Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2930/16 (M. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2930/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2930/16, rješavajući apelaciju Mirsad Delimustafić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Delimustafić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 014819 16 Kž od 4. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 014819 16 Kž od 4. maja 2016. godine. U krivičnom predmetu, Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 014819 15 Kv 4 od 22. marta 2016. godine, kojim je prekinut krivični postupak prema apelantu po optužnici Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj 251/99 od 16. avgusta 2000. godine u krivičnom predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom. Navedenim rješenjem Kantonalnog suda je određeno da će se apelant uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, te da će se krivični postupak nastaviti kada se zdravstveno stanje apelanta poboljša u mjeri da je sposoban da učestvuje u postupku.
2. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizilazi da je na osnovu naredbe predsjednika vijeća u konkretnom predmetu određeno vještačenje na okolnost utvrđivanja zdravstvenog stanja apelanta i njegove sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je 19. decembra 2015. godine tim vještaka (neuropsihijatar, neurolog, internista i klinički psiholog) sačinio pismeni nalaz i mišljenje, te da je zaključeno da apelant boluje od organski uvjetovanog mentalnog poremećaja (demencija) i organskog sumanutog poremećaja, nastalog nakon preživljenih i ponavljanih moždanih udara. Nadalje, Vrhovni sud je naveo, da prema nalazu i mišljenju tima vještaka, apelant boluje od trajne duševne bolesti koja ima hroničan tok sa tendencijom pogoršanja, da nije sposoban da učestvuje u sudskom postupku, niti da shvati i adekvatno odgovori na postavljena pitanja.
3. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 409. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da ukoliko kod optuženog nakon učinjenja krivičnog djela nastupi takva duševna bolest da nije sposoban učestvovati u postupku, sud će rješenjem, nakon provedenog psihijatrijskog vještačenja prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je odredbom stava 2. naprijed navedenog člana ZKP dozvoljen nastavak krivičnog postupka kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša u tolikoj mjeri da je sposoban učestvovati u postupku, a da se stav 3. istog člana ZKP odnosi na postupanje suda u slučaju kada za vrijeme prekida postupka nastupi zastara krivičnog gonjenja, u kom slučaju se postupak obustavlja. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je sud dužan krivičnopravne odredbe primjenjivati onako kako one glase i vrlo restriktivno, jer bi suprotno postupanje vodilo proizvoljnosti, a time i narušavanju principa pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Imajući u vidu da se radi o izričitoj zakonskoj odredbi koja se primjenjuje u cjelosti, Vrhovni sud je naveo da nije potrebno navoditi posebne razloge zašto se apelant upućuje organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud sasvim pravilno primijenio odredbu člana 409. ZKP i da pri tome nema nikakve protivrječnosti između izreke i obrazloženja navedenog rješenja, pa samim tim nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmetni krivični postupak trebao biti vođen po odredbama ranije važećeg ZKP (s obzirom na vrijeme kada je krivični postupak započet), te da je trebalo primijeniti odredbu člana 135. ranije važećeg ZKP i obustaviti krivični postupak u odnosu na apelanta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili odredbe ZKP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, koji su donijeli odluku o prekidu postupka, odnosno apelantovoj žalbi, ukazivao na to da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 135. ranije važećeg ZKP, te slijedom toga obustaviti predmetni krivični postupak. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati te apelantove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u toku postupka pred redovnim sudovima, te na taj pruži mogućnost redovnim sudovima da se o tome izjasne (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Nadalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman