirom na to, te podržavajući sopstvenu praksu, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantkinja, proizvoljno primijenio odredbe člana 377 ZOO. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

31. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom člana 377 ZOO odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/15 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio