Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/17 (P. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Vanbračna zajednica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1663/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1663/17, rješavajući apelaciju Petrike Kovačević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Petrika Kovačević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 014680 15 Rev od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petrika Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švajcarske, podnijela je 29. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 014680 15 Rev od 9. februara 2017. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će odložiti izvršenje osporene odluke do okončanja konkretnog postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene odluke, kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica suvlasnik na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke), što su tuženi (prvotuženi G. K. i drugotuženi D. J.) dužni priznati, a drugotuženi trpjeti da se apelantica u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik na predmetnim nekretninama.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza i rezultata raspravljanja proizlazi da su apelantica i prvotuženi bili u braku od 1984. godine do 1988. godine, da je nakon razvoda braka apelantica sa djecom otišla na rad u Švajcarsku, gdje i sada živi, a da je nakon razvoda braka prvotuženom otac poklonio plac na kome je 1990. godine započeta gradnja kuće, u koju se potom uselio prvotuženi. Vrhovni sud je dalje naveo da su apelantica i prvotuženi ponovo stupili u brak 1993. godine, a da je sporna nekretnina bila predmet izvršenja u izvršnom postupku koji je drugotuženi pokrenuo protiv prvotuženog i da je pravosnažnim rješenjem izvršnog suda ta nekretnina dosuđena drugotuženom kao kupcu, nakon čega se on u javnim knjigama uknjižio kao njen vlasnik sa 1/1 dijela. Vrhovni sud je istakao da tokom postupka apelantica nije dokazala da je u vrijeme gradnje sporne kuće živjela u vanbračnoj zajednici sa prvotuženim (period od 1988. do 1993. godine), te da na tu okolnost nije provela niti jedan dokaz, niti je dokazala svoje tvrdnje da je ulagala novčana sredstva u gradnju predmetne kuće. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud opravdano zaključio da apelantica nije dokazala svoje navode da je sticanjem u bračnoj odnosno vanbračnoj zajednici stekla pravo suvlasništva na spornoj imovini. Vrhovni sud je zaključio da ako između apelantice i prvotuženog u navedenom periodu nije postojala zajednica života i ako su oni živjeli samostalno, onda imovina stečena u takvim uslovima ima karakter posebne, a ne zajedničke imovine. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantičini prigovori da ona nije bila dužna da dokazuje postojanje vanbračne zajednice jer je prvotuženi priznao tu činjenicu, a nesporne činjenice se ne dokazuju, te da je na drugotuženom bio teret dokazivanja da vanbračne zajednice između tužiteljice i prvotuženog nije bilo. Vrhovni sud je pojasnio da postojanje vanbračne zajednice nije bila nesporna činjenica jer je drugotuženi to osporio, a priznanje prvotuženog nema nikakav značaj pogotovo što u smislu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Vrhovni sud je naglasio da je prije pokretanja predmetne parnice vođena parnica, koju je inicirala majka prvotuženog, radi utvrđenja da je sporna kuća u njenoj svojini, te da prvotuženi u toj parnici nije osporio zahtjev svoje majke kao što ni u konkretnoj parnici nije osporio zahtjev svoje supruge tj. apelantice, iako se ti zahtjevi međusobno isključuju. Vrhovni sud je zaključio da navedeno znači da je priznanje tužbenog zahtjeva od strane prvotuženog usmjereno na osujećenje potraživanja drugotuženog, kome je on dugovao novac. Vrhovni sud je ukazao da je po odredbi člana 123. stav 1. ZPP-a, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da je na apelantici bio teret dokazivanja činjenica koje se odnose na postojanje vanbračne zajednice i njeno učešće u sticanju sporne imovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je irelevantna apelantičina tvrdnja da se predmetna kuća počela graditi u toku trajanja braka, a da je završena nakon što je brak razveden, jer u prilog tim činjenicama apelantica nije ponudila niti jedan vjerodostojan dokaz, a priloženi dokazi ukazuju da je gradnja kuće započeta 1990. godine i to nakon što je prethodno tj. 1989. godine prvotuženom otac poklonio plac.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, na način da su Vrhovni sud i drugostepeni sud u predmetnom postupku očigledno pogrešno ocijenili dokaze, odnosno pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin prijedlog za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman