Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5357/14 (F. T.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5357/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5357/14, rješavajući apelaciju Fahrije Todosijević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrije Todosijević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 022450 13 Gž od 17. septembra 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 022450 06 P od 1. jula 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fahrija Todosijević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Čačka podnijela je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 022450 13 Gž od 17. septembra 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 P 022450 06 P od 1. jula 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog i Kantonalnog suda, Federacije Bosne i Hercegovine koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo – tuženi) i umješača Vedada Lalića (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 19. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Opštinski sud je 27. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 27. januara 2017. godine, Federalno pravobranilaštvo 20. i 30. januara 2017. godine, a umješač 26. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 P 022450 06 P od 1. jula 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona s kćerkom Dunjom Todosijević korisnik stanarskog prava na stanu u ulici Dr. Rose Hadživuković broj 14/4 u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporni stan) po osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 40-113/80 od 8. februara 1980. godine zaključenog između Direkcije za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom Sarajevo i Aleksandra Todosijevića (apelantkinjinog supruga), pa da je tuženi dužan da trpi da se apelantkinja uvede u posjed stana.

6. Kako navodi Opštinski sud, apelantkinja je svoj tužbeni zahtjev sadržinski usmjerila na vraćanje u posjed spornog stana koji se zasniva na ugovoru o korišćenju stana zaključenom između njenog supruga Aleksandra Todosijevića i Direkcije za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA od 8. februara 1980. godine. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je apelantkinjin suprug sa Direkcijom za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA 8. februara 1980. godine zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, zatim da je apelantkinja sa svojim suprugom, izvornim nosiocem stanarskog prava, koristila predmetni stan od 1979. godine, zatim da je 11. maja 1992. godine apelantkinjin suprug napustio stan, a da je apelantkinja 29. aprila 1993. godine sa kćerkom Dunjom zbog njene bolesti i neophodnosti liječenja napustila Tuzlu.

7. Prema podacima iz spisa slijedi da je apelantkinja 19. februara 1999. godine Službi za stambene poslove Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, da je Rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/5-23-360/99 od 2. oktobra 2003. godine zahtjev odbijen kao neosnovan, da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica od 2. septembra 2003. godine usvojen zahtjev umješača Vedada Lelića za ponovno razmatranje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 532-1072-1/1 od 24. aprila 2003. godine kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine Aleksandar Todosijević bio nosilac stanarskog prava na stanu, te je navedena odluka stavljena van snage i odbačen zahtjev apelantkinjinog supruga za povraćaj stana zbog nenadležnosti za odlučivanje.

8. Nadalje, u obrazloženju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-532-1072-1/1-90-1470 od 2. septembra 2003. godine navedeno je da je o postupku koji je prethodio donošenju odluke uvidom u potvrdu Vojne pošte 4227 Čačak Int. broj 1903-3 od 19. marta 2003. godine Komisija utvrdila da je Aleksandar Todosijević poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u Vojsci Jugoslavije, te da je zaključak Komisije, s obzirom na takvo činjenično stanje, da se imenovani ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3 stav 3 Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, pa je iz navedenih razloga odbačen njegov zahtjev za povraćaj stana zbog nenadležnosti za odlučivanje, kako to slijedi iz priložene odluke Komisije. Opštinski sud dalje navodi da prema podacima iz spisa slijedi da je Odlukom Komisije broj R-532-1072-1/1-01-486/04 od 21. oktobra 2005. godine odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R- 532-1072- 1/1-90-1470 od 2. septembra 2003. godine. Zatim je navedeno da je Odlukom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-84/08 od 7. juna 2010. godine donesenom u upravnom sporu koji je apelantkinja pokrenula protiv Odluke Komisije broj R-532-1072- 1/1-486/04 od 21. oktobra 2005. godine, u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, apelantkinjina tužba odbijena. Prema sadržini odluke Suda BiH od 7. juna 2010. godine proizilazi da je odluku kojom je odbijen apelantkinjin zahtjev za vraćanje u posjed navedenog stana Komisija donijela 2. septembra 2003. godine i da prema razlozima iz te odluke proizilazi da je zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da je apelantkinjin suprug nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa da se zbog toga ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3 stav 3 Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i da je zaključak tuženog, prema ocjeni Suda BiH, pravilan, te da se zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

9. Kako je zaključio Opštinski sud, apelantkinja svoj zahtjev za predaju stana u posjed ne može zasnivati na ugovoru o korišćenju stana od 8. februara 1980. godine zbog toga što je navedeni ugovor bez dejstva. Prema odredbi člana 46 stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), svi ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu tog zakona prestali su da važe u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, a to je 6. decembra 2000. godine. Okolnosti koje se tiču predmetnog ugovora o korišćenju stana apelantkinja je mogla isticati samo u postupku povodom zahtjeva za povraćaj stana shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), što je apelantkinja i isticala, a podaci spisa ukazuju na to da je o apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj stana podnesenom 1999. godine u upravnom postupku donesena konačna i pravosnažna odluka. O zahtjevu za povraćaj stana u posjed, a što suštinski čini sadržinu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u ovom sporu, donesena je pravosnažna i konačna odluka upravnog organa, a sud je u parničnom postupku vezan pravosnažnom odlukom koju je donio organ uprave – Služba za stambene poslove (odluka od 2. oktobra 2003. godine) u okviru svoje nadležnosti (član 4 stav 2 Zakona o prestanku primjene), primjenom citiranih odredbi navedenog zakona. I konačno, kako smatra Opštinski sud, apelantkinja se ne može sa uspjehom pozivati na presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine od 27. maja 2010. godine (zahtjev broj 16518/04), s obzirom na to da se u navedenom predmetu radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Na osnovu svega izloženog, nalazeći apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovanim iz navedenih razloga, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 022450 13 Gž od 17. septembra 2014. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Kantonalni sud navodi da je članom 4 stav 2 Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi opštinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno. Prema podacima iz predmetnog spisa proizilazi da je apelantkinja zahtjev podnijela nadležnom organu, Službi za stambene poslove, koji je odbijen rješenjem od 2. oktobra 2003. godine, da bi drugostepeni upravni organ odbio njenu žalbu na ovo rješenje, protiv koga je apelantkinja pokrenula upravni spor u Kantonalnom sudu. Njena tužba je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj U-94/04 od 24. januara 2005. godine, čime je odluka donesena na apelantkinjin zahtjev za povraćaj stana u posjed postala pravosnažna i konačna.

12. Imajući u vidu ovako činjenično utvrđenje, Kantonalni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelantkinja svoj zahtjev za povraćaj stana u posjed nije mogla zasnivati na Ugovoru o korišćenju stana od 8. februara 1980. godine, jer je taj ugovor ostao bez dejstva, pri čemu treba imati u vidu i odredbu člana 46 stav 1 Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano da svi ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu tog zakona prestaju da važe u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, što je bilo 6. decembra 2000. godine, od kada stanarsko pravo kao pravna kategorija više ne egzistira. Dalje se navodi da je o apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj stana u posjed donesena pravosnažna i konačna odluka upravnog organa, za koju je sud vezan u parničnom postupku, tako da i to ukazuje na pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. Kako apelantkinjinim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostepeni sud, a ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, to je apelantkinjina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena na osnovu člana 226 Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.

14. Apelantkinja smatra da redovni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u konkretnom predmetu niti je pravilno primijenio materijalno pravo. Ona navodi da je sud primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene svojim odlukama takođe izvršio akt diskriminacije prema njoj i porodici – postupajući različito u odnosu na sve ostale građane BiH koji prije rata nisu bili članovi porodice pripadnika JNA, a koji su prije rata posjedovali stanove, kuće i raznu imovinu u FBiH i RS i poslije 1995. godine ostali van BiH u vojnoj službi, policijskoj, državnoj i drugim službama na prostoru bivše Jugoslavije, a omogućeno im je zakonom bez ograničenja da se vrate u posjed i da bez ograničenja uživaju svoju prijeratnu imovinu.

15. Nadalje, apelantkinja navodi da su tuženi i redovni sud proizvoljnim tretmanom i nametanjem prevelikog tereta bez uspostavljanja „pravednog odnosa“ između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca primjenjujući član 3a. Zakona o prestanku primjene izvršili neopravdano uplitanje u njena prava na uživanje svoje imovine u FBiH. Ona smatra da su tuženi i redovni sud svojim odlukama morali pravedno izvršiti izravnavanje njenih interesa i interesa druge strane, a ne samo priznavanje interesa druge strane zato što je njen muž nekada bio na službi u JNA. Apelantkinja se pozvala na veći broj odluka Doma za ljudska prava, kao npr. na Odluku broj CH/97/60 Mihalić protiv BiH i FBiH i Evropskog sud za ljudska prava u Strazburu koji je u svojoj odluci od 27. maja 2010. godine broj 6518/04 Đokić protiv Bosne i Hercegovine ustanovio da služba u stranoj vojsci ne može biti opravdan razlog za oduzimanje imovine. Takođe, apelantkinja smatra da osporenim odlukama nije ocijenjena okolnost i opravdanost njenog razloga zbog čega je sa djetetom izašla iz stana. Ona navodi da je sud lišio prava na utvrđivanje da je korisnik stanarskog prava na spornom stanu čime je i sud ostavio bez riješenog stambenog pitanja i mogućnosti da stekne drugi stan, iako nije riješeno stambeno pitanje na drugi način.

16. Apelantkinja traži da se razmotri njena apelacija i donese odluka kojom će se utvrditi povreda njenih ljudskih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, zatim da se ponište osporene odluke, naloži da se u ponovnom postupku uzme u razmatranje njena apelacija i donese nova presuda ili da se naredi tuženom da joj u roku od tri mjeseca omogući uvođenje u posjed stana.

b) Odgovor na apelaciju

17. Očitujući se na navode iz apelacije, Opštinski sud ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari opravdan apelantkinjin zahtjev, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Opštinski sud navodi da je postupak sproveden u skladu s pravom na pravično suđenje, a sporna odluka Opštinskog suda je dovoljno jasno obrazložena. Sud je dao potpune i jasne razloge za svoju odluku, jer apelantkinja svoj zahtjev za predaju stana nije mogla zasnivati na ugovoru o korišćenju stana, shodno odredbi iz člana 46 stav 1 Zakona o prodaji stanova, te odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene.

18. Kantonalni sud navodi da u potpunosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj presudi, jer je presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Federalno pravobranilaštvo u odgovoru navodi da, imajući u vidu sve dokaze koji su sprovedeni u toku parničnog postupka, a na osnovu kojih su donesene presude, a posebno dokaz da je Aleksandar Todosijević, apelantkinjin suprug, riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji, pa se stoga predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno da se odbije kao neosnovana, jer tuženi nije ničim povrijedio apelantkinjina prava čija se zaštita traži apelacijom. U odgovoru na apelaciju dalje se navodi da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na apelantkinjinu štetu jer su ona i njen suprug riješili svoje stambeno pitanje iz novoformiranog vojno-stambenog fonda oružanih snaga vojske i Ministarstva odbrane Republike Srbije, odnosno stekli su ekvivalentno pravo iz tog stambenog fonda, te na taj način konačno riješili svoje stambeno pitanje.

20. Dalje je navedeno da su potpuno neosnovani navodi apelacije, a prethodno i navodi apelantkinjine tužbe, kojim se traži da se utvrdi da je apelantkinja stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu iz razloga što je njenom suprugu rješenjem nadležnog organa dodijeljen predmetni stan na osnovu kog je zaključio Ugovor o korišćenju stana broj 40-113/80 od 8. februara 1980. godine. Dakle, apelantkinja je sunosilac stanarskog prava i navedena činjenica nije bila sporna između stranaka u parničnom postupku. Međutim, prema odredbama člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Aleksandar Todosijević i apelantkinja ne smatraju se raseljenim licima i izbjeglicama, te nemaju pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.

21. Umješač u postupku navodi da apelacija nije osnovana, te predlaže da se odbije. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 4 stav 2 (...) Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se opštinskom organu uprave nadležnom za stambene odnose, ako zakonom kantona nije drukčije određeno. (....)

23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01) relevantne odredbe glase: Član 46 stav 1 Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Osobe koje su do isteka roka iz člana 50 ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 022450 13 Gž od 17. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 16. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju::

e)Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Prije svega, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru kog je apelantkinja, suštinski, tražila povraćaj predmetnog stana u posjed, iz čega proizilazi da u predmetnom postupku apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava predmetne odluke kojima je odbijen njen zahtjev, ukazujući na to da su donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

33. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i u postupku primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

35. Ustavni sud zapaža da iz podataka apelacionog spisa, te iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je rješenjem Službe za stambene poslove od 2. oktobra 2003. godine odbijen apelantkinjin zahtjev za vraćanje stana u posjed, nakon čega je, odlučujući o njenoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja Službe, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Tuzlanskog kantona Rješenjem broj 12-06/4-23-1775/03 od 15. januara 2004. godine apelantkinjinu žalbu takođe odbilo. Kako dalje proizilazi iz spisa, apelantkinja je nakon toga podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv navedenog rješenja Ministarstva čime je pokrenula upravni spor, nakon čega je Presudom Kantonalnog suda broj U-94/04 od 24. januara 2005. godine odbijena njena tužba. Kako apelantkinja protiv presude Kantonalnog suda nije podnijela žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), slijedi da je odluka Službe za stambene poslove donesena povodom apelantkinjinog zahtjeva za povraćaj spornog stana u posjed postala pravosnažna.

36. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je o zahtjevu za povraćaj stana u posjed, a što suštinski čini sadržinu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u ovom sporu, donesena pravosnažna i konačna odluka upravnog organa, a sud je u parničnom postupku vezan pravosnažnom odlukom koju je donio organ uprave – Služba za stambene poslove od 2. oktobra 2003. godine, u okviru svoje nadležnosti prema članu 4 stav 2 Zakona o prestanku primjene.

37. Osim toga, Ustavni sud smatra da su u skladu s pravilima prava na pravičan postupak odluke redovnih sudova da apelantkinja zahtjev za povraćaj spornog stana u posjed nije mogla zasnivati na Ugovoru o korišćenju stana od 8. februara 1980. godine, jer je taj ugovor ostao bez dejstva. Naime, odredbom člana 46 stav 1 Zakona o prodaji stanova propisano je da svi ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu tog zakona prestaju da važe u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, što je bilo 6. decembra 2000. godine, od kada stanarsko pravo kao pravna kategorija više ne egzistira.

38. Pored toga, Ustavni sud naglašava da se u ovom postupku (u kom se tužbenim zahtjevom tražilo da se utvrdi da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korišćenju stana, te da je vlasnik stana dužan da trpi da se apelantkinja uvede u posjed stana) apelantkinja ne može pozivati na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić s obzirom na to da je takve navode trebalo isticati u postupku povraćaja u posjed predmetnog stana, koji je, kako je već navedeno, pravosnažno okončan. Osim toga, apelantkinja se u ovom postupku ne može ni pozivati na neproporcionalnu primjenu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, jer odredba tog člana, iako su je redovni sudovi koristili u obrazloženjima osporenih odluka, nije bila relevantna prilikom odbijanja apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Apelantkinjin zahtjev je, prema mišljenju Ustavnog suda, odbijen primjenom člana 46 Zakona o prodaji stanova čija je primjena u konkretnom slučaju bila nesporna.

39. Imajući u vidu data obrazloženja, te činjenicu da je zahtjev usmjeren na povraćaj predmetnog stana u posjed, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazalo na to da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. U vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode ničim nije obrazložila, niti iz osporenih odluka proizilazi bilo šta što bi uputilo na kršenje navedenih prava. Osim toga, navodi o povredi ovih prava suštinski se zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenih ustavnih prava u vezi sa pravom na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja ukazivalo na proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja ukazala, a tiču se činjeničnog utvrđenja te primjene materijalnog prava.

43. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada se pozivanje na kršenje navedenih prava zapravo dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud ispitao u okviru prava na pravično suđenje ne nalazeći proizvoljnost u tim segmentima.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman