Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1582/15 (G. G.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1582/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1582/15, rješavajući apelaciju Gojka Granića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Gojka Granića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 008475 13 K od 12.
studenog 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gojko Granić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008475 13 K od 12. studenog 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 3. i 4. travnja 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 5. i 13. travnja 2017. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 008475 13 K od 12. studenog 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u točki 2. izreke presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom
22. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Kantonalni sud je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
6. Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U svezi sa utvrđivanjem da li je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, Kantonalni sud je naveo da je svjedok – oštećeni S.M. na glavnom pretresu naveo da ga je apelant tukao samog nakon izvođenja iz limenog hangara, nekoliko dana nakon što je on doveden u Dretelj (doveden je 1. srpnja 1993. godine). On je tada apelanta znao kao Goju, jer je netko u limenom hangaru bio rekao da ide Goja, a naknadno, dok je bio u Dretelju, saznao je od drugih da se preziva Granić. Apelanta je dobro upamtio jer ga je on prozvao da izađe iz hangara, pa je išao prema njemu i gledao ga kada je držao listić papira sa kojeg ga je prozvao. Također, svjedok je naveo da je apelant, zajedno sa drugim osobama, njega i M.D. tukao nakon 4. kolovoza 1993. godine. U svezi sa navodima apelantove obrane koja je ukazivala na iskaz svjedoka S.M. iz istrage u kojemu je navedeno da mu se predočava apelantova slika sa osobne iskaznice i da je on tada potvrdio: ,,To je taj Goja“, Kantonalni sud je naveo da je svjedoku omogućio da objasni dio svog iskaza koji mu je predočen. Svjedok je objasnio da je, dok je bio ispitivan, njemu bila predočena jedna slika i da je apelanta poznao na toj slici i da je ta slika bila drukčija od one slike apelanta koju je on zapamtio, a koja mu je ostala u sjećanju. U svezi sa time, Kantonalni sud je ocijenio da je tužiteljevo pokazivanje apelantove fotografije svjedoku u okviru uzimanja njegovog iskaza imalo značaj provjere iskaza svjedoka koji je naveo da mu je apelant poznat i koji ga je u tom dijelu iskaza i opisao. Zauzimajući navedeni stav, Kantonalni sud je pošao od toga da prepoznavanje osumnjičene, odnosno optužene osobe po svojoj prirodi predstavlja istražnu radnju koja se u pravilu poduzima u fazi kada je počinitelj djela nepoznat, ili kad postoje sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Ta istražna radnja mora se obaviti na način propisan u članku 99. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Međutim, imajući u vidu da je apelant svjedoku bio poznat, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo uvjeta za bilo kakvo prepoznavanje, zbog čega radnju pokazivanja jedne fotografije (sa osobne iskaznice) svjedoku od tužitelja ne može ni ocijeniti kao radnju prepoznavanja. Prema tome, pokazivanje fotografije u okviru iskaza svjedoka u istrazi nije dovelo u pitanje iskaz navedenog svjedoka sa glavnog pretresa u pogledu činjenice da je poznavao apelanta i da ga je na glavnom pretresu opisao i prepoznao. Navedeni svjedok je, gledajući apelanta u sudnici, iskazao da je apelant imao crnu kosu koju je nosio nastranu, a da je sada prosijed, ali da je po visini i izgledu to osoba koju je on upamtio i da ga sada prepoznaje kao osobu koja ga je tukla u Dretelju. Na takav način na glavnom pretresu svjedok je identificirao apelanta kao počinitelja navodeći da je upravo to Goja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je iskaz svjedoka sa glavnog pretresa u okviru kojega je svjedok prepoznao apelanta na glavnom pretresu istinit i vjerodostojan i da se iz njega pouzdano može zaključiti da je apelant osoba koja ga je tukla u Dretelju.
7. U svezi sa navodima svjedoka S.M. koji je opisivao događaj kada su apelant i drugi prisutni policajci, odnosno vojnici tukli njega i M.D., Kantonalni sud je naveo da je taj iskaz u cijelosti potvrdio svjedok-oštećeni M.D., kojega je sud prihvatio istinitim i vjerodostojnim. On je na glavnom pretresu identificirao apelanta kao osobu koja ga je tukla na način kao je to navedeno u opisu točke 2. optužnice, a njegov iskaz je jasan i ne ostavlja bilo kakve dvojbe. Činjenicu da je oštećene M.D. i S.M. apelant tukao potvrdio je i svjedok H.K. kao neposredni očevidac, koji je naveo da je bio prisutan kada je Goja, koji je bio pripadnik vojne policije u Dretelju, tražio od M.D. neku pušku pumpericu, pa kada je ovaj rekao da nema pušku i pri tome se pozvao na oštećenog S.M., Goja i ostali prisutni policajci su ga udarali, tako da je ostao ležati pored zida, bio je skroz u komi i nije mogao na noge ustati, da bi potom izudarali oštećenog S.M. Svjedok je opisao Goju, navodeći da se sjeća njegovog lika, da je bio crn, imao oko 80 kg, možda malo viši od njega i da bi ga danas prepoznao sa sigurnošću, a potom je u okviru svoga iskaza na glavnom pretresu prepoznao apelanta kao Goju, navodeći da je stariji, da ima manje kose po čelu i da je siguran da je to on i da u tome pogledu nema nikakve dvojbe. Apelantova obrana prigovorila je da je svjedok H.K. na glavnom pretresu spominjao Goju, a da je u svome iskazu u istrazi od 10. studenog 2003. godine navodio da je sporne radnje činio Gojko Šakota zvani Goja, koji je bio neki zapovjednik i koji je dolazio u skupinama pripadnika HVO-a, koji su vršili torturu na zatvorenicima. Na glavnom pretresu svjedok H.K. objasnio je da je u iskazu u istrazi spominjao Goju i Tomu Šakotu, te je naveo da nije bitno kako se oni zovu, ali da su to te osobe. U svezi sa time, Kantonalni sud je istakao da navode navedenog svjedoka nije moguće razumjeti u cijelosti bez dokaza Kantonalnog tužiteljstva, naredbe Suda BiH od 13. listopada 2005. godine iz koje proizlazi da je 2002. godine vođena istraga protiv osumnjičenog Gojka Šakote, zvanog Goja i dr., zbog kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a da je svjedok H.K. svoj iskaz u istrazi dao 10. studenog 2003. godine, upravo u predmetu prema navedenom osumnjičenom i drugima. Tu činjenicu, da se istraga u kojoj je svjedok H.K. svjedočio, vodila protiv Gojka Šakote, tada u istrazi tužitelj je predočio svjedoku navodeći mu i ime i prezime osumnjičene osobe Gojka Šakote, i to je navedeno u zapisniku iz istrage. Iz toga razloga je svjedok stalno kroz iskaz, opisujući Goju iz logora kojega je on poznavao, navodio ime Gojko Šakota. Međutim, kada se dovede u vezu iskaz navedenog svjedoka iz istrage, njegova objašnjenja na glavnom pretresu, potom, navodi da je saznao za ime i prezime Goje 15 dana prije glavnog pretresa i to dovede u vezu sa činjenicom da je on na glavnom pretresu apelanta prepoznao kao Goju iz Dretelja, te da su učinili i svjedoci-oštećeni S.M i M.D., te kada se imaju u vidu materijalni dokazi u spisu, Kantonalni sud je zaključio da je sasvim jasno da je pogrešno tijekom istrage navedeno ime Gojka Šakote za osobu koja je bila zapovjednik logora i postupala prema zatvorenicima u Dretelju na način kako je to navedeno u točki 2. izreke presude, već da je ta osoba ustvari apelant.
8. U svezi sa apelantovim tvrdnjama da nije bio na dužnosti u logoru Dretelj nakon 15. srpnja 1993. godine, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza Tužiteljstva, odnosno zapisnika od 29. srpnja i 2. kolovoza 1993. godine ovjerenih od Uprave Vojne policije Odjela obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koji su ovjereni i od Međunarodnog suda u Haagu, proizlazi da je apelant, po zapovijedi I.A., bio u sastavu povjerenstva koje je 28. srpnja 1993. godine i 2. kolovoza 1993. godine izvršilo izuzimanje novčanih sredstava od zatvorenika koji su bili smješteni u Dretelju. Navedenim dokazima je dokazana činjenica da je apelant i nakon 15. srpnja 1993. godine obavljao dužnost vojnog policajca u Dretelju, te da je početkom kolovoza 1993. godine mogao izvršiti radnje opisane u točki 2. izreke presude.
9. Najzad, Kantonalni sud je, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe, istakao da su svjedoci naveli da su ih, osim apelanta, tukli i drugi vojnici i vojni policajci koje nisu dobro zapamtili, za razliku od apelanta kojeg su sasvim jasno zapamtili, opisali ga kako je izgledao u kritično vrijeme, te su ga prepoznali na glavnom pretresu. Također, proizlazi da oštećeni prije dolaska u Dretelj apelanta uopće nisu poznavali i da su navodili da je apelant kao vojni policajac po svom ponašanju i djelovanju bio različit u odnosu na ostale vojne policajce zbog čega su radnje koje su ga razlikovale od drugih vojnih policajaca bile odlučne da ga svjedoci prepoznaju. Na vjerodostojnost njihovih iskaza upućuju i dijelovi iskaza u kojima su se izjašnjavali o načinu na koji je apelant postupao, te načinu na koji je vršeno nečovječno postupanje prema njima. Vjerodostojnost iskaza pojedinih svjedoka obrana je pokušala dovesti u pitanje ukazivanjem na navode svjedoka koji su odstupali od njihovih iskaza u istrazi. U svezi sa time, Kantonalni sud je ukazao da su se svjedoci u istrazi izjašnjavali o kaznenim djelima više osoba, a ne samo apelanta, tako da njihovi odgovori u istrazi nisu bili ni fokusirani isključivo na apelanta za razliku od postavljenih pitanja i danih odgovora na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da ti apelantovi navodi nisu doveli u pitanje iskaze svjedoka, jer pojedina odstupanja u pogledu nevažnih detalja, u okolnostima koje su opisivali navedeni svjedoci, logična su i ne dovode u pitanje činjenicu da iz njihovih iskaza proizlazi zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine žalba apelantovog branitelja odbijena je kao neutemeljena, a žalba Kantonalnog tužiteljstva je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
11. U obrazloženju presude, u pogledu apelantovih navoda da prvostupanjski sud nije dao ocjenu medicinske dokumentacije nastale nakon njegovog povređivanja zbog kojega je morao biti isključen iz dotadašnjih aktivnosti, Vrhovni sud je naveo da je točno da je apelant u spis predmeta uložio medicinsku dokumentaciju koja je kopija, dosta nečitka, a nije ni brojna i nije mogla biti relevantna za ocjenu da se u inkriminirano vrijeme apelant nije nalazio, odnosno nije poduzimao radnje nad zatvorenim civilima u logoru Dretelj, kako je to opisano u točki 2. izreke presude.
12. Prilikom odlučivanja o apelantovim tvrdnjama da su nezakonite radnje prepoznavanja od svjedoka, da prepoznavanje nije izvedeno prema osnovnim pravilima o prepoznavanju i da nije jasno iz kojih činjenica prvostupanjski sud izvodi zaključak da su svjedoci optužbe poznavali apelanta i u vrijeme vođenja istrage, Vrhovni sud zaključio je da apelantove žalbene tvrdnje nisu argumentirane obzirom da se na nedovoljno jasan način iznosi tvrdnja o nezakonitosti prepoznavanja, ne navodi se o kojim svjedocima se konkretno radi, zbog čega nije ni bilo moguće preispitati opravdanost takvih apelantovih žalbenih tvrdnji.
13. U pogledu apelantovih navoda kojima je osporavao iskaze svjedoka M.D., S.M. i H.K. ukazujući da se, zbog razlika u iskazima navedenih svjedoka u istrazi, u konkretnom slučaju radi o zamjeni identiteta, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti apelantova žalbena teza o zamjeni identiteta. Naime, točno je da saslušani svjedoci u vrijeme saslušanja nisu znali ime i prezime apelanta, jer kako to proizlazi iz njihovih iskaza, znali su ga pod nadimcima „Goja” ili „Gojko- Šakota-Goja“ ili „Goja - policajac“, te da su tek kasnije saznali njegovo ime i prezime. Točno je i to da je prvobitno istraga bila vođena protiv Gojka Šakote i dr., kao i da se svjedok H.K. u istrazi izjašnjavao na način što je smatrao da je „Goja“ zapovjednik logora i da je istraga vođena protiv Gojka Šakote. Međutim, kasnije je utvrđeno da Gojko Šakota nije bio zapovjednik logora, odnosno da su 1993. godine zapovjednici bili Ivan Ančić i Tomo Šakota, tako da je tijekom istrage bilo pogrešno navedeno ime Gojka Šakote za osobu koja je premlaćivala zatvorenike sa skupinom vojnih policajaca, što se odnosi na zapovjednika tih policajaca, a ne na zapovjednika logora. Prema tome, nečovječno postupanje prema zatvorenim civilima u logoru Dretelj odnosilo se na apelanta. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su točno opisivali apelanta (kojem nisu znali točno ime i prezime), kojeg su dobro zapamtili i opisivali radnje koje je poduzimao prema njima kao zarobljenim civilima u logoru Dretelj, a potom su ga na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom i prepoznali kao osobu koja ih je maltretirala na način kako je to pobliže opisano u izreci presude. Vrhovni sud je dalje naveo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da, zbog proteka vremena od 20 godina, nije moguće precizno, objektivno i istinito rekonstruirati inkriminirane događaje. Iz iskaza spomenutih svjedoka proizlazi da su apelantov lik dobro zapamtili po radnjama koje je poduzimao prema njima, koji im se urezao u sjećanje, tako da nije od značaja okolnost što su ga oslovljavali nadimcima.
14. Najzad, u svezi sa apelantovim prigovorom vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, u kojemu je istakao da su svjedoci u svojim iskazima na glavnom pretresu iznosili daleko više činjenica i informacija u odnosu na iskaze dane u istrazi, Vrhovni sud je zaključio da takvi prigovori nisu utemeljeni. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je koristio njihove iskaze iz istrage i predočavao ih u pogledu različitosti kazivanja, od svjedoka je tražio izjašnjenje zašto određene činjenice nisu rekli prilikom saslušanja u istrazi, a iznose ih na glavnom pretresu, na što su svjedoci davali razumno i opravdano pojašnjenje. Iz toga proizlazi da u pogledu određenih činjenica svjedoci nisu bili pitani, tako da u toj fazi postupka o tome nisu ni govorili, već su se izjašnjavali o činjenicama i okolnostima za koje su pitani, odnosno izjašnjavali su se o kaznenim djelima više osoba, a ne samo apelanta. U svezi sa razlikama u iskazima iz istrage, Vrhovni sud je ocijenio da, u pogledu odlučnih činjenica, nema proturječnosti, tako da se razlike pojavljuju kod drugih činjenica koje nisu od značaja. Zbog toga, Vrhovni sud je zaključio da su iskazi svjedoka S.M., M.D. i H.K. vjerodostojni, kako ih je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, te naveo jasne i određene razloge u obrazloženju pobijane presude, zbog čega suprotni žalbeni prigovori apelanta nisu mogli biti usvojeni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da iz iskaza saslušanih svjedoka u istrazi proizlazi da se puno ime i prezime apelanta spominje samo na jednom mjestu, i to kada je oštećenom S.M. predočena njegova fotografija sa osobne karte. U svim ostalim situacijama osumnjičenik se spominje po nadimku, što jasno upućuje da ti svjedoci tada nisu poznavali identitet osumnjičenika, odnosno da nisu znali o kojoj se osobi radi, a da je tek na glavnom pretresu došlo do promjene u pogledu identiteta počinitelja, što je, prema apelantovom mišljenju, kada se ima u vidu protek vremena, nelogično i neuobičajeno. Također, apelant smatra da su svjedoci na glavnom pretresu iznijeli veću količinu saznanja i informacija na račun apelanta nego tijekom istrage, što navodi na zaključak da su neka od saznanja nastala kasnije. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju vrlo lako moglo doći do zamjene identiteta počinitelja kaznenog djela. Nadalje, apelant je naveo da je nejasno iz kojih činjenica redoviti sudovi smatraju da istražnu radnju prepoznavanja nije trebalo izvoditi u skladu sa odredbama članka 99. ZKPFBiH, te smatra da nije bit u tome da li je svjedok već poznavao osumnjičenu osobu, već je bit u tome da se tom radnjom dodatno provjeri točnost ranije danog iskaza. Najzad, apelant tvrdi da je obrana predočila sudu medicinsku dokumentaciju koja je nastala povodom apelantove ozljede u ratu iz koje se može zaključiti da je apelant morao biti isključen iz dotadašnjih aktivnosti. II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant navodi iste razloge koje je isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude zbog čega upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da apelaciju smatra neutemeljenom zbog toga što u postupcima pred redovitim sudovima nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Saučesništvo u krivičnom djelu Sapočinilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 99. stavak 3.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiti će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
Članak 100. st. 7. i 8.
Tijek saslušanja svjedoka (7) Poslije općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti. (8) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.
(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 07 0 K 008475 14 Kž od 8. siječnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 9. veljače 2015. godine, a da je podnio apelaciju 2. travnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom[...].
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju vrlo lako moglo dođi do zamjene identiteta počinitelja kaznenog djela obzirom da svjedoci u istrazi nisu poznavali identitet osumnjičenika, odnosno da nisu znali o kojoj se osobi radi, a da je tek na glavnom pretresu došlo do promjene u pogledu identiteta počinitelja. Također, apelant je naveo da je nejasno iz kojih činjenica redoviti sudovi smatraju da istražnu radnju prepoznavanja nije trebalo izvoditi u skladu sa odredbama članka 99. ZKPFBiH, te smatra da nije bit u tome da li je svjedok već poznavao osumnjičenu osobu, već je bit u tome da se tom radnjom dodatno provjeri točnost ranije danog iskaza.
29. U svezi sa apelantovim navodima iz kojih proizlazi da apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu identiteta počinitelja predmetnog kaznenog djela, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud dalje ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
31. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Kantonalni sud je u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinitelj predmetnog kaznenog djela detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka-oštećenih S.M. i M.D., kao i svjedoka H.K., ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u svezu sa njihovim ranijim iskazima i drugim materijalnim dokazima, te njihovim prepoznavanjem i imenovanjem apelanta kao počinitelja kaznenog djela na glavnom pretresu. Zatim, Kantonalni sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje u pogledu prigovora apelantove obrane da je došlo do zamjene identiteta, da svjedoci nisu poznavali identitet osumnjičenika u istrazi, te u pogledu prigovora kojima je ukazivano na razlike u iskazima tih svjedoka. Također, proizlazi da je Kantonalni sud dao opširno obrazloženje u pogledu vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka. Dalje, proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Kantonalni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Vrhovni sud je, također, razmotrio i apelantove tvrdnje da nije jasno iz kojih činjenica prvostupanjski sud izvodi zaključak da su svjedoci optužbe poznavali apelanta i u vrijeme vođenja istrage i da istražnu radnju prepoznavanja nije trebalo provoditi, te zaključio da te apelantove žalbene tvrdnje nisu argumentirane obzirom da se na nedovoljno jasan način iznosi tvrdnja o nezakonitosti prepoznavanja, ne navodi se o kojim svjedocima se konkretno radi, a koje tvrdnje nisu konkretizirane ni u navodima apelacije. Osim toga, Vrhovni sud je razmotrio i apelantovo pozivanje na medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je bio isključen iz dotadašnjih aktivnosti, te zaključio da se radi o fotokopijama koje su nečitke i nisu mogle biti relevantne za ocjenu suda da se apelant u inkriminirano vrijeme nalazio i poduzimao radnje prema zatvorenim civilima u logoru Dretelj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman