Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3736/14 (S. D., A. D. i S. D. iz Bihaća, te Azra Karadžić iz Ključa)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3736/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3736/14, rješavajući apelaciju Sifete Dedić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sifete Dedić, Asmira Dedića, Sabine Dedić i Azre Karadžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 049673 13 Rev od 8. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002153 09 Gž od 30. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P-06-001931 od 26. marta 2009.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sifeta Dedić, Asmir Dedić i Sabina Dedić iz Bihaća, te Azra Karadžić iz Ključa (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnijeli su 12. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 049673 13 Rev od 8. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002153 09 Gž od 30. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-06-001931 od 26. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mujage Dedića, tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i Selma Tutić (zakonska nasljednica tuženog koji je u međuvremenu umro, u daljnjem tekstu: sljednica tuženog) su u periodu od 15. do 24. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 017-0-P-06-001931 od 26. marta 2009. godine, donesenom po tužbi tužitelja Aziza Dedića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) protiv tuženog radi utvrđenja prava suvlasništva, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je prednik apelanata tražio da se utvrdi da je dosjelošću i građenjem stekao pravo suvlasništva sa dijelom ½ na nekretninama upisanim u zk.ul. broj 5611 k.o. Bihać, pobliže opisanim u izreci presude (u naravi kuća, kućište i dvorište), odnosno pravo suposjeda sa dijelom 1/3 na nekretninama upisanim u p.l. broj 1038 k.o. Bihać, pobliže opisanim u izreci predmetne presude (u naravi bašča, kuća i zgrada), i to na prizemlju dijela kuće i zgrade , kao i da se obaveže tuženi da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Prednik apelanata je obavezan da tuženom naknadi troškove u preciziranom iznosu (stav II izreke).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatovao da su u postupku pred tim sudom provedeni materijalni dokazi (pobliže navedeni na str. 2. i 3. predmetne presude), da je identifikaciju nekretnina izvršio vještak, geometar Mirsad Raković, koji je i saslušan na glavnoj raspravi, te da su saslušani prednik apelanata i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, kao i svjedoci Halid Dedić, Bahra Dedić, Jasmin Tutić, Halida Dedić, Ekrem Dedić, Safet Midžić i Husein Dedić. Općinski sud je zaključio da iz dokaza koje je izveo tuženi u dokaznom postupku, odnosno iz p.l. broj 1038 k.o. Bihać, zk. ul. broj 5611 k.o. Bihać, lokacijske dozvole i građevinske dozvole, proizlazi da je tuženi (brat prednika apelanata) upisan kao vlasnik i posjednik nekretnina koje su predmet tužbe sa dijelom 1/1. Iz obrazloženja presude Općinskog suda dalje proizlazi da je taj sud iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi za izgradnju porodičnog stambenog objekta koji je predmet spora od nadležnog općinskog organa ishodio sve potrebne dozvole, odnosno da se u upravnim postupcima pojavljivao kao stranka i da sve isprave vezane za sporne nekretnine glase na ime tuženog. Utvrđeno je da se prednik apelanata ni u jednom dokumentu vezanom za te nekretnine koji je izveden kao dokaz u predmetnom postupku ne vodi kao vlasnik, niti posjednik predmetnih nekretnina, niti da se pojavio kao stranka prilikom kupoprodaje zemljišta na kojem je izgrađen predmetni porodični stambeni objekt. Općinski sud je zaključio da je tuženi zemljište na kojem je izgrađen porodični stambeni objekt stekao temeljem valjanog pravnog posla (ugovora o kupoprodaji) i da je na temelju njega upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Naime, Općinski sud je konstatovao da je činjenicu da je tuženi lično kupio to zemljište potvrdio tuženi saslušan u svojstvu parnične stranke, kao i saslušani svjedoci Bahra Dedić (supruga tuženog) i Halida Dedić (sestra parničnih stranaka). Općinski sud je prihvatio iskaze tuženog i navedenih svjedoka u tom dijelu, konstatujući da oni nisu u suprotnosti sa ispravama koje su izvedene kao dokazi u predmetnom postupku. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da taj sud nije prihvatio tvrdnje prednika apelanata saslušanog u svojstvu parnične stranke da je zajednički sa tuženim kupio sporno zemljište zajedno sa majkom i četiri brata, jer je ocijenio da je taj njegov iskaz u suprotnosti sa materijalnim dokazima i iskazima navedenih svjedoka.

7. Općinski sud je konstatovao da prednik apelanata u toku postupka nije dokazao da je temeljem građenja stekao suvlasnički dio na predmetnim nekretninama. Naime, Općinski sud je zaključio da, ukoliko je prednik apelanata ulagao određena sredstva u gradnju porodičnog stambenog objekta, eventualno bi mu pripalo pravo na imovinskopravni zahtjev od tuženog kao vlasnika. Dalje, ocijenio je da prednik apelanata u toku postupka nije dokazao koliki je njegov stvarni doprinos u gradnji kuće, jer je u svom iskazu samo naveo da je “radio sa konjima” i da nije imao stalno zaposlenje u momentu gradnje. Općinski sud je, također, zaključio da iz iskaza svjedoka Ekrema Dedića, koji je taj sud prihvatio, proizlazi da su braća parničnih stranaka, Safet i Kasim, pomagali u fizičkom smislu u izvođenju radova prilikom gradnje spornog porodičnog stambenog objekta, ali na način kao što se uobičajeno sva braća pomažu, jer su u vrijeme izgradnje svi bili u dobrim odnosima, odnosno svaki od braće pomagao je prilikom gradnje kuće svakog pojedinačnog brata. Općinski sud nije prihvatio tvrdnje prednika apelanata da je sporni porodični stambeni objekt napravljen od njegovih sredstava, odnosno sredstava majke parničnih stranaka, koja je pribavila na temelju prodaje jednog dijela zemlje, ocijenivši da ostali dokazi koje je izveo ne upućuju da je njegov iskaz tačan, odnosno da dokazi koje je izveo tuženi upućuju na suprotno. Naime, Općinski sud je konstatovao da se u ispravama koje su prethodile upisu tuženog u zemljišne knjige i katastar nekretnina, „kao ugovorači“ ne pojavljuju niti prednik apelanata, niti njegovi roditelji, a da prednik apelanata, također, nije dokazao da postoji ugovor kojim je majka parničnih stranaka izvršila prodaju i da su ta sredstva uložena u gradnju sporne kuće. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka Halida Dedića u pogledu finansiranja izgradnje spornog porodičnog stambenog objekta od prednika apelanata i majke parničnih stranaka, konstatujući da je u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima (ispravama), te zbog toga što se navedeni svjedok nalazi u lošim odnosima sa tuženim. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da iskaz tog svjedoka nije vjerodostojan. Općinski sud je, također, ocijenio da iskazi ostalih svjedoka koji su saslušani u dokaznom postupku, a koje je sud ocijenio, ne upućuju da je tužbeni zahtjev prednika apelanata osnovan, odnosno nisu potvrdili njegove tvrdnje da je stekao pravo suvlasništva građenjem, tj. da je u spornu kuću lično uložio sredstva u gradnju, osim što je fizički pomagao u gradnji kuće.

8. Dalje, Općinski sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da je prednik apelanata u posjedu donjeg dijela spornih nekretnina oko 40 godina. Međutim, zaključio je da u konkretnom slučaju nedostaje element savjesnosti da bi stekao pravo vlasništva dosjelošću temeljem odredaba člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, Općinski sud je ocijenio da je prednik apelanata u svakom momentu morao i mogao znati da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina upisane na tuženog sa dijelom 1/1, odnosno da nije suvlasnik ovih nekretnina. Općinski sud je istakao da je prednik apelanata od momenta kupovine zemljišta na kojem je izgrađena sporna kuća mogao i morao znati da nije učestvovao u kupovini, jer se nije pojavio kao ugovorna stranka, već njegov brat koji je tuženi u ovom sporu. Također, Općinski sud je istakao da su u vrijeme izgradnje prednik apelanata i tuženi, zajedno sa braćom i roditeljima, živjeli u jednom porodičnom domaćinstvu, u skladnim odnosima i da je predniku apelanata moralo biti poznato ko je kupio zemljište. Osim toga, Općinski sud je konstatovao da je prednik apelanata od PTT Saobraćaj Bihać dobio i stan koji je kasnije i otkupio, a koji mu je dodijeljen rješenjem od 18. jula 1983. godine. S obzirom na to Općinski sud je ocijenio da prednik apelanata u vrijeme dodjele stana nije mogao dobiti stan ukoliko je imao u vlasništvu druge nekretnine i riješeno stambeno pitanje. Općinski sud je istakao da je predniku apelanata u vrijeme predaje zahtjeva o dodjeli stana moglo i moralo biti poznato da su nekretnine koje su predmet spora vlasništvo tuženog, te da je prednik apelanata najkasnije u momentu podnošenja zahtjeva iz 1983. godine postao nesavjestan posjednik ovih nekretnina. Konstatujući da prednik apelanata provedenim dokazima nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Prednik apelanata je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 01 0 P 002153 09 Gž od 30. oktobra 2012. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je prvostepeni sud pravilno zaključio na osnovu utvrđenih činjenica da predniku apelanata nedostaje savjesnost posjeda da bi stekao pravo suvlasništva temeljem dosjelosti. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prednik apelanata bio u posjedu spornih nekretnina, ali da je znao da nije njihov vlasnik. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud vezao nesavjesnost prednika apelanata za 1983. godinu, kada je podnio zahtjev za dodjelu stana u društvenom vlasništvu, odnosno dobio stan na korištenje. Međutim, po mišljenju tog suda, prednik apelanata znao je da nije vlasnik prizemlja u koje se uselio nakon izgradnje kuće sa svojim roditeljima i ostalom braćom već od tada, i to je znao sve vrijeme korištenja sprata kuće tuženog, a da je podnošenje zahtjeva za dodjelu stana i njegova dodjela zapravo dodatna potvrda da prednik apelanata nije smatrao sebe vlasnikom spornog prizemlja. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da to što prednik apelanata tvrdi da je stan dobio kao proširenje stambenog prostora, jer je prizemlje bilo nedovoljno za njegovu porodicu, nije dokazao.

11. Također, Kantonalni sud je prihvatio razloge koje je dao Općinski sud u vezi sa zaključkom da prednik apelanata nije niti građenjem stekao pravo vlasništva na prizemlju kuće, jer prednik apelanata nije dokazao svoja ulaganja osim fizičkog pomaganja koja su uobičajena u svakoj porodici. Pri tome Kantonalni sud je ocijenio da nije jasno zašto je prednik apelanata isticao da je i majka parničnih stranaka uložila svoja sredstva od prodaje zemlje u kuću tuženog, jer sve i da je to dokazao, po tom osnovu on ne može steći pravo suvlasništva jer to nisu njegova ulaganja. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio i ostale navode žalbe, ali je zaključio da oni nisu od utjecaja na odluku ovog suda, zbog čega ih nije posebno obrazlagao. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

12. S obzirom da je prednik apelanata u međuvremenu umro, apelanti su, kao njegovi pravni sljednici, posredstvom opunomoćenika izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 049673 13 Rev od 8. maja 2014. godine odbio reviziju.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka pozivom na odredbe čl. 9. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kroz navode da je drugostepeni sud trebalo da primjenom člana

217. ZPP zakaže raspravu na kojoj bi se radi pravilne ocjene dokaza ponovo izveli neki dokazi koje prvostepeni sud nije pravilno ocijenio, a na što je žalba ukazivala. Naime, Vrhovni sud je ukazao da će, prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP, drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno shvatanju apelanata, Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Shodno tome, po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo neophodno zakazati raspravu pred drugostepenim sudom, te da ne stoji prigovor povrede člana 217. ZPP. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, koje je kao pravilne prihvatio drugostepeni sud, a da slobodnoj ocjeni dokaza od nižestepenih sudova apelanti ne mogu s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da drugostepena presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. a u vezi sa članom 231. ZPP, budući da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja.

14. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi primjenom člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima izveli valjan pravni zaključak da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pravnom predniku apelanata nedostaje element savjesnosti, i to zbog toga što je prednik apelanata u svakom momentu morao i mogao znati da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama i katastru upisane na tuženog sa dijelom 1/1 i da prednik apelanata nije suvlasnik ovih nekretnina. Vrhovni sud je istakao da je predniku apelanata isto tako bilo poznato da nije učestvovao u kupovini zemljišta, jer se prilikom kupoprodajnog ugovora nije pojavio kao ugovorna strana, već je to bio tuženi. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama temeljem dosjelosti potrebno da budu ispunjena dva uvjeta, i to: savjestan posjed i protek određenog vremena. Međutim, konstatujući da za udovoljavanje tužbenom zahtjevu nedostaje jedan od zakonom predviđenih uvjetasavjesnost posjeda, Vrhovni sud je zaključio da prednik apelanata nije mogao steći pravo vlasništva na spornim nekretninama temeljem dosjelosti. Vrhovni sud je ocijenio da ovo pravo prednik apelanata nije stekao ni građenjem, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, jer iako je pomagao prilikom gradnje sporne kuće zajedno sa svojom braćom (Kasimom i Safetom), u toku postupka nije dokazao koliki je bio njegov doprinos u gradnji, odnosno koliko je svojih sredstava uložio u izgradnju kada bi eventualno mogao postaviti imovinskopravni zahtjev prema tuženom kao vlasniku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti u suštini smatraju da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe procesnog prava u smislu proizvoljne ocjene dokaza, te da je, shodno tome, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka. Apelanti, između ostalog, tvrde da je prednik apelanata više od 50 godina bio mirni posjednik prizemlja sporne kuće, odnosno da je zemlju na kojoj je izgrađena sporna kuća kupila majka parničnih stranaka i da je zajedničkim sredstvima počela gradnja kuće, a da je nakon gradnje, usmenim dogovorom parničnih stranaka, donji sprat te kuće pripao predniku apelanata, a gornji tuženom. Osim toga, apelanti tvrde da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tuženi lično kupio zemljište na kojem je izgrađena sporna kuća, odnosno da su činjenicu postojanja ugovora o kupoprodaji tog zemljišta koji je zaključio tuženi zasnovali na pretpostavci, jer taj ugovor nije proveden kao dokaz u postupku pred redovnim sudovima, niti se iz drugih materijalnih dokaza može utvrditi da taj ugovor uopće postoji. Također, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada nisu prihvatili iskaz svjedoka Halida Dedića u pogledu finansiranja izgradnje donjeg sprata sporne kuće, a prihvatili su iskaz Bahre Dedić, koja je supruga tuženog. S obzirom na to apelanti smatraju da je tuženi, uslijed navedenog, stavljen i u povoljniji položaj u postupku u odnosu na njihovog pravnog prednika. Apelanti smatraju da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da na strani prednika apelanata nedostaje element savjesnosti, naročito jer u dokaznom postupku pred redovnim sudovima kao dokaz nije izveden ugovor o kupoprodaji. Osim toga, apelanti tvrde da redovni sudovi nisu mogli prihvatiti iskaz svjedoka Jasmina Tutića, jer je on zet tuženog i jer je on svjedočio o činjenicama koje je navodno „čuo“. Također, apelanti tvrde da redovni sudovi nisu ocijenili iskaz svjedoka Safeta Midžića.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i da, suprotno stanovištu apelanata, smatra da prilikom donošenja te presude nisu povrijeđena njihova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i da u toj presudi primjena prava nije bila proizvoljna.

17. Općinski sud navodi da, nakon uvida u spis konkretnog predmeta, nije utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti povrede odredaba materijalnog i procesnog prava.

18. Sljednica tuženog smatra da konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi, s obzirom na činjenicu da je prednik apelanata živio u Bihaću, a radni vijek proveo kao radnik Pošte koja se nalazi preko puta suda i Zemljišnoknjižnog ureda i katastra, odnosno zgrade Općine, te s obzirom da su zemljišne i katastarske knjige javne i svima dostupne, da su redovni sudovi osnovano zaključili da nije mogao provesti 40 godina, a da ne zna ko je upisan kao vlasnik i katastarski posjednik kuće u čijem dijelu živi, odnosno da nije upisan, niti spomenut ni u jednoj pismenoj ispravi koje su izvedene kao dokaz u predmetnom postupku. Dalje, sljednica tuženog tvrdi da je prednik apelanata, ukoliko je osporavao stjecanje zemljišta od tuženog po osnovu ugovora o kupoprodaji, to trebalo i da dokaže. Zatim, ukazuje da je sud ocijenio iskaz svjedoka Halida Dedića, koji je u suprotnosti sa navodima samog prednika apelanata, a posebno sa iskazom tuženog, te svjedoka Bahre Dedić, Halida Dedića i Ekrema Dedića, dok je i sam pravni prednik apelanata izjavio da je, kada se on zaposlio, kuća već bila izgrađena i pokrivena, ali nedovršena. Sljednica tuženog smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili nesavjesnost posjeda prednika apelanata. Također, sljednica tuženog smatra da je redovni sud, suprotno navodima apelacije, ocijenio iskaz svjedoka Safeta Midžića.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

20. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).

[…] Član 32.

[…] Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 049673 13 Rev od 8. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između prednika apelanata/apelanata i tuženog oko utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, dakle, na predmet građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Apelanti u suštini smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka prilikom ocjene dokaza, te povrede prava na ravnopravnost u postupku.

30. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, odnosno da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Pri tome, u vezi sa apelacionim navodima da su redovni sudovi činjenicu postojanja ugovora o kupoprodaji zemljišta na kojem je izgrađen sporni porodični stambeni objekt koji je zaključio tuženi zasnovali na pretpostavci, jer taj ugovor nije proveden kao dokaz u postupku pred redovnim sudovima, niti se iz drugih materijalnih dokaza može utvrditi da taj ugovor uopće postoji, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da taj ugovor nije proveden kao dokaz u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi da je činjenicu postojanja tog ugovora redovni sud utvrdio na osnovu iskaza tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke, kao i saslušanih svjedoka Bahre Dedić (supruge tuženog) i Halide Dedić (sestre parničnih stranaka), koje je taj sud prihvatio u tom dijelu, konstatujući da oni nisu u suprotnosti sa ispravama koje su izvedene kao dokazi u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i logične razloge za svoj zaključak da prednik apelanata nije dokazao da je temeljem građenja stekao suvlasnički dio na spornom porodičnom stambenom objektu, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi taj zaključak zasnovali ne samo na iskazu svjedoka Bahre Delić (supruge tuženog) već i na iskazima drugih saslušanih svjedoka, ali ne i na iskazu svjedoka Halida Dedića, pri čemu je prvostepeni sud, nasuprot mišljenju apelanata, dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da ne prihvati iskaz svjedoka Halida Dedića vezano za finansiranje izgradnje spornog porodičnog stambenog objekta.

32. Vezano za odluku redovnih sudova da odbiju tužbeni zahjtev prednika apelanata za utvrđenje da je na osnovu dosjelosti stekao suvlasnički dio na predmetnim nekretninama, Ustavni sud, prije svega, napominje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza u postupku pred redovnim sudom utvrđeno da je lično tuženi zaključio ugovor o kupoprodaji zemljišta na kojem je izgrađen sporni porodični stambeni objekt i da sve isprave vezane za sporne nekretnine (zemljište i objekt) glase na ime tuženog, a da je prednik apelanata samo fizički pomagao u gradnji kuće, pri čemu nije dokazao koliki je njegov stvarni doprinos u tome, te da su u fizičkom smislu gradnji pomagala i druga braća (Safet i Kasim) na način kao što je uobičajeno da se sva braća pomažu, te da je u to vrijeme živio u skladnom porodičnom domaćinstvu sa roditeljima i braćom, te da je nakon toga, odnosno 1983. godine, od PTT Saobraćaj Bihać 1983. godine dobio i stan koji je kasnije otkupio. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj obrazloženja osporenih odluka u ovom dijelu, kao i sadržaj odredbe člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na koju su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud u okolnostima specifičnog slučaja ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je, u smislu odredbe člana

32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, predniku apelanata sve vrijeme nedostajao element savjesnosti posjeda, odnosno da je prednik apelanata mogao i morao da zna da nije suvlasnik na predmetnim nekretninama.

33. U odnosu na navode apelanata iz kojih proizlazi da u postupku pred redovnim sudovima oni, odnosno njihov pravni prednik nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovog principa zbog toga što su redovni sudovi činjenicu postojanja ugovora o kupoprodaji predmetnog zemljišta koji je zaključio tuženi zasnovali na pretpostavci, te što nisu prihvatili iskaz svjedoka Halida Dedića (u pogledu finansiranja izgradnje donjeg sprata sporne kuće) i što nisu ocijenili iskaz svjedoka Safeta Midžića, a što su prihvatili iskaz svjedoka Bahre Dedić i Jasmina Tutića. Međutim, imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, te uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prednik apelanata imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, što je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, Ustavni sud smatra da su u tom smislu navodi apelanata da nisu bili ravnopravno tretirani sa suprotnom stranom, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovani.

34. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih presuda u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

35. Apelanti, također, navode da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti nisu argumentirali te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava, zapravo, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elementaa koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke u okolnostima konkretnog slučaja dali dovoljno jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava, zapravo, svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3736/14 (S. D., A. D. i S. D. iz Bihaća, te… | Sudska praksa | Aktio