Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5681/14 (Ž. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Radni spor
- Otpremnina
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5681/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5681/14, rješavajući apelaciju Željka Bana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Bana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 160565 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 160565 13 Rs od 20. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Ban (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 160565 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 160565 13 Rs od 20. januara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda i Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. oktobra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
2. Osnovni sud je 23. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 4. novembra 2016. godine, a tuženi 4. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu 11. januara 2013. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je kao invalidno lice obavljao poslove kod tuženog na radnom mjestu rukovodioca računarskog centra i da je 13. novembra 2012. godine tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Nakon podnesenog zahtjeva za zaštitu prava, tuženi je donio rješenje kojim se odbija zahtjev za zaštitu prava. Apelant smatra da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita, dok je u završnom izlaganju dodao da nisu ocijenjene njegove stručne sposobnosti, te da je u skladu s obrazloženjem spornog rješenja rješenje doneseno na bazi samo jednog dokumenta – mišljenja nalaza Zavoda za medicinu rada i sporta Republike Srpske, sa propustom koji se ogleda u pravu radnika na otpremninu, u konačnom predlažući da sud usvoji tužbeni zahtjev, a tuženog obaveže na naknadu troškova postupka.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 160565 13 Rs od 20. januara 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti rješenje tuženog broj 2861/12 od 13. novembra 2012. godine i Odluka Nadzornog odbora tuženog broj 3358/12 NO od 20. decembra 2012. godine, te da se apelant vrati na rad, na poslove i radne zadatke koje je obavljao ranije ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.
6. Ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, Osnovni sud je u skladu s odredbom člana 8 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; daljem tekstu ZPP) odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant kao invalidno lice obavljao poslove kod tuženog na radnom mjestu rukovodilac računarskog centra sve do spornog otkaza ugovora o radu, ali je među strankama sporno da li je zakonita odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa kod tuženog.
7. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07; u daljnjem tekstu ZOR) kojom je definisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, između ostalog, i ukoliko radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu. Stavom 2 citirane odredbe definisano je da otkaz ugovora o radu na navedeni način poslodavac može dati radniku ako s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne sposobnosti radnika ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Ocjenjivanje radne sposobnosti prema odredbi člana 102 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11: u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) vrše organi vještačenja Fonda. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je tuženi u skladu sa zakonskim ovlašćenjima uputio apelanta na ocjenu radne sposobnosti, ne osporavajući njegovu stručnu sposobnost. Dalje se navodi da apelantova stručna sposobnost nije bila predmet ocjene poslodavca već njegova radna sposobnost za rad kod tuženog na pomenutom radnom mjestu. Nadalje, utvrđeno je da je nakon toga prvostepena ljekarska komisija utvrdila da s obzirom na postojeće stanje apelant nije sposoban za rad na radnom mjestu na kom je bio raspoređena kod tuženog. Izvedenim dokazima utvrđeno je da je tuženi potom uputio apelanta kao i ostale radnike koji su ocijenjeni nesposobnim za rad pred organ vještačenja Fonda PIORS, gdje se moglo osporavati mišljenje prvostepene ljekarske komisije, a uz to je upozoren da neodazivanjem čini težu povredu radne obaveze. S obzirom na to da je predmet tužbenog zahtjeva odluka o otkazu ugovora o radu koja nije bazirana na učinjenoj težoj povredi radne obaveze, to je teret dokazivanja u ovoj parnici bio na apelantu.
8. S tim u vezi apelant nije dokazao da je poslodavac bio u mogućnosti da mu obezbijedi drugo odgovarajuće radno mjesto. Kako dalje navodi Osnovni sud, utvrđeno je da je apelant prema izvještaju o izvršenom periodičnom ljekarskom pregledu ocijenjen nesposobnim za rad na radnom mjestu rukovodilac računarskog centra, da se apelant nije odazvao na obavezni pregled pred organom vještačenja, te da nije utvrđena preostala radna sposobnost koja bi u smislu odredbe čl. 108, 109 i 110 Zakona o PIO-u predstavljala za poslodavca obavezu preduzimanja odgovarajućih mjera u smislu preraspoređivanja radnika na drugo radno mjesto u skladu s preostalom radnom sposobnošću i sl. Stoga, kako zaključuje Osnovni sud, medicinska dokumentacija i isprava o ocjeni ljekara o nesposobnosti za rad predstavlja javnu ispravu i za poslodavca pouzdan dokaz o utvrđenoj konstataciji, dok je apelant imao mogućnost da obavljanjem pregleda pred organom vještačenja Fonda osporava ocjenu prvostepene ljekarske komisije, što u ostavljenom roku nesporno nije učinio.
9. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelantovo pozivanje na zaključak Vlade Republike Srpske kao osnov za uspjeh u ovoj parnici nema uticaja na presuđenje. Tačno je da zaključak Vlade Republike Srpske predstavlja intenciju zaustavljanja daljih otkazivanja ugovora o radu licima sa invaliditetom u Zavodu. Međutim, takva smjernica se može odnositi na namjeru poslodavca da smanji broj radnika kada su u pitanju ekonomski, organizacioni i tehnološki razlozi, ali ne i u situaciji kada je osnov otkaza ugovora o radu gubitak radne sposobnosti radnika ili teža povreda radne obaveze. Primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7 u vezi sa članom 123 ZPP, apelant nije dokazao navode da u ostavljenom roku nije uspio odazvati se na pregled pred organima vještačenja Fonda zbog činjenice da mu je prije toga uručena odluka o prestanku radnog odnosa. Nadalje, kako se dalje navodi u odluci, apelantovi navodi u pogledu diskriminacije su paušalni budući da nisu dokazani iz utvrđenog činjeničnog stanja. Konačno, s obzirom na to da pravna posljedica donošenja nezakonite odluke poslodavca podrazumijeva pravo radnika na potpunu reintegraciju, te kako je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje na rad na poslove i radne zadatke koje je obavljao kod tuženog, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 160565 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, jer je sud utvrdio da je ta odluka pravilna i zakonita.
11. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u osporenoj odluci pravilno izvršio razgraničenje razloga za prestanak radnog odnosa iz člana 126 stav 1 tačka 3 ZOR-a. Pri činjenici da je u osporenoj odluci o otkazu ugovora o radu tuženi naveo da apelantu prestaje radni odnos iz razloga što s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu, to, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da se prema razlozima istaknutim u odgovoru na tužbu i dokaza koje je izveo tuženi u toku prvostepenog postupka u konkretnom slučaju može govoriti da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu zbog radne sposobnosti, odnosno da s obzirom na radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu.
12. Kod nesporne činjenice da je apelant invalidno lice koji svoja prava, pored odredaba Zakona o radu kao opšteg propisa, crpi i iz odredaba Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12 i 82/15), te da je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa imao procenat invalidnosti od 100%, to je po stavu Okružnog suda tuženi kao poslodavac na osnovu odredbe člana 6 stav 3 predmetnog zakona imao ovlašćenje da podnese inicijativu za podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja invaliditeta i smanjene radne sposobnosti zaposlenih lica. Pored poslodavca za pokretanje inicijative za ocjenu radne sposobnosti na osnovu iste zakonske odredbe nadležan je i doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, a takva nadležnost postoji na osnovu odredbe člana 63 Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 106/09) i Zavod medicine rada. Dakle, Zavod za medicinu rada je bio nadležan da vrši ocjenu zdravstvene sposobnosti radnika na radu i da iskoristi zakonsko ovlašćenje da s obzirom na zdravstvenu sposobnost radnika na radu uputi radnika na ocjenu radne sposobnosti s ciljem zaštite i očuvanje zdravlja radnika kao jednog od ciljeva u koju svrhu je i ustanovljen. U konkretnom slučaju nadležni ljekar specijalista medicine rada kod apelanta je konstatovao zdravstvenu nesposobnost za rad, pa s obzirom na to da se radi o specifičnom stanju apelanta kao invalidnog lica, kod njega nije postojala indikacija za privremenu nesposobnost za rad u vidu korišćenja bolovanja i daljnjeg liječenja, već se radi o takvom stanju invalidnog lica prema kom, s obzirom na svoja svojstva, prema ocjeni nadležnog ljekara medicine rada, nije sposoban za rad na poslovima na koje je raspoređen.
13. U konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu iz navedenih razloga, nemogućnost ispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, apelant, kako navodi Okružni sud, u postupku interne zaštite, kao ni u sudskom postupku nije osporio odnosno nije dokazao suprotno. Naime, nakon ocjene ljekara specijaliste medicine rada o apelantovoj zdravstvenoj nesposobnosti i upućene inicijative od tuženog na ocjenjivanje i ostvarivanje apelantovog prava u skladu sa odredbama Zakona o PIO-u, apelant nije iskoristio zakonsku mogućnost da pred nadležnim organom vještačenja Fonda PIO dokaže suprotno. Okružni sud navodi da je apelant primljen kod tuženog u radni odnos kao invalidno lice, odnosno preuzet kao invalidno lice od Zavoda distrofičara a.d. Banjaluka, a što znači da ga je tuženi mogao rasporediti samo na poslove koje bi apelant mogao izvršavati s obzirom na svoje radne sposobnosti. Tuženi je iznio razloge u osporenim odlukama, tj. da ne raspolaže radnim mjestom na kom bi apelant mogao biti raspoređen, a nasuprot tome, teret dokaza je bio na apelantu da dokaže da ga je tuženi mogao rasporediti na drugo radno mjesto. Kako su svi ostali navodi žalbe tuženog bez uticaja na drugačiju odluku suda, to ih Okružni sud posebno i nije obrazlagao, na osnovu odredbe člana 231 ZPP, to je prvostepena odluka na osnovu odredbe člana 226 ZPP potvrđena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zatim član 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim i kulturnim pravima, član 5. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i član 27. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.
15. Apelant navodi da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer nisu ocijenjene njegove stručne sposobnosti i samo rješenje je doneseno samo na bazi jednog dokumenta – mišljenja i nalaza Zavoda za medicinu rada i sporta Republike Srpske, sa propustom koji se ogleda u pravu radnika na otpremninu. Navodi da je nejasno kako se na osnovu izvještaja o porodičnom ljekarskom pregledu može zaključiti da lice koje je podvrgnuto ljekarskom pregledu nema stručnih sposobnosti za obavljanje povjerenih poslova. Ljekarskim pregledom utvrđuje se, a u ovom slučaju konstatuje, s obzirom na to da se radi o licima sa trajnim invaliditetom, zdravstveno stanje lica koje je podvrgnuto ljekarskom pregledu, a ne stručnost koju posjeduje. Istina, zdravstveno stanje može da varira, ali je stepen stručnosti trajna kategorija koja se stiče stručnim osposobljavanjem tokom rada, pa se postojanje stručnih sposobnosti ne može utvrđivati ljekarskim pregledom, iz čega proizilazi da izvještaj o izvršenom periodičnom pregledu ne može da predstavlja dokaz kojim se može potvrditi ili osporiti činjenica stručne sposobnosti radnika koja je u ovom slučaju navedena kao jedan od razloga za raskid Ugovora o radu.
16. Apelant zaključuje da je redovni sud pogrešno primijenio odredbe ZOR-a, odredbe Zakona o PIO-u i odredbe Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10). Smatra da sud pogrešno primjenjuju član 126 stav 1 tačka 3 ZOR-a konstatujući da je apelantu prestao radni odnos iz razloga što uz svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu. Osim toga, izvještaj Zavoda za medicinu rada i sporta Republike Srpske nikako ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu. Imajući u vidu sve navedeno, apelant blagovremeno podnosi apelaciju i predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da su povrijeđena nabrojana prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i pobrojanim međunarodnim dokumentima, te traži da se ponište osporene odluke.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru Osnovnog suda se navodi da je nakon sprovedenog prvostepenog postupka donesena zakonita odluka. Razloge donošenja takve odluke sud je dao u obrazloženju odluke. Prvostepena odluka donesena je nepristrasno, a na osnovu dokaza iznesenih tokom postupka i na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, uz primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava. S tim u vezi, Osnovni sud smatra da tokom postupka nije došlo do kršenja prava navedenih u predmetnoj apelaciji.
18. Okružni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava neosnovani, pa sud ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava prilikom donošenja predmetne presude.
19. Tuženi navodi da u pogledu navoda istaknutih u apelaciji smatra da osporenim rješenjem o otkazu Ugovora o radu i presudama Osnovnog i Okružnog suda nije došlo do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencija i ostalih međunarodnih akata, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 3.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(....) 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, (....) Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz t. 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
21. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) relevantne odredbe glase:
4. Ocjenjivanje radne sposobnosti Član 102.
Utvrđivanje invalidnosti i drugih osnova za sticanje i ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrše organi vještačenja Fonda.
Član 119.
(1)Postupak za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti pokreće se na zahtjev osiguranika.
(2) Ukoliko osiguranik nije u mogućnosti da pokrene zahtjev za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti, zahtjev u njegovo ime pokreće zakonski zastupnik. Član 124.
Utvrđivanje invalidnosti osiguranika i nesposobnosti člana porodice, kao uslova ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, vrše organi vještačenja Fonda.
Vlada uređuje postupak ocjenjivanja radne sposobnosti, utvrđivanje invalidnosti osiguranika i nesposobnosti člana porodice, obim i sadržaj medicinske dokumentacije potrebne za vještačenje, nalaze, ocjene i mišljenja koje mogu donijeti organi vještačenja, definicije svih nalaza, ocjena i mišljenja, sadržaj obrazaca nalaza, ocjene i mišljenja, kao i postupak revizije i kontrole nalaza, ocjena i mišljenja.
22. U Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12 i 82/15) relevantne odredbe glase:
Član 6.
(...) (3) Profesionalna rehabilitacija i osposobljavanje pod posebnim uslovima izvodi se u ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju (u daljem tekstu: Ustanova), po prilagođenim ili posebnim programima ako je to potrebno zbog vrste i težine invaliditeta ili uspješnosti rehabilitacionog procesa.
23. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/09) relevantne odredbe glase:
Član 63.
(1) Zavod za medicinu rada i sporta je zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost u oblasti medicine rada i sporta.
(2) Djelatnost medicine rada i sporta obuhvata zaštitu i očuvanje zdravlja radnika i sportista u sigurnoj i zdravoj radnoj i sportskoj sredini.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 160565 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zatim član 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim i kulturnim pravima, član 5 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i član 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
31. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov radni odnos prestao na nezakonit način i da se on vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao ranije ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 126 stav 1 tačka 3 ZOR-a kojom je definisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, između ostalog, i ukoliko radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tuženi u skladu sa zakonskim ovlašćenjima uputio apelanta na ocjenu radne sposobnosti, ne osporavajući njegovu stručnu sposobnost i da je, nakon toga, utvrđeno da je prvostepena ljekarska komisija konstatovala da, s obzirom na postojeće stanje, apelant nije sposoban za rad na radnom mjestu na kom je bio raspoređen kod tuženog.
34. Dalje je navedeno da je Okružni sud potvrdio odluku prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu iz gore navedenih razloga i nemogućnost ispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, a da apelant u postupku interne zaštite, kao ni u sudskom postupku nije osporio odnosno nije dokazao suprotno. Ustavni sud primjećuje da, nakon ocjene ljekara specijaliste medicine rada o apelantovoj zdravstvenoj nesposobnosti i upućene inicijative od tuženog na ocjenjivanje i ostvarivanje apelantovih prava u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelant nije iskoristio zakonsku mogućnost da pred nadležnim organom vještačenja Fonda PIO dokaže suprotno. Iz dokumentacije spisa i obrazloženja osporenih odluka slijedi da je apelant primljen kod tuženog u radni odnos kao invalidno lice, odnosno preuzet kao invalidno lice od Zavoda distrofičara a.d. Banjaluka, a što znači da ga je tuženi mogao rasporediti samo na poslove koje bi apelant mogao izvršavati s obzirom na svoje radne sposobnosti. Tuženi je iznio razloge u osporavanim odlukama, tj. da ne raspolaže radnim mjestom na kom bi apelant mogao biti raspoređen, a nasuprot tome, teret dokaza je bio na apelantu da dokaže da ga je tuženi mogao rasporediti na drugo radno mjesto. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da žalbeni navodi da otkazom ugovora o radu apelantu nije obezbijeđeno pravo na otpremninu u skladu sa članom 141 ZOR-a ne stoje.
35. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Osnovni i Okružni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
38. Dalje, apelant ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32 i 33). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku diskriminisan zbog nacionalne pripadnosti. Međutim, osim ovih svojih navoda apelant nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nediskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
39. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta, pravo iz člana 5 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava takođe vezuje za kršenje prava na pravično suđenje odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, s obzirom na to da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, kao i da apelant nije bio diskriminisan u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
41. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelant osim svojih navoda o kršenju navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku.
43. Na kraju, nema kršenja ni prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, člana 5 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u smislu primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i da apelant nije diskriminisan u predmetnom postupku.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman