Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3036/16 (S. U. i D. U.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3036/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-3036/16, rješavajući apelaciju Stanislave Umićević i Darije Umićević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Stanislava Umićević i Darija Umićević protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010771 14 Uvp od 14. aprila 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanislava Umićević i Darija Umićević (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Beograda, Republika Srbija, podnijele su 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010771 14 Uvp od 14. aprila 2016. godine kojim je odbačen zahtjev apelantkinja, kao zainteresovanih lica, za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 010771 12 U od 7. marta 2014. godine. Presudom Okružnog suda uvažena je tužba tužiteljica N. L. i R. L. i poništeno Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) broj 21.05/475-40/09 od 8. oktobra 2012. godine, kojim je odbijena žalba N. L. i R. L. podnesena protiv Zaključka Područne jedinice Novi Grad broj 33-475-20/03 od 27. februara 2009. godine. Navedenim Zaključkom od 27. februara 2009. godine ispravljena je greška u tački 1. dispozitiva Rješenja RUGIP-a, Područna jedinica Novi Grad broj 33-475-20/03 od 11. jula 2005. godine na način da umjesto 210 m treba biti 120 m .

2. U obrazloženju Rješenja Vrhovnog suda je navedeno, između ostalog, da je Zaključak od 27. februara 2009. godine donesen po službenoj dužnosti, čime je ispravljena greška u rješenju od 11. jula 2005. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantkinje u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda navele da im kao zainteresovanim licima nije omogućeno učešće ni u upravnom postupku, niti u upravnom sporu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelantkinje, kao podnosioci zahtjeva, nisu učestvovale u svojstvu stranke u predmetnom upravnom postupku, ni u predmetnom upravnom sporu, zbog čega im ne pripada pravo na podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je po službenoj dužnosti izvršena ispravka greške u rješenju o određivanju zemljišta za redovnu upotrebu, a da nije odlučeno o neposrednom pravnom interesu niti o pravu apelantkinja zasnovanom na zakonu.

3. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su apelantkinje iskoristile mogućnost da, u smislu odredaba člana 234. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku, podnesu prijedlog za ponavljanje upravnog postupka, te da iz spisa predmeta proizilazi da im je omogućeno učešće u postupku, da je provedena usmena rasprava i doneseno prvostepeno rješenje od 25. marta 2014. godine, protiv kojeg su apelantkinje podnijele žalbu i da je postupak u toku. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinje u tom postupku imaju mogućnost ostvariti zakonom propisana prava. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje su navele hronologiju postupka, te traže da Ustavni sud ukine Rješenje Vrhovnog suda od 14. aprila 2016. godine, čime bi im se omogućilo učestvovanje u upravnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz osporene odluke, da je apelantkinjama, povodom njihovog prijedloga za ponavljanje predmetnog upravnog postupka, omogućeno da učestvuju u tom postupku (koji je u toku), što samo dodatno ukazuje na neosnovanost navoda apelantkinja iznesenih u predmetnoj apelaciji. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3036/16 (S. U. i D. U.) | Sudska praksa | Aktio