Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4488/14 (M. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 109
- Zakon o trgovini · čl. 13
- Zakon o posebnom porezu na duhanske prerađevine · čl. 20
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini
- Zakon o trgovini
- Zakon o posebnom porezu na duhanske prerađevine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4488/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4488/14, rješavajući apelaciju Muradifa Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Muradifa Bošnjaka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Muradifu Bošnjaku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Muradifu Bošnjaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Muradifa Bošnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 009665 11 Gž od 26.
marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 009665 10 P 2 od 30. maja 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muradif Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaloševića-Tešanj podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 009665 11 Gž od 26. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 009665 10 P 2 od 30. maja 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zijada Sušića (pravnog zastupnika Seada Jašarevića i Sabahudina Imamovića, u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 29. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. U periodu od 30. decembra 2016. godine do 9. januara 2017. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i pravni zastupnik tužitelja su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelji su 24. aprila 2002. godine podnijeli protiv apelanta tužbu radi isplate duga. U tužbi su naveli da su sa apelantom poslovali na osnovu usmenih ugovora, kupujući od njega razne vrste cigareta. Istakli su da su apelantu u julu 1999. godine isplatili ponaosob određene količine novca u ukupnom iznosu od 103.800,00 KM, ali da im on nije isporučio robu, niti im je vratio uplaćene iznose.
6. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P. 143/02 od 11. decembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, pa je apelant obavezan da tužiteljima na ime duga isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove postupka.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 353 od 6. oktobra 2009. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
8. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 009665 10 P 2 od 30. maja 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da Općini Tešanj isplati novčani iznos od 103.800,00 KM.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelji u julu 1999. godine dali apelantu ponaosob određene novčane iznose na ime kupovine cigareta marke „sarajevska Drina“, a da apelant kao primatelj uplate nije nikada isporučio robu, niti vratio primljene iznose. Sporno je među parničnim strankama da li je apelant primio uplatu kao prodavac ili kao posrednik, zatim, postojanje uvjeta za raskid ugovora i vraćanje datog tužiteljima. Sa stanovišta suda sporne su valjanost i dopuštenost takvog pravnog posla, i to u pogledu postojanja „poslovne sposobnosti“ ugovarača, te da li je ugovor o kupoprodaji cigareta (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) po svom sadržaju ili cilju u izričitoj suprotnosti sa prisilnim propisima, te koje su posljedice njegove ništavosti.
10. S tim u vezi je Općinski sud naveo da kupoprodajne cijene predstavljaju značajne sume i činjenica da su predmet ugovora cigarete upućuje na nedvosmisleni zaključak da se radi o količini koja prevazilazi ličnu potrošnju. Također, radi se o prometu za koji bavilac mora biti registrirani trgovac, a osim toga, cigarete su definirane kao visokotarifna roba i njihov promet podvrgnut zakonskim ograničenjima i obavezama. Općinski sud je istakao da su za bavljenje ovim poslom tužitelji i apelant morali ispunjavati uvjete iz člana 2. i člana 6. stav 1. u vezi sa članom 10, članom 11. st. 3. i 4. i čl. 13. i 50. Zakona o trgovini („Službene novine FBiH“ br. 2/95 i 19/96), a da oni u toku postupka nisu ni dokazivali posjedovanje „poslovne sposobnosti za bavljenje prometom cigaretama na veliko“. Nadalje, Općinski sud je naveo da je zaključenje predmetnog ugovora bilo u suprotnosti i sa odredbama čl. 1. i 2. Zakona o uvjetima i načinu prometa visokotarifne robe na području Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 13/98), kao i odredbama čl. 20, 21. i 28. Zakona o posebnom porezu na duhanske prerađevine („Službene novine FBiH“ broj 6/95). Stoga je Općinski sud naveo da su parnične stranke zaključile pravni posao protivan izričitom prinudnom propisu, te da su pri tome svi ugovarači bili nesavjesni. U prilog apelantovoj nesavjesnosti Općinski sud je naveo da je apelant primio novac od tužitelja za pravni posao koji je protivan prinudnim propisima, te da je sam istakao da je znao da se radi o „švercu“ i da su to znali tužitelji. Slijedom navedenog, prema ocjeni Općinskog suda, tužiteljima u konkretnom slučaju ne pripada pravo na vraćanje datog, niti apelant može zadržati primljeno iz ništavog pravnog posla.
11. Potom je Općinski sud istakao da je očigledno apelantovo nastojanje da se oslobodi odgovornosti za učestvovanje u ništavom pravnom poslu time što je isticao da je sa Abdulahom Fejzićem (umješač na apelantovoj strani u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: umješač) zaključio 18. aprila 2002. godine ugovor naslovljen kao „ugovor o otplati duga trećim licima“. Navedeni ugovor je apelant zaključio kao „posrednik“ i umješač kao „dužnik“. Potpisi ugovarača ovjereni su od službenika suda, a ugovorom ugovarači potvrđuju da su u poslu prometa cigaretama i da su od tužitelja kao kupaca naplatili iste iznose novca kao u tužbi. Naime, Općinski sud je naveo da apelant tumači da je ovim ugovorom umješač preuzeo obavezu ispunjenja duga. Međutim ovaj ugovor je, po tumačenju suda, bez ikakvog pravnog djejstva u odnosu na tužitelje, a njegova osnovna zamisao je očigledan pokušaj „prevaljivanja“ odgovornosti na treću osobu u vezi sa posljedicama ništavosti. Takvo što nije pravno moguće, jer član 104. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja zakonski izvor nastanka obligacije apelanta na predaju primljenog općini koje se apelant ne može osloboditi ni u slučaju da je dokazana predaja primljenog novčanog iznosa trećoj osobi, jer je apelant u pogledu predaje primljenog u zasebnom i samostalnom obveznom odnosu sa općinom. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da ugovor zaključen između apelanta i umješača ne može imati kao posljedicu promjenu subjekata u ništavom pravnom poslu između tužitelja i apelanta, tj. isključena je konvalidacija ovog pravnog posla.
12. Dakle, Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je predmetni ugovor između tužitelja i apelanta ništav u smislu odredaba čl. 103. i 109. ZOO, što ima kao posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a zbog nesavjesnosti svih ugovarača, naloženo je apelantu da “ono što je primio preda općini na kojoj ima prebivalište”, a predaja u konkretnom slučaju ima karakter isplate novca. Za ovu posljedicu ništavosti (predaju primljenog općini) nije značajna okolnost da li je primljeno još u apelantovom posjedu, jer se radi o zakonskoj sankciji za obje ugovorne strane iz ništavog ugovora koja je unaprijed propisana i koja je predstavljala rizik ugovarača. Sankcijom se štiti društveni interes, prevenira ponavljanje sličnih povreda prisilnih propisa, i to u situaciji kada je izostao krivični progon. Ovako apelant postaje zakonski dužnik općine i kada bi se mogao osloboditi obaveze, ova sankcija bi izgubila svrhu i postala protivrječna pogotovu u situaciji kada očigledno nisu otkriveni svi učesnici u mreži preprodaje u koju je vjerovatno i ugrađen mehanizam zaštite tajnosti tako da svaki preprodavač pozna samo kupca u nizu i obrnuto. Međutim, država raspolaže pravom kažnjavanja u sklopu kojega je i proizvodnja pristanka na saradnju radi sankcioniranja svih učesnika u ništavom ugovoru i olakšanja sankcije pojedinog ugovarača kao npr. u slučaju dokazivanja isplate od apelanta trećoj osobi koja bi postala solidarni dužnik na predaju primljenog općini, a nesavjesni ugovarači ne mogu uživati sudsku zaštitu od svojih doloznih postupaka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 009665 11 Gž od 26. marta 2012. godine odbijene su žalbe tužitelja i apelanta, te potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Za svoju presudu prvostepeni sud je dao valjane i jasne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da su tužitelji (kao fizičke osobe) od apelanta (kao fizičkog lica) nabavljali cigarete na veliko radi daljnje prodaje, suprotno relevantnim odredbama Zakona o trgovini, Zakona o uvjetima i načinu prometa visokotarifne robe na području Zeničko-dobojskog kantona i Zakona o posebnom porezu na duhanske prerađevine. Stoga je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da je (predmetni) kupoprodajni ugovor o kupovini cigareta ništavan pravni posao, protivan prinudnim propisima, shodno članu 103. ZOO. Pri tome je Kantonalni sud istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi žalbeni navodi da on nije bio prodavač cigareta, već samo posrednik, s obzirom na to da to ne proizlazi ni iz izvedenih dokaza. Potom je Kantonalni sud ukazao na odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), navodeći da apelant nije dokazao da je novac (koji je primio od tužitelja) MUP oduzeo od umješača. U odnosu na taj apelantov navod, Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio sudu nijedan dokaz tokom cijelog postupka.
15. Zatim je Kantonalni sud istakao da prvostepeni sud pravilno zaključuje da su parnične stranke u ovom pravnom postupku nesavjesne, koja se ogleda i u načinu nabavke cigareta, koje su tužitelji, kao fizička lica, bez ovlaštenja, radi daljnje prodaje, nabavljali od apelanta u njegovoj privatnoj kući, u vrijednosti većoj od 10.000,00 KM, koristeći se neistinitim računima. Zbog toga je prvostepeni sud pravilno zaključio, shodno članu 104. st. 2. i 3. ZOO, da je ništav (predmetni) ugovor o kupoprodaji cigareta zaključen između parničnih stranaka, jer je prema svom cilju protivan prinudnim propisima i moralu društva. Stoga, tužitelji nemaju pravo na povrat datog iznosa za nelegalnu trgovinu cigaretama. Priroda onog što je dato protivi se vraćanju i prinudnim propisima tim prije što su ispunjeni elementi krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 267. Krivičnog zakona FBiH. Na navedeno ne utječe ni činjenica da, zbog zastare, nije vođen krivični postupak nedozvoljene trgovine, kao i da se vraćanjem novca tužiteljima ne bi postigli ciljevi i sankcije. Društveni interes za sprečavanje nedozvoljene trgovine u konkretnom slučaju opravdava da apelant, ono što je primio po osnovu zabranjenog ugovora, preda općini na čijoj teritoriji ima prebivalište. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine odbijene su revizije parničnih stranaka.
17. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da i tužitelji i apelant u svojim revizijama neosnovano ukazuju da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 2. stav 1. ZOO, odnosno da su prekoračili tužbeni zahtjev kada su po službenoj dužnosti utvrdili da je predmetni ugovor apsolutno ništav, tj. kada su po službenoj dužnosti odlučili da apelant sporni novčani iznos preda Općini Tešanj. Naime, odredbom člana 109. stav 1. ZOO propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Ovu obavezu sudskog nadzora nad ništavim ugovorima ne treba shvatiti kao ovlaštenje suda da po službenoj dužnosti, u odsustvu takvog zahtjeva, pokrene ili nastavi već započetu parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora. Nadzorna funkcija suda nad eventualnom ništavošću ugovora ima se tumačiti i primijeniti tako da je sud u parnici radi ispunjenja ili raskida ugovora uvijek ovlašćen da po službenoj dužnosti pazi na ništavost tog ugovora. Takvo utvrđenje ništavosti, kao prethodno pitanje, tada predstavlja dio obrazloženja odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu i ne unosi se u izreku presude. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 109. stav 1. ZOO, odbio zahtjev nesavjesnih tužitelja za restituciju iz ništavog ugovora, pri čemu je ništavost, kao prethodno pitanje, raspravljena u okviru obrazloženja odluke. U sporu povodom ništavog ugovora, bilo da je predmet spora zahtjev za restituciju, zahtjev za izvršenje ugovora ili raskid ugovora, sud može po službenoj dužnosti, bez zahtjeva nadležne općine, primijeniti odredbu člana 104. stav 2. ZOO o oduzimanju predmeta ništavog ugovora u korist općine ako ocijeni da su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Stoga je neprihvatljiv prigovor revidenata da je prvostepeni sud, primjenjujući navedenu mjeru bez zahtjeva Općine, nepravilno primijenio odredbu člana 2. stav 1. ZPP i prekoračio tužbeni zahtjev.
18. Zatim je Vrhovni sud istakao da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o nedozvoljenoj prodaji, odnosno trgovini cigaretama, uslijed čega je sporni ugovor koji je zaključen između parničnih stranaka protivan prinudnim propisima u smislu člana 103. ZOO i kao takav apsolutno ništav. Naime, tužitelji su kao fizičke osobe od apelanta, kao fizičkog lica, nabavljali cigarete na veliko radi daljnje prodaje, suprotno relevantnim odredbama Zakona o trgovini, Zakona o uvjetima i načinu prometa visokotarifne robe na području Zeničko-dobojskog kantona i Zakona o posebnom porezu na duhanske prerađevine. Također, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su obje ugovorne strane od početka poslovne saradnje bile nesavjesne za što su u razlozima svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje u svemu prihvata i Vrhovni sud bez potrebe da se one ponavljaju.
19. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, budući da je predmetni ugovor koji je zaključen između parničnih stranaka u očiglednoj suprotnosti sa društvenim vrijednostima i čijim bi se izvršenjem u većoj mjeri narušavala društvena dobra, te da predmet prestacije objektivno predstavlja predmet krivičnog djela, a obje ugovorne strane su pri tome postupale nesavjesno, pravilno zaključili da ima mjesta za primjenu odredbe člana 104. stav 2. ZOO i oduzimanje spornog novčanog iznosa u korist Općine Tešanj, jer je samo takva mjera podobna za suzbijanje masovnih nelegalnih društvenih pojava. Na pravilnost drugostepene presude ne utječu ni apelantovi revizijski navodi da prvostepeni sud nije naveo šta je po svojoj suštini ugovorni odnos iz koga je proistekao spor u ovoj pravnoj stvari, odnosno o kakvom ugovoru se radi. Upravo suprotno, prvostepeni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ništavom kupoprodajnom ugovoru, odnosno nedozvoljenoj trgovini. Apelant tokom prvostepenog postupka nije isticao prigovor zastarjelosti zahtjeva, pa se stoga u revizijskom postupku ne može sa uspjehom pozivati na zastarjelost. Kako nisu ostvareni razlozi izneseni u revizijama, kao ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo.
21. Naime, apelant, prije svega, ističe da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu odlučili o njegovim građanskim pravima i obavezama u razumnom roku. Dalje navodi da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili odredbu člana 104. ZOO kada su ga obavezali da Općini Tešanj isplati sporni novčani iznos koji je on primio od tužitelja. Apelant, između ostalog, ukazuje da je pravni posao između parničnih stranaka u suštini predstavljao zabranjen pravni posao, budući da je zaključenju spornog pravnog posla prethodio nelegalan promet cigaretama, koji su tužitelji pokušali „pokriti“ formalno ispravnim ugovorom. Međutim, apelant navodi da u konkretnom slučaju sud dosuđuje nekome nešto koji to uopće nije ni tražio, a da pri tome sud i ne zna da li onaj kome se dosuđuje uopće želi da primi to što mu se dosuđuje. Na taj način je sud prekoračio tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ukazuje da se u konkretnom slučaju parnični sud upustio u krivično sudovanje. Također, apelant navodi da je prvostepena presuda donesena nakon 12 godina od otkrivanja i okončanja nedozvoljene trgovine cigaretama u okviru kojeg je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Štaviše, apelant ističe da je nastupila i apsolutna zastara, konkretno 2009. godine. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede navedenih prava i ukine osporene odluke, te „naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu putem redovnih sudova osigura zaštitu povrijeđenih prava vođenjem postupka u razumnom roku u skladu sa važećim zakonskim propisima“.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. Suprotno apelantovom stavu, Vrhovni sud je istakao da pri donošenju osporene presude tog suda nisu uskraćena prava na koja se apelant pozvao, niti je taj sud proizvoljno primijenio pravo.
23. Kantonalni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani, odnosno da su apelantova pravna stanovišta izražena u apelaciji neosnovana. Naime, Kantonalni sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da se radilo o nelegalnom, odnosno ništavom pravnom poslu koji je kao takav protivan prinudnim propisima i moralu društva, shodno čl. 103. i 104. ZOO, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud je naveo da vođenjem postupka i osporenim odlukama nisu uskraćena apelantova prava. Općinski sud je posebno ukazao da apelant u toku postupka priznaje učestvovanje u nedopuštenoj trgovini za koju je izostao krivični progon, smatrajući da je time ujedno oslobođen bilo kakve građanske odgovornosti.
25. Tužitelji su naveli da su tačni apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji kako u pogledu dužine trajanja postupka, tako i u odnosu na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga su tužitelji predložili Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju usvoji i odluči na način kako je to apelant predložio. V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu [...] Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu [...] Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima i moralu društva, sud može odbiti , u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
[...]
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 18. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (razuman rok i proizvoljna primjena prava).
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
35. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. aprila 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 29. jula 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao duže od 12 godine i tri mjeseca. U tom periodu je Općinskom sudu bilo potrebno više od pet godina i sedam mjeseci da donese prvostepenu presudu (od 11. decembra 2007. godine), koja je naknadno rješenjem Kantonalnog suda (od 6. oktobra 2009. godine) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (23. oktobra 2009. godine). U ponovnom postupku Općinski sud je odlučio nakon godinu i sedam mjeseci (presuda od 30. maja 2011. godine), dok je odluku po žalbi Kantonalni sud donio u roku manjem od deset mjeseci (presuda od 26. marta 2012. godine), a Vrhovni sud je u revizionom postupku odlučio u roku dužem od dvije godine i četiri mjeseca (presuda od 29. jula 2014. godine).
36. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2341/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2341/15 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2341/15. Iz istih razloga i ova odluka se, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2341/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u apelantovom slučaju, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje-primjena prava
42. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora zahtjev tužitelja da se apelant obaveže na isplatu duga, odnosno iznosa koji je apelant primio po osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji cigareta iz jula 1999. godine. U predmetnoj parnici je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja kao prethodno pitanje ex officio raspravljena sama priroda predmetnog ugovora, te je na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključeno da se radi o apsolutno ništavom ugovoru (u smislu odredaba člana 103. ZOO). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ni sam apelant u apelacionim navodima ne spori da je zaključenje predmetnog ugovora predstavljalo zabranjen pravni posao. Također, Ustavni sud zapaža da je izvedenim dokazima utvrđena nesavjesnost kako tužitelja, tako i apelanta prilikom zaključenja jednog takvog pravno nedopuštenog posla. Posljedično tom utvrđenju, redovni sudovi su smatrali da se u konkretnom slučaju može primijeniti odredba člana 104. stav 2. ZOO, pa su obavezali apelanta da Općini Tešanj isplati novčani iznos u visini koji je on primio od tužitelja za nabavku cigareta po osnovu predmetnog ugovora. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da su ispunjeni zakonski uvjeti za takvo obavezivanje apelanta koje ujedno predstavlja posljedicu utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora. Također je zaključeno da u konkretnom slučaju predaja novca u korist Općine Tešanj ima karakter isplate, te da se radi o zakonskoj sankciji - mjeri iz ništavog ugovora. U tom smislu je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim i apelantov revizioni prigovor o povredi procesnog prava u smislu da je utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora, odnosno obavezivanjem apelanta na isplatu Općini Tešanj došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva uz apelantovu argumentaciju da takav zahtjev nije postavljen u tužbi. Neosnovanost ovog prigovora Vrhovni sud je obrazložio time da sudovi po službenoj dužnosti (član 109. stav 1. ZOO) paze na ništavost, odnosno da se radi o obavezi sudskog nadzora nad ništavim ugovorima, kao i pravu suda da bez zahtjeva nadležne općine primijeni odredbu člana 104. stav 2. ZOO ukoliko ocijeni da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe.
45. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, nasuprot apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
47. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao više od 12 godina, od toga pred prvostepenim sudom više od osam godina, čime je taj sud u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovakvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog ustavnog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman