Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1551/17 (A. Ć.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1551/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1551/17, rješavajući apelaciju Ante Ćavar, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Ćavar protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 041558 17 Kv od 7. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 041558 17 Kv 2 od 18. aprila 2017. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Ćavar protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 041558 17 Kv od 7. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 041558 17 Kv 2 od 18. aprila 2017. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Ćavar iz Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 041558 17 Kv od 7. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 68 0 K 041558 17 Kv 2 od 18. aprila 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će ukinuti osporene odluke i apelanta pustiti na slobodu. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, od 7. aprila 2017. godine, odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je apelantu (zajedno sa drugim osumnjičenim D. M., P. M., A. S., B. O. i A. S.) određen pritvor zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ-a, a sve u vezi sa članom 31. i 54. KZ-a, u trajanju od jednog mjeseca, a na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Osporenom odlukom Općinskog suda od 18. aprila 2017. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje jamstva apelantu.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno osporenom odlukom od 7. aprila 2017. godine, se navodi da je sud razmatrajući prijedlog tužiteljstva, izjašnjenje osumnjičenih, te dokaze priložene uz prijedlog za određivanje pritvora, našao da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni (uključujući i apelanta), počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora koji proizlazi iz člana 146. stav 1. ZKP-a. U istom prvostepenom rješenju se dalje navodi da je utvrđeno da svi osumnjičeni imaju državljanstvo Republike Hrvatske, te da postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičenih isti mogli pobjeći u Republiku Hrvatsku i tako biti nedostupni pravosudnim tijelima BiH, te na taj način onemogućiti, odnosno otežati postupak koji se protiv njih vodi. U prvostepenom rješenju je naglašeno da je sud posebno izvršio uvid u video snimak, dokaz koji je predložilo tužiteljstvo, s kojim su bili saglasni kako branitelji osumnjičenih tako i osumnjičeni, te je utvrđeno ponašanje osumnjičenih na tom video snimku, na način da su bez ikakva povoda izazvali fizički sukob sa uposlenicima benzinske crpke BM u Drvaru, koji su bili na svom radnom mjestu, a potom su bacanjem raznih predmeta koji su se nalazili ispred, pa čak i unutar benzinske crpke pričinili materijalnu štetu navedenoj benzinskoj crpki. U prvostepenom rješenju je također navedeno da je sud također utvrdio uvidom u video snimak drsko ponašanje svih osumnjičenih, prilikom fizičkog sukoba sa uposlenicima ove crpke, te da je jedino djevojka koja se nalazila sa osumnjičenima u vozilu i to u gepeku vozila, kada je izišla iz istog, sve osumnjičene pozivala da prestanu sa fizičkim sukobom, kao i oštećenjem imovine benzinske crpke, pa su posljedice mogle biti i daleko veće, od onih koje su prouzrokovane, jer je u pitanju bila i životna sigurnost uposlenika benzinske crpke. U prvostepenom rješenju je ukazano da je predmetni događaj kod građanstva općine Drvar izazvao znatno uznemirenje, imajući u vidu nemili događaj, odnosno ponašanje osumnjičenih prilikom dolaska na benzinsku crpku na BM u Drvaru, a pogotovo životna sigurnost uposlenika benzinske crpke.

3. U obrazloženju osporene odluke od 7. aprila 2017. godine Općinski sud je naveo da je sudac za prethodni postupak, u prvostepenom rješenju, na nesumnjiv način utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela, te da je obrazložio i iz kojih dokaza to proizlazi. Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičenih isti mogli pobjeći u Republiku Hrvatsku.

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno osporenom odlukom od 18. aprila 2017. godine, se navodi da apelantov prijedlog (da se apelantu umjesto mjere pritvora odredi blaža mjera u vidu jamstva) nije osnovan, jer i dalje postoje razlozi za pritvor apelanta iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a. U istom rješenju je navedeno da član 142. stav 3. ZKP-a propisuje da „osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo„, a da apelant uz svoj prijedlog za određivanje jamstva sudu nije dostavio dokaze o imovnom stanju osobe koja daje jamstvo za apelanta, u konkretnom slučaju apelantove sestre i njenog supruga. U navedenom prvostepenom rješenju se ističe da je članom 142. stav 1. ZKP-a, propisano da „jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje, s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike osumnjičenog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo„, pa sud smatra da apelantov prijedlog za davanje jamstva u iznosu od 5.000,00 KM, nije garant da apelant ne bi pobjegao iz Bosne i Hercegovine, imajući u vidu krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama da je Općinski sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, da za postojanje osnovane sumnje nije naveo opravdane i konkretne razloge. Apelant je istakao da je lišen slobode, a da „ne postoje valjani razlozi koji bi ukazivali da će apelant bježati i koji bi opravdali osnovanost lišavanja slobode apelanta“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u pravilu ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

11. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu određen pritvor jer su sudovi smatrali da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora, da je apelant (zajedno sa ostalim osumnjičenim) počinio predmetna krivična dijela i da je to neophodno iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant (kao i drugi osumnjičeni) puštanjem na slobodu mogao pobjeći i tako biti nedostupni pravosudnim tijelima BiH. Budući da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, a da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju tog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog da se umjesto pritvora odredi jamstvo ili mjera zabrane, dajući pri tome u obrazloženjima svojih odluka detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o određivanju mjere jamstva cijenili sve kriterije propisane relevantnim odredbama ZKP-a, pri čemu su dali razloge zašto u datim okolnostima mjera jamstva nije adekvatna za obezbjeđivanje apelantove prisutnosti.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije ponudio argumente niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da njegovo lišavanje slobode i određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1551/17 (A. Ć.) | Sudska praksa | Aktio