Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1847/17 (S. L.)

Odluka donesena 01. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1847/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 1. juna 2017. godine, u predmetu broj AP 1847/17, rješavajući zahtjev Selme Ljubović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Selme Ljubović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Ljubović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 12. maja 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Zaključka o dozvoli izvršenja Općine Novo Sarajevo - Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-1075/10 od 26. januara 2017. godine. Predmet je registriran pod brojem AP-1847/17. Istovremeno apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 14. septembra 2006. godine čije izvršenje je dozvoljeno navedenim Zaključkom, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji broj AP-92/16 koju je podnio apelanticin prednik protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 u 000800 15 Uvp 2 od 23. novembra 2015. godine.

2. Apelanticin prednik Ibrahim Ljubović je 11. januara 2016. godine podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP-92/16 protiv presude Suda BiH broj S1 3 u 000800 15 Uvp 2 od 23. novembra 2015. godine. Apelantica je podneskom od 2. novembra 2016. godine obavijestila Ustavni sud o smrti svog pravnog prednika te da preuzima nastavak postupka.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 92/16. Spojene su apelacije AP 92/16 i AP 1847/17. Činjenice u predmetu AP-92/16

4. Odlukom CRPC broj 513-513-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je R.G. bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, ulica Malta broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlukom CRPC od 9. aprila 2005. godine usvojen je zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (FMO) i apelanticinog prednika kao zainteresovanog lica za ponovno razmatranje prethodne odluke CRPC od 2. septembra 2003. godine, koja je stavljena van snage, te je odbijen zahtjev R.G. za vraćanje predmetnog stana u posjed. Ponovnom odlukom CRPC od 14. septembra 2006. godine na zahtjev R.G. za ponovno razmatranje odluke od 9. aprila 2005. godine, usvojen je njegov zahtjev za povrat stana.

5. Protiv odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine Federacija BiH –Vlada FBiH je pokrenula upravni spor pred Sudom BiH. U ponovnom postupku Sud BiH je u upravnom sporu odlučujući o zahtjevu tužitelja Federacije BiH-Vlada FBIH i zainteresovanog lica apelanticinog prednika donio presudu broj S1 3 U 000800 14 U2 od 1. septembra 2015. godine, tužbu Federacije BiH uvažio i poništio odluku CRPC od 14. septembra 2006. godine (kojom je usvojen zahtjev R.G. za ponovno razmatranje odluke CRPC od 9. aprila 2005. godine) i ista je stavljena van snage.

6. Protiv navedene odluke Suda BiH od 1. septembra 2015. godine R.G. je kao zainteresovano lice podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3 u 000800 15 Uvp 2 od 23. novembra 2015. godine kojom je zahtjev zainteresovanog lica R.G. za preispitivanje sudske odluke uvažen, pobijana presuda Suda BiH od 1. septembra 2015. godine preinačena i tužba tužitelja Federacije BiH je odbijena.

7. Apelaciono vijeće Suda BiH je u obrazloženju odluke navelo da sud ne može odbiti zahtjev za povrat stana –stanarskog prava, odnosno tužbu zbog lišenja imovine, samo sa obrazloženjem da podnosilac zahtjeva odnosno tužitelj ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Imovina (stan, stanarsko pravo) ne može biti oduzeta prije nego što se nosiocu tog prava ponudi adekvatna naknada za tu imovinu, kako je o tome odlučio Evropski sud za ljudska prava u predmetu Đokić protiv BiH, istovremeno obavezujući Federaciju BiH na isplatu podnosiocu predstavke pravične naknade za oduzetu imovinu, uz pristanak podnosioca predstavke na adekvatnu novčanu naknadu umjesto povrata stana.

Činjenice u predmetu AP-1847/17

8. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 05-23-1075/10 od 26. januara 2017. godine dozvoljeno je izvršenje odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine. Istim zaključkom predmetni stan je stavljen na raspolaganje R.G. (tačka 1. izreke). Tačkom 2. naloženo je preostalim članovima porodice dotadašnjeg korisnika - apelanticinog prednika da u roku od 15 dana predaju predmetni stan te tako slobodan od ljudi i stvari stave na raspolaganje R.G. Tačkom 3. je odlučeno da ukoliko u ostavljenom roku navedena lica ne izvrše obavezu iz tačke 2. pristupiće se provođenju prinudnog izvršenja Zaključka uz pomoć Policijske uprave Novo Sarajevo.

9. U obrazloženju Zaključka Služba je navela da je zaključkom od 24. juna 2010. godine, prekinut postupak koji je pokrenuo R.G. zahtjevom za izvršenje odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine radi stavljanja predmetnog stana na raspolaganje. Navedeno je da je postupak prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja to jeste okončanja upravnog spora pokrenutog tužbom Federacije BiH pred Sudom BiH protiv odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine.

10. Dalje je navedeno da je Služba u provođenju dotadašnjeg postupka na nesporan način utvrdila činjenicu korišćenja predmetnog stana od strane apelanticinog prednika koji je uselio u predmetni stan 1997. godine na osnovu zaključenog i (naknadno) nadovjerenog ugovora o korišćenju stana uz saglasnost tadašnjeg FMO. Nadalje je istaknuto da se R.G. 1. decembra 2015. godine obratio Službi zahtjevom za nastavak postupka jer je presudom Suda BiH od 23. novembra 2015. godine u konačnici odbijena tužba Federacije protiv odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine. S toga je zatražio donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedene odluke CRPC.

11. Služba je navela da je cijeneći priložene dokaze donijela zaključak od 16. februara 2016. godine, kojim je dozvolien nastavak postupka obzirom da je prethodno pitanje zbog kojeg je postupak prekinut pravosnažno riješeno. Dalje je navedeno da je zaključak o nastavku postupka potvrđen od strane drugostepenog organa rješenjem br.25-31-403/16 od 8. novembra 2016. godine. Nakon dostavljanja drugostepenog rješenja apelanticinom predniku Službi je vraćena dostavnica sa naznakom da je apelanticin prednik umro. Služba je dalje istakla da je ocijenila da se postupak provedbe odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine može nastaviti iako je podnijeta apelacija od strane Federacije BiH Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH od 23. novembra 2015. godine u predmetu AP-5521/15.

12. Služba je dalje istakla da je nakon dostavljanja dostavnice sa naznakom da je apelanticin prednik umro, u usmenom kontaktu, obzirom da predmetni stan niko ne koristi, dobila informaciju da je tačna činjenica smrti apelanticinog prednika, te da će apelantica kao kćerka koja ne stanuje u predmetnom stanu pokušati da ostvari pravo da zadrži predmetni stan. Međutim, kako je dalje istakla Služba, apelantica do donošenja zaključka se nije pismeno obraćala Službi, niti je učestvovala ni sa jednim podneskom u postupku. S toga je Služba, cijeneći priložene odluke Suda BiH, uputu drugostepenog organa za nastavak postupka i konstataciju da je prethodno pitanje pravomoćno riješeno, te da uložena apelacija nije razlog za prekid postupka, obzirom da je osporavana odluka CRPC od 14. septembra 2006. godine pravomoćno potvrđena, donijela navedeni zaključak o dozvoli izvršenja.

13. Služba je istakla da je, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da R.G. ima pravo posjeda predmetnog stana na osnovu odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine, da predmetni stan niko ne koristi odnosno da je pravo privremenog korisnika prestalo smrću apelaticinog prednika, a da nasljednici i dalje zadržavaju predmetni stan, donijela predmetnu odluku na osnovu čl. 5, 7. i 9. Zakona o izvršenju Odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica.

14. Služba je 21. aprila 2017. godine na ime Arnes Džido i ostali korisnici stana, na adresu predmetnog stana uputila obavještenje o prinudnom izvršenju zaključka o dozvoli izvršenja od 26. januara 2017. godine. U obavještenju je navedeno da se korisnici predmetnog stana mole da do 17. maja 2017. godine oslobode predmetni stan od lica i stvari obzirom da je za taj dan u 10,00 sati planirano uvođenje u posjed R.G. a na osnovu izvršnog zaključka o dozvoli izvršenja.

15. Služba je 4. maja 2017. godine na zahtjev apelantice izdala uvjerenje da apelantica nije zatražila odgodu deložacije zakazane za 17. maj 2017. godine.

Navodi iz apelacija

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Suda BiH i zaključkom o dozvoli izvršenja prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Suda BiH u osporenoj presudi.

17. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da nema drugi smještaj osim predmetnog stana. Istakla je da bi eventualnim izvršenjem odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine za apelanticu nastala nenadoknadiva šteta jer je apelantica civilna žrtva rata (oštećenje organizma od 60%) a pored toga ima i psihičke traume nastale kao posljedice ratnih dešavanja. Ističe da je njeno pravo na predmetni stan u datoj situaciji jače od prava R.G. Zatražila je da Ustavni sud obustavi izvršenje odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine čije izvršenje je dozvoljeno navedenim Zaključkom, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom predmetnih apelacija.

18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

19. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje odluke CRPC od 14. septembra 2006. godine, koja je potvrđena u postupku upravnog spora pravosnažnom presudom Suda BiH od 23. novembra 2015. godine i koja ima karakter izvršne odluke u smislu Zakona o upravnom postupku.

20. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

21. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine

22. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da je apelantica obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da bi predmetnim izvršenjem za nju nastala nenadoknadiva šteta. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda o nastanku nenadoknadive štete, te navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizilazi da apelantica zapravo ne stanuje u predmetnom stanu. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

23. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1847/17 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio