Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4052/14 (M. M., V. M., D. M., N. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4052/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4052/14, rješavajući apelaciju Mirke Marković i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirke Marković, Vedrana Markovića, Dejana Markovića, Nade Misije i Marijana Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirka Marković, Vedran Marković, Dejan Marković, Nada Misija, svi iz Banje Luke, te Marijan Marković iz Pule (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. septembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine.

2. Apelanti su, istovremeno, zatražili od Ustavnog suda donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.

3. Apelanti su podneskom od 12. septembra 2016. godine dopunili apelaciju dokumentima vezanim za izvršni postupak.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlučujući o zahtjevu za privremenu mjeru Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4052/14 kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4052/14 od 21. oktobra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena RS), odnosno od punomoćnika ostalih tuženih Anamarije i Ile Gajića, te Jelene i Miroslava Popovića, zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Okružni sud, Osnovni sud, te tužena RS su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 18. do 30. novembra 2016. godine. Punomoćnici ostalih tuženih u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelanti su kao pravni sljednici iza umrle Božene Marković (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) tužbom protiv tuženih RS i ostalih tuženih pokrenuli parnični postupak radi utvrđenja da postoji i da je zaključen ugovor o otkupu stana u Banjoj Luci, koji je pobliže preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i to između prednice apelanata i pravnog prednika tužene RS – SFRJ - SSNO Vojno-građevinska direkcija Sarajevo, te predaje u posjed predmetnog stana i brisanja prava svojine na predmetnom stanu u javnim evidencijama tuženih Jelene i Miroslava Popovića, kao i utvrđenja da su pravno ništavi ugovor o otkupu predmetnog stana koji su zaključili 4. juna 2004. godine Republika Srpska – Ministarstvo odbrane kao prodavac, sa jedne strane, i tuženi Anamarija i Ile Gajić kao kupci, sa druge strane, odnosno ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su zaključili 11. juna 2009. godine Anamarija i Ile Gajić kao prodavci, sa jedne strane, te tuženi Jelena i Miroslav Popović kao kupci, s druge strane.

9. Odlučujući o postavljenim tužbenim zahtjevima Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine odbio tužbene zahtjeve apelanata kojim su tražili utvrđenje da postoji i da je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana između prednice apelanata i pravnog prednika tužene RS, te utvrđenje da su ništavi ugovor o otkupu predmetnog stana, odnosno ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su međusobno zaključili tuženi, uz istovremeno odbacivanje tužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti u dijelu kojim je traženo da se nadležnom organu tužene Republike Srpske naloži brisanje u javnim evidencijama upisano pravo svojine tuženih Jelene i Miroslava Popovića uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude.

10. Na temelju sprovedenih dokaza, koje je sud taksativno naveo na str. 5 i 6 osporene presude, te njihovom ocjenom, Osnovni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, utvrdio da je prednica apelanata rješenjem Komande za garnizonske poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Komanda garnizona) od 31. marta 1983. godine određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, zatim, da je prednica apelanata 11. aprila 1983. godine zaključila ugovor o korišćenju predmetnog stana i da je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila evidentirana 1. aprila 1992. godine, te da je podnijela zahtjev Komandi garnizona za otkup predmetnog stana iz stambenog fonda JNA, koji je zaveden pod brojem 33/1-586 od 5. februara 1992. godine. Nadalje je utvrđeno da je Ivan Marković (sin umrle Božene Marković) od stambenog organa Komande garnizona, nadležne za rješavanje po zahtjevu za otkup, tražio izdavanje ugovora o otkupu predmetnog stana, zatim, da je Komanda garnizona dopisom od 23. avgusta 1999. godine informisala Ivana Markovića da ne posjeduje niti jedan dokaz u spisu da je predmetni stan otkupljen, pozvavši ga da u vezi s tim dostavi sve raspoložive dokaze. Iz sprovedenih dokaza je dalje proizašlo da se Ivan Marković 30. avgusta 1999. godine zahtjevom obratio i Ministarstvu odbrane RS – Upravi za nekretnine Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava za nekretnine) kojim je tražio aktiviranje postupka izdavanja ugovora o otkupu koji se vodio kod nadležne Komande garnizona, te da je iz odgovora Uprave za nekretnine proizašlo da se u spisu nalazi omot predmeta za otkup stana broj 3513-5811, zahtjev za otkup predmetnog stana od 5. februara 1992. godine, ugovor o korišćenju predmetnog stana, uvjerenje CJB Banja Luka o prijavi prebivališta pravne prednice apelanata, te fotokopija skice predmetnog stana.

11. Iz sprovedenih dokaza je proizašlo da prednica apelanata nije zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju u JNA (u daljnjem tekstu: Zakon o stambenom obezbjeđivanju), zatim, da je prednica apelanata umrla u januaru 1993. godine, te da ni apelanti, niti iko drugi nije tražio povrat predmetnog stana u posjed, a iz sprovedenih dokaza je proizašlo i to da apelanti nisu bili članovi domaćinstva njihove umrle prednice.

12. Osnovni sud je iz sprovedenih dokaza još utvrdio da je predmetni stan rješenjem Komande garnizona od 21. aprila 1994. godine dodijeljen na korišćenje tuženom Ili Gajiću, koji je 11. februara 2002. godine zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana i koji je, zajedno sa tuženom Anamarijom Gajić, tokom 2004. godine otkupio, a potom ga prodao tuženim Jeleni i Miroslavu Popović.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, budući da apelanti u suštini traže da se utvrdi da je prednica apelanata zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana temeljem kojeg je postala njegova vlasnica, a da su samim tim apelanti, kao nasljednici, suvlasnici predmetnog stana, te da se, shodno tome, četvrtotuženim i petotuženim, kao posjednicima, naloži da predmetni stan predaju u posjed apelantima. Upravo iz navedenog, prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovani su prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, odnosno prigovor stvarne nadležnosti suda.

14. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojima je regulisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla, nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Nadalje, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 33 ZOSPO kojom je precizirano da se pravo svojine na temelju pravnog posla stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, pa iz svega navedenog, kako je istakao Osnovni sud, proizilazi da su pretpostavke za punovažno sticanje prava svojine da postoji valjan pravni osnov, svojina prethodnika i upis u zemljišnu knjigu. Osim navedenih odredaba ZOSPO, Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i relevantne odredbe Zakona o stambenom obezbjeđivanju, i to čl. 20 i 23 kojima je regulisano da nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda može otkupiti stan na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključi sa davaocem stana na korišćenje, te da je osoba koja stan otkupljuje dužna da u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana podnese zahtjev za upis prava svojine u zemljišnim knjigama ili drugim relevantnim javnim evidencijama o nekretninama.

15. Osnovni sud se, imajući u vidu činjenično utvrđenje i citirane odredbe ZOSPO, te Zakona o stambenom obezbjeđivanju, pozvao na odredbe čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje je citirao, zaključivši da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da je prednica apelanata, nakon što je podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, zaključila ugovor o otkupu sa davaocem predmetnog stana na korišćenje. U takvim okolnostima, u nedostatku pravnog osnova za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, prema ocjeni Osnovnog suda, apelanti se ne mogu smatrati suvlasnicima na predmetnom stanu po osnovu nasljeđivanja, jer u momentu smrti prednica apelanata nije stekla pravo svojine na predmetnom stanu. Osim toga, Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i činjenicu da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svoje prednice u momentu njene smrti, tako da, shodno članu 6 Zakona o stambenim odnosima, nemaju status nosioca stanarskog prava, niti ostvaruju pravo na otkup predmetnog stana.

16. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio, shodno odredbama čl. 386, 387 i 395 ZPP, s obzirom da je prvotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, a ostale tužene punomoćnici iz reda advokata koji su uspjeli u parnici, pa je prvostepeni sud, shodno Tarifi o naknadama i nagradama za rad advokata, tuženoj RS na opredijeljeni zahtjev dosudio troškove u iznosu od 1.800,00 KM koji se odnose na sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 320,00 KM, zastupanje na tri održana ročišta iznos od 960,00 KM i pristup na jedno ročište koje nije održano iznos od 160,00 KM i sve uvećano za 25% paušala u iznosu od 360,00 KM. Ostalim tuženim Anamariji i Ili Gajiću Osnovni sud je na opredijeljeni zahtjev dosudio troškove postupka u iznosu od 5.490,00 KM koji se odnose na sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 480 KM (240 bodova x 2,00 KM), zastupanje na tri održana ročišta u iznosu od 1.400,00 KM (240 bodova x 3 x 2,00 KM), pristup na tri ročišta koja nisu održana u iznosu od 720,00 KM (120 bodova x 3 x 2,00 KM), 25% paušala u iznosu do 660,00 KM, za odsustvo iz kancelarije šest časova u iznosu od 360,00 KM (30 bodova x 6 x 2,00 KM) ili ukupno 3.660,00 KM, uvećano za 50% za zastupanje dvije stranke u iznosu od 1.830,00 KM. Osnovni sud je ostalim tuženim Jeleni i Miroslavu Popoviću na opredijeljen zahtjev dosudio troškove u iznosu 3.510,00 KM, a koji se odnose na zastupanje na tri održana ročišta u iznosu od 1.440,00 KM (240 KM x 3 x 2,00 KM), pristup na jedno ročište koje nije održano u iznosu od 240,00 KM (120 bodova x 2,00 KM), 25% paušala u iznosu do 420,00 KM, za odsustvo iz kancelarije četiri časa u iznosu od 240,00 KM (30 bodova x 4 x 2,00 KM) ili ukupno 2.340,00 KM, uvećano za 50% za zastupanje dvije stranke u iznosu od 1.170,00 KM.

17. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanata na naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 3.600,00 KM.

18. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 20 i 23 Zakona o stambenom obezbjeđivanju, koje je citirao, iz kojih je proizašlo da nosilac stanarskog prava može otkupiti stan na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključi sa davaocem stana na korišćenje i da je dužan u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana da podnese zahtjev za upis prava svojine u zemljišne knjige, odnosno druge javne evidencije o nepokretnosti i pravima na njima.

19. Nadalje je Okružni sud ponovio utvrđenje prvostepenog suda da u vrijeme smrti pravne prednice apelanata, koja je umrla 17. januara 1993. godine, njena djeca, sin Ivan Marković (čiji su nasljednici njegova djeca, apelanti Mirka, Dejan i Vedran), te kćerka i sin (apelanti) Nada Misija i Marijan Marković nisu bili članovi porodičnog domaćinstva, a niti su nakon smrti svoje majke izvršili prenos stanarskog prava na nekog od njih, u skladu sa zakonom. Osim toga, iz sprovedenih dokumenata proizilazi da pravna prednica apelanata nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana u posjed, niti su to učinili apelanti. Shodno takvom činjeničnom utvrđenju, Okružni sud je zaključio da apelanti nisu ni aktivno legitimisani u pogledu zahtjeva da se utvrdi da je njihova pravna prednica zaključila ugovor o otkupu spornog stana, jer shodno odredbi člana 20 Zakona o stambenom obezbjeđivanju, nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može otkupiti stan na temelju ugovora sa davaocem stana na korišćenje.

20. U vezi s žalbenim prigovorima apelanata kojima tvrde da su postavljenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana između pravne prednice apelanata i tadašnjeg SFRJ – SSNO – Vojno-građevinske direkcije Sarajevo u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju prema kojem je pravna prednica apelanata uz zahtjev za otkup priložila svu neophodnu dokumentaciju, Okružni sud je prigovore ocijenio neutemeljenim iz razloga što je i taj sud prihvatio stav prvostepenog suda da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu, u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP, dokazali da je njihova pravna prednica, nakon što je podnijela zahtjev za otkup spornog stana, zaključila ugovor o otkupu, jer podnošenje zahtjeva za otkup i ispunjenje uslova za to, samo po sebi, ne predstavlja dokaz da je ugovor o otkupu zaista i zaključen. Pored toga, kako je istakao Okružni sud, iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je pravna prednica apelanata, u smislu odredbe člana 23 Zakona o stambenom obezbjeđivanju, podnosila zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima, jer je takav zahtjev bila dužna podnijeti u roku propisanom navedenom zakonskom odredbom.

21. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori vezani za dodjelu spornog stana na korišćenje, odnosno zakup, te otkup, odnosno prodaju predmetnog stana u odnosu na ostale tužene, jer je iz svih sprovedenih dokaza proizašlo da su navedeni ugovori zaključeni u skladu sa tada važećim propisima, pa samim tim ugovori nisu ništavi. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanata u dijelu odluke o troškovima postupka koju je prvostepeni sud donio primjenom odredbe člana 386 stav 1, čl. 387 i 395 ZPP, koju je prvostepeni sud detaljno obrazložio davši razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti hronološki opisuju tok postupka, te suštinski ukazuju na nejasno i nerazumljivo obrazloženje, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu dokaza, te shodno tome, pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je sve u konačnici rezultiralo osporenim presudama. Smatraju da su im navedena prava povrijeđena, budući da je njihova prednica za života otkupila predmetni stan i da, kao njeni nasljednici, imaju pravo na povrat predmetnog stana. Navode, između ostalog, da su netačne tvrdnje redovnih sudova da nisu dokazali da je njihova prednica otkupila predmetni stan, jer je njihova pravna prednica ispunjavala sve uslove za otkup shodno Zakonu o materijalnom obezbjeđenju. Naglašavaju da su odbijanjem tužbenog zahtjeva dovedeni u tešku financijsku situaciju jer su osporenim presudama obavezani na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 10.800,00 KM, što je suprotno ZPP. Smatraju da su troškovi određeni proizvoljno i paušalno. Predložili su da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njihovih prava, te da se osporene presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su osporene odluke donesene na temelju pravilne primjene materijalnog i procesnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da stoga redovni sudovi osporenim presudama nisu povrijedili prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru sve prigovore ocijenio neutemeljenim naglasivši da presudom tog suda, koja je potvrđena od Okružnog suda, nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se neutemeljeno pozvali.

25. Tužena RS je u svemu prihvatila stajalište redovnih sudova ocjenjujući da je ono utemeljeno na činjeničnom utvrđenju na koje je pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, predloživši da se apelacija odbije jer ne postoje povrede prava na koja su se apelanti neosnovano pozvali.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o stambenom obezbjeđivanju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.

Ovlašćuje se savezni sekretar da odredi stanove iz stambenog fonda JNA koji se ne mogu otkupljivati ako su neophodni JNA zbog posebnih potreba službe. Član 23.

Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima.

Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 ), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 386. stav (1) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. U konkretnom slučaju apelanti su u predmetnom postupku, između ostalog, tražili utvrđenje da je njihova pravna prednica zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, te shodno tome upis u zemljišne knjige i povrat u posjed, dakle, u konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. U vezi sa apelacionim navodima kojim se ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

38. Ustavni sud ukazuje i na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje apelanti ukazuju.

39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, nakon sprovedenog postupka i ocjene sprovedenih dokaza zaključili da apelanti, saglasno odredbama člana 7 stav (1) i 123 ZPP, nisu dokazali da je pravna prednica apelanata zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, niti su dokazali da je tražila upis u zemljišnu knjigu, pri čemu su se pozvali na odredbe čl. 20 i 23 Zakona o stambenom obezbjeđivanju koje regulišu pitanje otkupa i upisa prava svojine u javnim evidencijama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno naglasili da ispunjavanje uslova za otkup stana per se ne znači da je ugovor o otkupu i zaključen kako to apelanti tvrde. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i činjenicu da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva njihove pravne prednice, niti su podnosili zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, u skladu sa tada važećim zakonskim propisima, te da u takvim okolnostima nije bilo procesnopravnih prepreka da se predmetni stan da na korišćenje, odnosno zakup, a nakon toga i otkup. Ustavni sud zapaža da su prigovori koje apelanti navode u apelaciji bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima o čemu su se oni detaljno izjasnili u obrazloženjima osporenih odluka, a data obrazloženja, suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, što je, prema tvrdnjama apelanata, posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, budući da je to isključivo uloga redovnih sudova, pri čemu Ustavni sud iz osporenih presuda ne uočava takvu očitu proizvoljnost. U odnosu na prigovore apelanata kojim osporavaju odluku redovnih sudova i u dijelu dosuđenih troškova postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbama čl. 386, 387 i 395 ZPP, te Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata precizno navodeći na koji način je dosudio troškove i u kojim iznosima, shodno opredijeljenim zahtjevima tuženih. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da je na strani tuženih bilo više osoba, uključujući tuženu RS, koje su zastupali punomoćnici, odnosno zakonski zastupnik tužene RS, što je opravdano dodatno uvećalo troškove postupka. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud, takođe, ispitao prvostepenu presudu i u tom dijelu ocijenivši prigovore neosnovanim. Stoga, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba procesnog prava koje su redovni sudovi primijenili prilikom donošenja odluke o troškovima postupka Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost u njihovoj primjeni.

40. Kako apelanti, osim tvrdnji da su osporene odluke nezakonite i da su donesene na njihovu štetu, nisu dostavili niti jedan relevantan dokaz u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku u kojem su apelanti imali mogućnost da ravnopravno sa ostalim tuženim učestvuju u postupku, disponiraju tužbenim zahtjevima i predlažu dokaze nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima na koje su neutemeljeno ukazali.

Pravo na imovinu

41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su tužbeni zahtjevi odbijeni, jer apelanti tokom postupka nisu uspjeli dokazati njihovu osnovanost što su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti neutemeljeno ukazali.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4052/14 (M. M., V. M., D. M., N. M.) | Sudska praksa | Aktio