Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3269/14 (R.Š, N.Z, S.K, Z.D. i S.I.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Protek roka
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3269/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3269/14, rješavajući apelaciju R.Š. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) toč. c) i l), članka 57. stavak (2) toč. a) i b), članka 58, članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija N.Z., S.K., Z.D. i S.I.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnim postupcima u kojima su donesene presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine, 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine i 32 0 P 010797 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine (koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 010797 14 Rev od 3. ožujka 2017. godine).
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima N.Z., S.K., Z.D. i S.I. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima N.Z., S.K., Z.D. i S.I.
zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija N.Z., S.K. i Z.D.
podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30.
svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.I. podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010797 11 Gž 2 od 30.
lipnja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je u vrijeme podnošenja apelacija bila preuranjena, a apelant S.I. nije osporio kasnije donesenu Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 010797 14 Rev od 3. ožujka 2017. godine koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 012829 13 Rev od 3. travnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 012829 10 Gž od 22. ožujka 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R.Š., N.Z., S.K., Z.D. i S.I. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnijeli su 14. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), i to: R.Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 012829 13 Rev od 3. travnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 012829 10 Gž od 22. ožujka 2013. godine, N.Z. protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, S.K. protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine, Z.D. protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine i S.I. protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 010797 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine, te zbog duljine trajanja predmetnih postupaka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. rujna 2016. godine i 30. ožujka 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 6. travnja 2017. godine.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. rujna 2016. godine, Kantonalni sud 3. listopada 2016. godine i 5. i 7. travnja 2017. godine, tuženi 23. rujna 2016. godine, a Općinski sud 17, 18. i 26. travnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
U odnosu na apelanta R.Š.
5. R.Š. je 27. svibnja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - razlike plaća. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 012829 08 P od 8. lipnja 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Odlučujući o apelantovom prizivu, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 012829 10 Gž od 22. ožujka 2013. godine djelomično uvažio priziv i prvostupanjsku presudu u jednom dijelu preinačio a u preostalom dijelu potvrdio. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, donio Presudu broj 32 0 P 012829 13 Rev od 3. travnja 2014. godine kojom je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, a revizija tuženog odbijena kao neutemeljena.
U odnosu na apelanta S.I.
6. S.I. je 15. lipnja 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - neisplaćenog dijela plaće. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 010797 09 P od 4. veljače 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 010797 11 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine djelomično je uvažen priziv tuženog i prvostupanjska presuda u jednom dijelu preinačena a u preostalom dijelu potvrđena. Iz stanja spisa predmeta (odgovori Općinskog suda i Vrhovnog suda na apelaciju) proizlazi da je Vrhovni sud donio Presudu broj 32 0 P 010797 14 Rev od 3. ožujka 2017. godine kojom se odbija revizija izjavljena protiv osporene drugostupanjske presude.
U odnosu na ostale apelante (N.Z., S.K. i Z.D.)
7. Apelanti su podnijeli tužbe u razdoblju od 2. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2009. godine protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - razlike plaća i doprinosa. Apelanti su u tužbama, između ostalog, naveli da im je tuženi u spornim razdobljima trebao obračunavati plaće po utvrđenim koeficijentima složenosti poslova iz zaključenih ugovora o radu i Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima uposlenika tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), te sukladno Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).
8. Presudama Općinskog suda br. 32 0 P 000528 13 P 2 od 19. studenog 2014. godine, 32 0 Rs 20813 09 P od 15. travnja 2013. godine i 32 0 P 006315 09 P od 18. svibnja 2011. godine djelomično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata koji su se odnosili na isplatu potraživanja za razdoblja pobliže navedena u izrekama predmetnih presuda (u daljnjem tekstu: utuženo razdoblje) i u iznosima, također, pobliže određenim u izrekama tih presuda, dok su sa viškom naknade na ime razlike plaća i neuplaćenih doprinosa preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjevi odbijeni kao neutemeljeni.
9. U obrazloženjima presuda Općinski sud je, između ostalog, naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti u utuženom razdoblju bili uposlenici tuženog sve do umirovljenja. Općinski sud je ukazao na odredbu članka
68. Zakona o radu kojom je propisano da se plaća uposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a odredbom članka 69. istog zakona propisano je da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njezinog usklađivanja. Uzimajući u obzir relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora (čl. 23, 24. st. 1, 3. i 4. i članak 25), Općinski sud je naveo da slijedi da su tim ugovorom određeni svi parametri za obračun osnovne mjesečne plaće uposlenika i da osnovicu za obračun osnovne plaće uposlenika predstavlja najniža plaća, a to je prema odredbi članka 24. stavak 4. Granskog kolektivnog ugovora 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja se, u smislu članka 25. Granskog kolektivnog ugovora, množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta. Također, odredbama Pravilnika o plaćama i drugim osobnim primanjima uposlenika tuženog iz lipnja 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) regulirani su osnove i mjerila plaća i naknade plaća i ostala primanja, način obračuna i ostala pitanja u svezi sa obračunom i raspodjelom plaća. Odredbom članka 9. Pravilnika o plaćama propisano je da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanje plaće po osnovi izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji su veći od uobičajenog i prosječnog. Odredbom članka 10. Pravilnika o plaćama je na identičan način, kao i odredbom članka 24. st. 3. i 4. Granskog kolektivnog ugovora, uređeno pitanje osnovne mjesečne plaće, odnosno najniže plaće.
10. Općinski sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo i da apelanti nisu dokazali da im je tuženi isplaćivao plaću manju od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, što predstavlja najnižu plaću koja je propisana odredbom članka 24. stavak 4. Granskog kolektivnog ugovora, kao i članka 10. Pravilnika o plaćama. Također, apelanti tijekom postupka nisu ni tvrdili da je tuženi donio pravilnik kojim je utvrdio koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta kojim bi bio utvrđen koeficijent skupine složenosti poslova u odnosu na apelante a kako to predviđa odredba članka 26. Granskog kolektivnog ugovora, koja sadrži parametre za koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta i koji su relevantni za pravilnu primjenu odredbe članka 25. a u svezi sa člankom 24. Granskog kolektivnog ugovora. Tuženi je samo donio Pravilnik o plaćama, na temelju kojeg je svim uposlenicima, pa i apelantima u utuženom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaću. Obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da nije sporno da tuženi nije donio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće skupine na način kako to propisuje odredba članka 26. Granskog kolektivnog ugovora. Odredbom članka 24. stavak 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH koja se, u smislu članka 25. Granskog kolektivnog ugovora, množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta.
11. Presudama Kantonalnog suda br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine djelomično su uvaženi prizivi apelanata i tuženog i prvostupanjske presude preinačene u odnosu na dosuđene iznose plaća i doprinosa na način pobliže naveden u izrekama osporenih presuda, dok su u preostalom dijelu prvostupanjske presude potvrđene i obvezan tuženi apelantima naknaditi troškove postupka.
12. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da su odredbama čl. 24. i 26. Granskog kolektivnog ugovora propisani svi elementi potrebni za obračun plaće uposlenika, a prema članku 25. Granskog kolektivnog ugovora, poslodavac sistematizacijom radnih mjesta utvrđuje koeficijente pripadajuće skupine složenosti poslova. Iz obrazloženja presuda Kantonalnog suda proizlazi da tuženi tijekom postupka nije dokazao da je svojim aktima, odnosno sistematizacijom sukladno Granskom kolektivnom ugovoru utvrdio koeficijente prema pripadajućoj skupini složenosti poslova za uposlenike, već je samo donio Pravilnik o plaćama na temelju kojeg je svim uposlenicima, pa i apelantima, u utuženom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaće.
13. U situaciji kada tuženi nije donio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće skupine na način kako to propisuje odredba članka 26. Granskog kolektivnog ugovora, te kako je odredbom članka 24. stavak 4. tog Granskog kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, Kantonalni sud je naveo da apelantima u utuženom razdoblju pripada pravo na osnovnu plaću u visini 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH pomnožene sa koeficijentom složenosti poslova koje su obavljali apelanti. Tako obračunata osnovna plaća uvećava se za pripadajuće naknade predviđene odredbama čl. 28, 29. i 31. u svezi sa člankom 24. st. 2. i 3. Granskog kolektivnog ugovora, kao minimum prava koja su zagarantirana tim ugovorom.
14. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju koja se odnosi na apelanta N.Z.) proizlazi da je Rješenjem Vrhovnog suda od 16. ožujka 2016. godine odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u načinu na koji je Kantonalni sud u osporenim odlukama primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zanemario odredbe relevantnih propisa, odnosno Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH iz 2000. i 2005. godine, te Granskog kolektivnog ugovora sa posebnim osvrtom na odredbu članka 26. stavak 1. tog ugovora. S tim u svezi apelanti navode da je Kantonalni sud neprimjenjivanjem ugovora o radu zaključenih između apelanata i tuženog zanemario osnovna načela obligacijskog odnosa. Osim toga, tuženi je imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje svaki uposlenik mora ispunjavati u pogledu stručne spreme, čime je određen stupanj složenosti poslova. Pri tome apelanti ne spore da tuženi nije izvršio razvrstavanje svih radnih mjesta po skupinama složenosti poslova kao Granski kolektivni ugovor. Također, apelanti „za duševne bolove pretrpljene zbog dugotrajnog trajanja predmetnih postupaka traže satisfakciju u iznosu od po 2.000,00 KM“, kao i da se odrede troškovi za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da ostaje u cijelosti kod razloga i stavova iznesenih u osporenim presudama, te je istaknuo da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i da su postupci pred tim sudom završeni u razumnom roku. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Općinski sud je kronološki opisao tijek predmetnih postupaka, te istaknuo da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari opravdan zahtjev apelanata, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati njihovu tvrdnju da postoji kršenje prava na koja su se pozvali. Također je Općinski sud naveo da je osigurao da svi sudionici u predmetnim postupcima izbjegnu nepotrebno odugovlačenje postupka i da je presude donio u razumnom roku.
18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti neutemeljeno ističu da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 68.
Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
20. Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 24. st. 1, 3. i 4.
(1) Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće temeljem izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji je veći od uobičajenog i prosječnog.
(3) Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.
(4) Osnovna mjesečna plaća uposlenika za poslove najnižeg stupnja složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Članak 25.
Osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje se po skupinama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta.
Članak 26.
Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se sljedeći koeficijenti skupine složenosti poslova:
V. SKUPINA - operativni poslovi na kopu, bušenju i miniranju, poslovi na
mehanizovanom utovaru uglja i jalovine, poslovi oplemenjivanja, pranja, nadzora nad suhim odsijavanjem, mjerenjem i praktična obuka na poslovima u jami, tehničari, ekonomski tehničari, predradnici i ostali administrativni poslovi srednje spreme. Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,00.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelanta R.Š.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda.
25. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
26. Ustavni sud zapaža da je apelant R.Š. protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek (revizija odbačena kao nedozvoljena), tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju, dakle, presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 012829 10 Gž od 22. ožujka 2013. godine.
27. Ustavni sud primjećuje da je apelant R.Š. navedenu presudu Kantonalnog suda primio 25. ožujka 2013. godine, a da je 14. srpnja 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.
28. Obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant R.Š. primio drugostupanjsku presudu.
29. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost apelacije u odnosu na apelanta S.I.
U odnosu na osporenu odluku Kantonalnog suda
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta S.I. u pogledu osporene odluke Kantonalnog suda Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda.
Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
31. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant S.I. podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 010797 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine smatrajući tu odluku kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Međutim, protiv navedene presude Kantonalnog suda je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije donio Presudu broj 32 0 P 010797 14 Rev od 3. ožujka 2017. godine kojom je reviziju odbio kao neutemeljenu. Dakle, u predmetnom sudskom postupku konačna odluka je presuda Vrhovnog suda koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu, ali koju apelant S.I. nije osporio.
33. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članku 31. Pravila Ustavnog suda, „kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji“. Također, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u svezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelant S.I. nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti je osporio tu presudu kao konačnu odluku u navedenom predmetu. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta S.I. nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev navoda o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da apelant navode o povredi ovih prava nije doveo u kontekst presude Vrhovnog suda donesene u međuvremenu kojom je predmetni postupak okončan, a oni su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile preuranjene (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. prosinca 2010. godine, točka 48, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4594/13 od 15. rujna 2016. godine, toč. 27. i 28, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
U odnosu na navode o povredi prava na "suđenje u razumnom roku"
35. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog tijela, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante (N.Z., S.K. i Z.D.)
37. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju presude Kantonalnog suda br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine.
38. Ustavni sud zapaža da je apelant N.Z. protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek (revizija odbačena kao nedozvoljena), tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju, dakle, Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine. Imajući u vidu da su osporene presude dostavljene apelantima, i to: Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine apelantu N.Z. 1. srpnja 2014. godine, Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine apelantu S.K. 2. lipnja 2014. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine apelantu Z.D. 1. srpnja 2014. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 14. srpnja 2014. godine, slijedi da je apelacija, u odnosu na ostale apelante, podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ostale apelante ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija u odnosu na njih nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale apelante u pogledu osporenih odluka ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelanti (N.Z., S.K., Z.D. i S.I.) smatraju da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, apelanti (N.Z., S.K. i Z.D.) smatraju da je osporenim presudama Kantonalnog suda br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Suđenje u razumnom roku
43. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnim postupcima podnijeli tužbe u travnju 2008. godine i svibnju, lipnju i srpnju 2009. godine, a da su okončani, u odnosu na apelante N.Z., S.K., Z.D., presudama Kantonalnog suda br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine i, u odnosu na apelanta S.I., Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 010797 14 Rev od 3. ožujka 2017. godine. Međutim, apelant S.I. nije osporio duljinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito duljinu trajanja postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati duljinu trajanja predmetnog postupka do donošenja osporene Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 010797 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine.
44. Dakle, predmetni postupci su trajali oko pet godina u odnosu na apelante S.I., S.K. i Z.D. i oko šest godina u odnosu na apelanta N.Z. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnim slučajevima radilo o postupcima koji se tiču tužbenih zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće i doprinosa. Imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnim slučajevima se ne može govoriti o naročito složenim predmetima. Osim navedenog, imajući u vidu da su apelanti u konkretnom slučaju tražili isplatu razlike plaće i doprinosa, Ustavni sud primjećuje da su predmetni postupci od značaja za apelante. Također, proizlazi da su u pitanju parnice iz radnog odnosa kojima procesni zakon (članak 420. Zakona o parničnom postupku) daje poseban značaj, propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
45. Obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim postupcima došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da su postupci pretjerano dugo trajali za što redoviti sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
46. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovitim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine, st. 89-98, i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „usprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovitim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u svezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
47. Budući da u konkretnim slučajevima postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
48. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
49. Obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznose od po 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležna tijela kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 4101/15 poduzeti efikasne mjere radi sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, obzirom na sjedište sudova pred kojima su vođeni predmetni postupci, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćene iznose, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje-primjena prava (u odnosu na apelante
(N.Z., S.K. i Z.D.)
51. Apelanti N.Z., S.K. i Z.D. smatraju da je Kantonalni sud u osporenim odlukama (presudama br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine) proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
52. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li osporenim odlukama Kantonalnog suda br. 32 0 P 000528 13 Gž 2 od 30. lipnja 2014. godine, 32 0 Rs 20813 13 Rsž od 30. svibnja 2014. godine i 32 0 P 006315 11 Gž od 30. lipnja 2014. godine proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
53. Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 3225/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3225/14 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbio kao neutemeljenu apelaciju Albije Isić u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon ukazivanja na relevantnu vlastitu praksu i praksu Europskog suda, u točki 51. naveo da „ne smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda koji je, polazeći od odredaba čl. 24, 25. i 26. Granskog kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključio da je u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće neophodno izvršiti obračun sukladno Granskom kolektivnom ugovoru u situaciji kada tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno koji bi bili usklađeni s Granskim kolektivnim ugovorom“.
54. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 24, 25. i 26. Granskog kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, koja su već bila predmetom ocjene Ustavnog suda u Odluci broj AP 3225/14. Obzirom na to, te podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da su predmetni postupci provedeni uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Pitanje naknade troškova za podnošenje apelacije
55. U odnosu na zahtjev iz apelacije da Ustavni sud dosudi apelantima troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti, pa Ustavni sud nije niti mogao udovoljiti tom njihovom zahtjevu.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata N.Z., S.K., Z.D. i S.I. na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada su predmetni parnični postupci, koji se smatraju žurnim, trajali oko pet, odnosno oko šest godina, za što odgovornost u odlučujućoj mjeri snose redoviti sudovi, jer su propustili obratiti posebnu pažnju na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnih sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti.
57. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata N.Z., S.K. i Z.D. u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud za svoje presude dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju apelanti neutemeljeno ukazuju.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno ni pravo apelanata N.Z., S.K. i Z.D. na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na temelju članka 18. stavak (3) toč. c) i l), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman