Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4348/14 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4348/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4348/14, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29.
augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 1. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine. Apelant je apelaciju dopunio 6. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužioca Udruženja „Vaša prava BiH“ Sarajevo i učesnika u postupku, tuženih Osnovne škole Stolac i Osnovne škole Čapljina zatraženo je 9. i 10. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni i Općinski sud, Udruženje „Vaša prava BiH“ Sarajevo su odgovore na apelaciju Sudu dostavili u periodu od 6. do 21. februara 2017. godine, dok Pravobranilaštvo, Osnovna škola Stolac i Osnovna škola Čapljina nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi Udruženja „Vaša prava BiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta, Osnovne škole Stolac i Osnovne škole Čapljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetužena ili tuženi) radi utvrđenja diskriminacije, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 085653 11 Ps od 27. aprila 2012. godine kojom je utvrđeno da su tuženi organiziranjem škole na etničkom načelu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom načelu odvajali učenike u školama na području apelanta na osnovu njihove etničke pripadnosti, čime su počinili diskriminaciju. Istom presudom je naloženo apelantu kao prvotuženom da preduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje usklađene s legitimnim i specifičnim ciljevima obrazovanja u skladu s propisima Bosne i Hercegovine s ciljem prestanka dalje diskriminacije djece u školama na području HNK na osnovu njihove etničke pripadnosti tako što će najkasnije do 1. septembra 2012. godine ustanoviti jedinstvene integrirane multikulturne obrazovne ustanove-škole za utvrđena upisna područja s jedinstvenim nastavnim naučnim planom i programom, uz puno poštovanje prava djece na obrazovanje na maternjem jeziku, dok je drugotuženoj i trećetuženoj naloženo da u istom roku integracijom stvore osnov multikulturalnosti škole i obrazovanja djece bez obzira na etničku pripadnost po jedinstvenom planu i programu na maternjem jeziku.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud odbio kao neosnovan prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimacije tužioca, zaključivši da aktivna legitimacija tužioca za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju neposredno proizlazi iz odredbe člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je regulirano da „udruženja, (...) koji imaju opravdani interes za zaštitu interesa određene grupe lica mogu podnijeti tužbu (...) ako učine vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica“, a u vezi sa odredbama Statuta tužioca od 23. januara 2009. godine kojim su propisani osnovni ciljevi, odnosno djelatnost Udruženja. Općinski sud je također utvrdio da apelantova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe člana 9. stav 1. Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ br. 4/98 i 4/07), kojom odredbom zakona je propisano da je politika osnovnog obrazovanja u cijelosti u nadležnosti apelanta kao prvotuženog i odredbe čl. 13. i 14. navedenog zakona, a da drugotužena i trećetužena konkretno provode i izvršavaju zacrtane planove i programe koje donosi apelant. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan prigovor tuženih o neblagovremenosti podnošenja tužbe u smislu rokova iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, ističući da je tužilac tužbu mogao podnijeti najkasnije tri mjeseca nakon osnivanja, tj. 2009. godine. Ukazano je da u konkretnom slučaju kolektivnu tužbu za utvrđivanje diskriminacije i njenu zabranu nisu podnijele žrtve-djeca, odnosno njihovi zakonski zastupnici, nego u skladu sa članom 17. Zakona o zabrani diskriminacije Udruženje koje je osnovano tek 2009. godine. Imajući u vidu rokove iz člana 13. stav 4. navedenog zakona istaknuto je da je tužilac tužbu mogao podnijeti tri mjeseca nakon osnivanja, dakle 2009. godine, što bi izašlo iz okvira od jedne godine od učinjenog diskriminatorskog ponašanja. Istaknuto je da bi uskim tumačenjem navedene odredbe tužilac bio prekludiran u pravu na podnošenje tužbe. U vezi s tim je istaknuto da kod utvrđivanja blagovremenosti u konkretnom slučaju „najvažnija činjenica koja se ne može prenebregnuti jeste to da su diskriminirana djeca koja uživaju posebnu zaštitu, da diskriminirano ponašanje tuženih nije prestalo, da se ono ponavlja početkom svake školske godine kada se djeca upisuju u školu i iznova dijele na nacionalnoj osnovi, i traje svakodnevno dok traje ta školska godina“. Međutim, s obzirom na činjenicu da je tužilac tužbu podnio 25. februara 2011. godine, dakle u toku 2010/2011. godine, a da diskriminaciono ponašanje tuženih traje svakodnevno, i da se svakodnevno ponavlja i da još traje, Općinski sud je zaključio da je tužba blagovremeno podnesena i da se stoga ne može postaviti pitanje da je predmetna tužba neblagovremena sve dok se diskriminaciono ponašanje ponavlja, odnosno jer nema nikakvih naznaka da tuženi uopće razmišljaju da se to stanje promijeni. U vezi s tim je još istaknuto: „U prilog ovakvom stavu suda jeste i to da je prema međunarodnim konvencijama koje štite prava djece neprihvatljivo da se može zakasniti s tužbom kada je u pitanju diskriminacija školske djece i omladine, zbog čega u zemljama u okruženju (Hrvatska i Srbija) zakonom uopće nisu određeni rokovi za podnošenje tužbe za utvrđivanje i zabranu diskriminacije.“
7. Na kraju je istaknuto da tužilac u smislu člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije ne mora dokazati da je tuženi povrijedio nečije pravo na jednako postupanje, nego je dovoljno da to učini vjerovatnim, što će reći da je teret dokazivanja na tuženom, odnosno tuženim, a da je tako slijedi i iz odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, prema kojoj je teret dokazivanja izričito stavljen na navodnog prekršioca. U okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu Općinskog suda, apelant i ostali tuženi su bili ti koji su bili dužni dostaviti školske planove i programe s ciljem dokazivanja identičnosti programa, a što oni nisu učinili. Budući da je Zakon o zabrani diskriminacije lex specialis u odnosu na sve druge zakone i na osnovu čega su ocijenjeni neosnovanim navodi tuženih da je tužilac primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužan dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Ps 085653 12 Pž od 11. juna 2013. godine, odlučujući o žalbama tuženih izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 27. aprila 2012. godine, žalbe tuženih uvažio, osporenu presudu ukinuo i tužbu tužioca odbacio kao neblagovremenu.
9. Kantonalni sud je naveo da tuženi smatraju neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba blagovremeno podnesena jer cijene da ako zakonodavac nije smatrao da treba odrediti rokove za pojedinačne slučajeve za podnošenje tužbe, onda ih ne bi ni propisivao. Obrazlažući svoju odluku sud je, između ostalog, razmotrio žalbene navode vezane za neblagovremenost tužbe tako što je prvenstveno citirao sadržaj obrazloženja (sa str. 6. i 7) prvostepene presude vezan za raspravljanje prigovora neblagovremenosti, te je iznio svoje neslaganje s datim obrazloženjem prvostepenog suda, smatrajući da je ono kontradiktorno s obzirom na sadržaj odredbe člana 13. stav
4. Zakona o zabrani diskriminacije koji propisuje rok od tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi, odnosno najduže godinu dana od učinjene povrede. Istakao je da je neprihvatljiv stav iz prvostepene presude da je „tužba podnesena blagovremeno i da ne može postati neblagovremena sve dok se diskriminirano ponašanje ponavlja“ jer zakonodavac ne bi propisivao rokove koji su inače kratki. Također je problematizirao stav prvostepenog suda o analognoj primjeni instituta smetanja posjeda (u kojem se rok računa od svakog novog smetanja). U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da ako se saznanje tužioca u konkretnoj pravnoj stvari računa kao prva radnja za koju je tužilac saznao, onda bi prvo saznanje bilo od momenta kada je tužilac formiran, a to je 2. februara 2009. godine. Kako je već rečeno da je tužba protiv tuženih podnesena 25. februara 2011. godine, u tom slučaju ona je, prema ocjeni suda, neblagovremeno podnesena. Također, ako je školska godina počela u septembru 2010. godine, onda je tužilac zastario s tužbom u ovoj pravnoj stvari ako se rokovi računaju na ovaj način. Dakle, cijeneći rokove za podnošenje tužbe u smislu člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, tužilac je u konkretnom slučaju tužbu mogao podnijeti u roku od tri mjeseca nakon dana osnivanja, dakle 2009. godine, a što bi izašlo iz okvira od jedne godine od učinjenog diskriminatornog ponašanja, koliko iznosi objektivni rok za podnošenje tužbe. Prema tome, Kantonalni sud je, postupajući prema članu 227. stav 3. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine reviziju tužioca uvažio, drugostepeno rješenje preinačio tako što je žalbe tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti prihvaća stav prvostepenog suda kako u pogledu „riješenog prigovora aktivne legitimacije na strani tužioca“ koja, prema ocjeni prvostepenog suda, direktno proizlazi iz člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije, zatim da apelantova pasivna legitimacija proizlazi iz Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave, a da drugotužena i trećetužena provode i izvršavaju zacrtane planove i programe koje donosi prvotuženi, koji su u javne registre upisani kao samostalna pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze i svoja postupanja, pa su drugotužena i trećetužena pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari jer se diskriminacija djece osnovnog i srednjeg obrazovanja vrši upravo na području apelanta, konkretno u školama drugotužene i trećetužene.
12. U pogledu ocjene blagovremenosti podnesene tužbe, Vrhovni sud, također, nije prihvatio stav drugostepenog suda da je predmetna tužba neblagovremena, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o sistematskoj diskriminaciji koja se, po svojoj samoj prirodi, proteže kroz vrijeme - kontinuirano, pa se ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako to obrazlaže drugostepeni sud u svojoj presudi. Ovo iz razloga, kako je obrazložio Vrhovni sud, „što je u konkretnom slučaju utvrđeno da se djeca i poslije upisa u školu tokom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu, da koriste različite nastavne planove i programe, da imaju drugačije uvjete u prostorima u kojima borave (u jednoj učionici nastavu pohađaju učenici različitih nivoa razreda istovremeno dok traje jedan školski čas 45 minuta), zatim da su i sami nastavnici i administrativno osoblje potpuno odvojeni školskim prostorom, da učenici nemaju istovremeno organizirane velike odmore, ne idu zajednički na izlete i ekskurzije“. Vrhovni sud, također, smatra da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nije propisao rokove čija se specifičnost ogleda u kontinuitetu njenog trajanja kao u konkretnom slučaju, pa imajući u vidu da je i na dan podnošenja predmetne tužbe 25. februara 2011. godine u toku trajanja školske godine prema učenicima postupano na naprijed opisani način, to se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju bez obzira na to kada je započeta. Dakle, tužba je blagovremeno podnesena jer se sistematski diskriminacija učenika od strane tuženih proteže kroz vrijeme (tuženi čine kontinuirane povrede), pa je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. navedenog zakona.
13. Vrhovni sud, također, smatra da se prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno pozvao na odredbu člana 2. tačka 2. Ustava BiH, zatim Konvenciju o pravima djeteta, član 14. Evropske konvencije jer je nesumnjivo utvrdio da su statusno škole na području HNK, nisu osnovane u skladu s Kodeksom o zaštiti ljudskih prava u školama koji je implementirala Evropska unija, a prema kojem nastavni plan i program treba da prepozna, prizna, uvaži i osigura odgovore na obrazovne potrebe, iskustva i interese svih učenika bez obzira na spol, uzrast, etničku, socijalnu i vjersku pripadnost, sposobnost, mogućnost i ograničenja. Također smatra da tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a ni legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti, zbog čega cijeni da se u reviziji osnovano ističe da je u pobijanoj presudi zauzet stav suprotan konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije. Dakle, Vrhovni sud smatra da je tužilac dokazao da je postupanjem tuženih povrijeđeno pravo na jednako postupanje prema većem broju lica, učenika, kako je to utvrdio prvostepeni sud primjenom člana 12. stav 1. tač. a) i b) Zakona o zabrani diskriminacije i utvrdio da su tuženi počinili diskriminaciju, te naložio preduzimanje neophodnih zakonom predviđenih radnji, opisanih kao u izreci prvostepene presude. Stoga je Vrhovni sud, primjenom člana 250. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pri čemu se eksplicitno pozvao isključivo na povredu prava iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava u vezi sa istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Također smatra da je neosnovano odbijen njegov prigovor neblagovremenosti tužbe jer tvrdi da je tužba podnesena van rokova predviđenih članom 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Smatra da je svakom djetetu na području HNK, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, osigurano pravo na obrazovanje na maternjem jeziku, i to na području općina gdje žive, dakle, prema mišljenju tuženog, nikome nije uskraćeno pravo na obrazovanje zagarantirano važećim propisima. Nadalje ističe da je Zakonom o osnovnom obrazovanju i Zakonom o izmjenama Zakona o osnovnom obrazovanju na decidiran način normirao sva prava učenika koja uživaju i koja se u cijelosti izvršavaju u osnovnim školama, tako npr. članom 37.a citiranog zakona je regulirano pravo da se nastava održava na jednom od pisama konstitutivnih naroda BiH i u skladu s nastavnim planom i programom, te slobodno izraženom voljom roditelja, odnosno skrbnika djece. Također ističe da tužilac tužbu ne potkrepljuje materijalnim dokazima i ne dokazuje segregaciju, dakle koje je to razdvajanje učenika u konkretnom slučaju izvršeno i po kojim kriterijima jer smatra da su u konkretnom slučaju tužbu trebali podnijeti učenici, odnosno roditelji ukoliko su smatrali da su diskriminirani. U dopuni apelacije apelant ukazuje da zakonodavstvo BiH ne poznaje sistem kontinuirane diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da i dalje ostaje pri razlozima datim u obrazloženju Presude broj 58 0 Ps 085653 13 Rev, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava. Smatra da primjena zakona nije bila diskriminaciona, niti proizvoljna, već zasnovana na uvjerenju uređujućeg sudije, uz pravilnu primjenu kako procesnog tako i materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilac u odgovoru na apelaciju navodi da se apelacijom ne daju jasni navodi u pogledu kršenja prava na koja se poziva u apelaciji. Naime, smatra da apelant zaboravlja da se o zaštiti najboljeg interesa djeca ne mogu dovoditi u situaciju da budu razdvajana na zakonom zabranjenim osnovama. Dalje ističe da je tužbu podnio na osnovu Statuta Udruženja i člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije. Smatra bitnim ukazati da je diskriminatorsko ponašanje tuženih kontinuirano i da se nastavlja svake školske godine, zbog čega tvrdi da je tužba u konkretnom sporu blagovremeno podnesena. Također ističe da iz izvedenih dokaza proizlazi da diskriminatorsko postupanje prema djeci HNK traje već više decenija, da je ovakav način funkcioniranja obrazovanja kroz tzv. dvije škole pod jednim krovom zloupotrijebljen da bi se školska djeca dijelila na etničkom principu. Naime, smatra da je na sceni i fizičko odvajanje nastavnika koji koriste različite prostorije, da su djeca u ovim školama odvojena bilo kroz pohađanje nastave u različitim smjenama ili koriste isti objekat koji ima dva različita ulaza i fizički odvojene prostorije, dok su i nastavni planovi i programi, također, različiti. Ovom treba dodati i činjenicu da Ministarstvo obrazovanja svake godine objavljuje u dnevnim novinama javne pozive, na koji način naglašava segregaciju kroz upis djece u škole koje izvode nastavu na bosanskom, odnosno hrvatskom jeziku. Smatra da osnovanost tužbenih navoda proizlazi iz svih predočenih dokaza uz tužbu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član II/2.
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
19. U Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda relevantne odredbe glase:
Član 14.
Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnim manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
20. Konvencija o pravima djeteta u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ili osobe starosjedilačkog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim članovima njegove grupe uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.
21. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
Član 11.
(Zaštita u postojećim postupcima) (1)Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.
(2)U slučajevima u kojima povreda prava na jednako postupanje proizilazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora na osnovu zaštite od diskriminacije, a kojom se zahtijeva poništenje takvog upravnog akta, neće spriječiti lice iz stava (1) ovog člana da pokrene sudski postupak za zaštitu od diskriminacije.
Član 12. stav 1. tačka a) i b) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1)Osoba ili grupa osoba koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a)utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b)zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije; (...)
Član 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (...)
(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona iznosi tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi 3 mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.
Član 15.
Teret dokazivanja (1)U slučajevima kada osoba ili grupa osoba navode činjenice u postupku iz člana 12 ovog Zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
(2)U slučajevima u kojima osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije, kao dokazno sredstvo za ostvarivanje prava iz stava 1. ovog člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
(3)U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.
Član 17.
(Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije) Udruženja, ili druge organizacije koje su registrovane u skladu s propisima koji reguliraju udruživanje građana u Bosni i Hercegovini, a imaju opravdani interes za zaštitu interesa određene grupe ili se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom od diskriminacije određene grupe lica, mogu podnijeti tužbu protiv lica koje je povrijedilo pravo na jednako postupanje, ako učine vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja uglavnom pripadaju grupi čija prava tužilac štiti.
22. Zakon o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ broj 4/98 i 4/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta vrši upravne i druge stručne poslove koji se odnose na:
1)predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje, 2)specijalno obrazovanje, 3)donošenje na prijedlog zavoda za školstvo nastavnih planova i programa za predškolsko obrazovanje i vaspitanje, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje, 4)standarde i normative prostora, opreme i nastavnih sredstava za predškolsko, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje i odgoj, 5)praćenje i podsticanje usavršavanje mladih talenata i darovitih učenika, praćenje, planiranje i podsticanje stručnog obrazovanja, a i usavršavanja nastavnika i saradnika, (...)
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te se eksplicitno pozvao isključivo na odredbu člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo u postupku utvrđivanja diskriminacije na strani tuženih, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Stoga Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud s tim ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, u pogledu blagovremenosti podnošenja tužbe i aktivne legitimacije tužioca. Apelant, također, smatra da tužilac nije učinio vjerovatnim da je spornim postupanjem apelant „diskriminirao veći broj lica koja pretežno pripadaju istoj grupi, niti je dokazao legitimni interes za podnošenje tužbe“, te je naveo da tužilac tužbeni zahtjev nije potkrijepio materijalnim dokazima i da ne dokazuje segregaciju.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, smatrajući da je osnovan, pri čemu je dao eksplicitne razloge zašto smatra neosnovanim apelantove navode vezane za osporavanje aktivne i pasivne legitimacije i prigovor tuženih o neblagovremenosti podnošenja tužbe. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu apelanta i ostalih tuženih, te je osporenu presudu ukinuo i tužbu tužioca odbacio kao neblagovremenu, obrazlažući svoje odlučenje primjenom roka iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Međutim, Vrhovni sud je osporenom presudom kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari uvažio reviziju tužioca, te je drugostepeno rješenje preinačio tako da je žalbe tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvaćajući obrazloženje prvostepenog suda kako u pogledu razloga za zaključak da je tužilac aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, da su apelant i ostali tuženi pasivno legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari, da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe, kao i zbog razloga što apelant i ostali tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a ni legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti.
34. Razmatrajući apelacione navode i dovodeći ih u kontekst osporene presude, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji. Naime, Vrhovni sud je dao eksplicitno obrazloženje zbog čega smatra da je tuženi aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari i zašto smatra da su apelant i ostali tuženi pasivno legitimirani, zaključivši da aktivna legitimacija tužioca direktno proizlazi iz odredbe člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je odredbom člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije tužiocu kao organizaciji koja se bavi zaštitom ljudskih prava omogućeno podnošenje samostalne tužbe i vođenje postupka protiv određene grupe lica koja je povrijedila pravo na jednako postupanje većeg broja lica čija prava štiti, iako sam nije žrtva povrede prava, u kom slučaju tužiocu nije potrebna prethodna saglasnost, niti obraćanje diskriminiranih lica, u okolnostima konkretnog predmeta djece, odnosno njihovih roditelja ili skrbnika. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnog suda, status tužioca koji se bavi zaštitom ljudskih prava, a što eksplicitno proizlazi iz Statuta tužioca (član 6. stav 1), kao i relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije na kojoj je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje (član 17) Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava kada je Vrhovni sud zaključio da je tužilac aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari.
35. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode vezane za neblagovremenost podnošenja podnesene tužbe. U tom kontekstu je ukazano „da se djeca i poslije upisa u školu tokom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu“, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako je to propisano navedenom odredbom citiranog zakona (član 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije). Naime Vrhovni sud je ukazao da je i na dan podnošenja predmetne tužbe 25. februara 2011. godine, u toku trajanja školske godine, prema učenicima postupano na opisani način, te je ukazao na to da se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju, bez obzira na to kada je diskriminacija započeta. Stoga je zaključio da je tužba blagovremeno podnesena, pa je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe i dovodeći je u kontekst činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, iz kojeg zapravo proizlazi da se diskriminacija događa i na dan podnošenja tužbe, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da je zakonodavac u izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 66/16) eksplicitno regulirao u članu 13. stav 4. da se kod kontinuirane diskriminacije rok računa od dana posljednje učinjene radnje, a da se rokovi u slučaju sistemske diskriminacije ne računaju.
36. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant primjenu materijalnog prava doveo u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, ističući da tužilac tužbu nije potkrijepio materijalnim dokazima i ne dokazuje segregaciju. Međutim, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je tužilac dostavio brojne dokaze na kojim je zasnivao svoje tvrdnje o diskriminaciji. Naime iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da su u toku postupka na te okolnosti provedeni dokazi (čitanjem: izvještaja komesara za ljudska prava, sedmog i osmog periodičnog izvještaja, izvještaja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o primjeni Međunarodne konvencije o uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije, zatim izvještaja specijalnog izvjestioca Generalnoj skupštini UN, zatim Zaključna razmatranja Komiteta o eliminaciji rasne diskriminacije…). S obzirom na to, tuženi je, a kako je to obrazložio prvostepeni sud, čije odlučenje je potvrdio Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji, te je stoga na apelantu i ostalim tuženim bio teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo u smislu dostavljanja školskih planova i programa s ciljem dokazivanja identičnosti programa, što, kako proizlazi iz činjenica, nisu učinili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a ni legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti, zbog čega cijeni da se u reviziji osnovano ističe da je u pobijanoj presudi zauzet stav suprotan konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe čl. 17. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije, iz kojih proizlazi da je tužilac, kao podnosilac kolektivne tužbe za zaštitu od diskriminacije, učinio vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja uglavnom pripadaju grupi čija prava tužilac štiti, čime je apelant kao navodni prekršilac bio dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
37. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da navedeno korespondira i stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 29. i 30), u kojoj se Ustavni sud, također, bavio pitanjem tereta dokazivanja vezano za tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje diskriminacije, te istakao da redovni sudovi, koji su odbili apelanticin tužbeni zahtjev u tom predmetu, primjenom odredaba o teretu dokazivanja, apelantici nisu osigurali proceduralna prava, stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja, koji su jedino tuženom bili na raspolaganju i koje apelantica nije morala dokazati, nego tuženi pobiti. Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda izražen u predmetu koji je sa ovog aspekta (tereta dokazivanja) pokretao slična pravna pitanja, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode prema kojima tužilac tužbu nije potkrijepio materijalnim dokazima i nije dokazao segregaciju budući da je, upravo suprotno tome, apelant, u situaciji kada je tužilac učinio vjerovatnim svoje navode, bio dužan dokazati da nema diskriminacije, što u okolnostima konkretnog slučaja nije učinio.
38. Stoga, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene presude u pogledu primjene odredbi Zakona o zabrani jer smatra da je Vrhovni sud razmotrio sve apelantove prigovore, koje apelant ponavlja u apelaciji, i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da ona u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.
Pravo na imovinu
39. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ove navode nije posebno obrazložio, odnosno da svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman