Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/17 (R. Z.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1596/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1596/17, rješavajući apelaciju Radovana Zarića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radovan Zarić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 010079 14 Rev od 2. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 010079 14 Rev od 2. februara 2017. godine. Osim toga, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Osnovnom sudu u Prnjavoru da u odnosu na apelanta ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 78 0 I 007233 10 I određenog Rješenjem o izvršenju od 26. maja 2010. godine, dok Ustavni sud ne donese odluku po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 010079 12 Gž 2 od 20. marta 2014. godine, kojom je preinačena Presuda Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 010079 11 P od 15. marta 2012. godine i odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se, pored ostalog, proglasi nedopuštenim izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 I 007233 10 I od 26. maja 2010. godine na nepokretnostima (bliže označene u izreci drugostepene presude) i da se ukine rješenje o izvršenju u istom dijelu i ukinu sve provedene izvršne radnje.
2. U toku postupka utvrđeno je, između ostalog, da su apelant i N. Đ. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), 13. novembra 2000. godine zaključili kupoprodajni ugovor i aneks navedenog ugovora, kojim je apelant od prvotuženog kupio predmetne nekretnine. Nadalje je utvrđeno da je „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao tražilac izvršenja, podnijela prijedlog za izvršenje protiv prvotuženog, kao izvršenika i da je Rješenjem o izvršenju od 26. maja 2010. godine dozvoljeno predloženo izvršenje na predmetnim nekretninama, tada u vlasništvu prvotuženog sa 1/1 dijela, a da je apelant, kao treće lice zaključkom prvostepenog suda od 19. januara 2011. godine, upućen da pokrene parnični postupak protiv tražioca izvršenja, radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. Takođe je utvrđeno da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno donošenja rješenja o izvršenju, kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama bio uknjižen prvotuženi, a da je na osnovu Rješenja Zemljišno-knjižne kancelarije prvostepenog suda od 27. maja 2010. godine izvršen upis zabilješke izvršenja utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja (drugotužena) na predmetnim nekretninama prvotuženog, a da je u toku izvršnog postupka izvršena uknjižba prava vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama na osnovu navedenog ugovora i aneksa ugovora o kupoprodaji nekretnina.
3. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna, te da je činjenica da su se predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenja rješenja o izvršenju vodile u zemljišnoj knjizi kao svojina prvotuženog, dovoljna da se na istima može provesti izvršenje u smislu odredbe člana 72. Zakona o izvršnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, u smislu odredbi člana 33. tada važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, sticalo upisom u javnu knjigu.
4. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da se odredba člana 346. Zakona o stvarnim pravima, a na koju se apelant pogrešno poziva, odnosi na nosioce prava svojine na nekretninama koji su to pravo stekli na neki drugi način, a ne pravnim poslom, jer je uslov za sticanje prava svojine na nekretninama pravnim poslom i prije početka primjene ovog zakona bilo moguće samo upisom u zemljišnu knjigu. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, putem pravnog posla iz 2000. godine i koji predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine, to pravo mogao steći samo upisom u zemljišnu knjigu. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je drugotuženi bio dužan provjeriti stanje na terenu, odnosno da utvrdi ko drži predmetne nekretnine u posjedu, iz razloga što je bilo dovoljno da se pouzda u zemljišno knjižno stanje. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud preusko tumačili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kao i da su dati pogrešni razlozi u odluci Vrhovnog suda da se odredba člana
346. Zakona o stvarnim pravima ne odnosi na sticanje prava vlasništva upisom na osnovu pravnog posla.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o svojinsko pravnim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin prijedlog za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman