Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1625/17 (F. J.)

Odluka donesena 01. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1625/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 1. juna 2017. godine , u predmetu Faruka Jašarevića broj AP-1625/17 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Faruka Jašarevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Jašarevića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine.

2. Podneskom od 15. maja 2017. godine apelant je zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Vanjskotrgovinskoj komori BiH (u daljnjem tekstu: dužnik) da apelanta, bez odlaganja, vrati na poziciju generalnog sekretara i osigura mu rad pod uslovima i u skladu sa njegovim ranijim zaposlenjem.

3. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine dužnik je obavezan, između ostalog, da apelanta, vrati na poziciju generalnog sekretara, te na isplatu različitih naknada iz radnog odnosa.

4. Apelant je 14. oktobra 2016. godine Sudu BiH (prije pokretanja izvršnog postupka) podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim bi se dužniku odredio naknadni primjereni rok za ispunjenje nenovčane obaveze (vraćanje apelanta na poziciju generalnog sekretara dužnika), te isplatu sudskih penala u iznosu od 1.000,00 KM za svaki dan zakašnjenja ukoliko dužnik ne izvrši dugovanu radnju

– povrat na posao.

5. Odlučujući o prijedlogu apelanta Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 I 023278 16 I od 2. decembra 2016. godine prijedlog djelimično usvojio odredivši dužniku naknadni rok od osam dana od dana prijema rješenja za ispunjenje nenovčane obaveze (povrat na posao), a u slučaju neispunjenja obaveze u ostavljenom roku, dužnik je obavezan na isplatu iznosa od 500,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja (sve detaljnije navedeno u dispozitivu rješenja).

6. Ispitujući osnovanost prijedloga podnesenog u smislu odredbe člana 192. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) Sud BiH je naveo da je apelant prije podnošenja prijedloga ispunio sve zakonom propisane uslove za određivanje sudskih penala pri čemu je taj sud imao u vidu da je apelant imao pravo da podnese prijedlog za izvršenje uz prijedlog za izricanje novčane kazne koja će se zavisno od ocjene Suda izreći ili ne, ili da podnese prijedlog za donošenje rješenja kojim se dužniku ostavlja naknadni primjereni rok uz prijetnju izricanja sudskih penala.

7. Kako je prvostepeni sud utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonom propisani uslovi propisani odredbom člana 192. ZIP-a, pa je imajući u vidu činjenično utvrđenje, kao i odluku Vijeća Apelacionog odjeljenja koju je taj sud imao u vidu prilikom odlučenja, odlučio kao u dispozitivu rješenja, a o svemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na stranama od 2 do 5 obrazloženja rješenja.

8. Drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće Suda BiH) je odlučujući o žalbi dužnika donijelo Rješenje broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine kojim je žalbu usvojilo i prvostepeno rješenje preinačilo na način da je apelantov prijedlog u cijelosti odbijen. Vijeće Suda BiH je prilikom odlučenja imalo u vidu da se izvršenje radi vraćanja na posao zaposlenika na rad provodi primjenom relevantnih odredaba iz glave XX ZIP-a, a pravilnim tumačenjem odredbe člana 209. ZIP-a (koja govori o načinu izvršenja povrata na posao) prvostepeni sud je mogao primijeniti samo odredbu člana 204. ZIP-a jer obaveza vraćanja na posao predstavlja radnju koju može izvršiti samo dužnik. U vezi s tim Vijeće Suda BiH se pozvalo na stav 1. člana 204. ZIP-a shodno kojem je prvostepeni sud dužniku mogao samo rješenjem o izvršenju odrediti primjereni rok za ispunjenje obaveze. U vezi s tim Vijeće Suda BiH je navelo da prema raspoloživim dokazima apelant nije podnio prijedlog za izvršenje, već prijedlog za određivanje naknadnog primjerenog roka za vraćanja apelanta na posao na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude, u smislu odredbe člana 192. stav 1. ZIP-a koja se odnosi na izvršenje nenovčane obaveze tražeći i isplatu sudskih penala u slučaju da dužnik u ostavljenom roku ne izvrši traženu nenovčanu obavezu. Prema shvatanju Vijeća Suda BiH pojam nenovčane obaveze se može tumačiti jedino posmatrajući pojam nenovčane obaveze kroz obligaciju, što znači da bi se ispunile pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe njena primjena je jedino moguća kada je u pitanju ispunjenje ugovorene nenovčane obaveze, što znači da je u pitanju obligacija (ugovorni odnos), pa u slučaju kada ugovarač zakasni sa ispunjenjem svoje obaveze ima pravo na sudske penale, u smislu pravila o obligacionim odnosima, a sudski penali propisani su i odredbom člana

294. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Shodno navedenom prema ocjeni Vijeća Suda BiH u konkretnom slučaju se ne radi o obligacionom odnosu čije se uredno ispunjenje štiti određivanjem penala, već se radi o obavezi koju može ispuniti samo dužnik u izvršnom postupku primjenom odredaba čl. 209. i 210. ZIP-a u vezi sa odredbom člana 204. istog zakona. Vijeće Suda BiH je još navelo da se žalbom osnovano ukazuje da u situaciji kada se odrede sudski penali oni se prema odredbi člana 194. stav 4. ZIP-a mogu naplaćivati do podnošenja prijedloga za izvršenje radi ostvarivanja nenovčanog potraživanja, pa imajući u vidu da nije osnovan apelantov prijedlog za određivanje naknadnog roka dužniku za vraćanje na posao, drugostepeno vijeće se nije upuštalo u ocjenu pravilnosti pobijane odluke u pogledu odmjeravanja visine sudskih penala te njihovog trajanja. Kako radnja dužnika nije obaveza na ispunjenje nenovčane obaveze, prvostepeni sud je pogrešnom primjenom odredbe člana 192. ZIP-a prijedlog usvojio, pa je shodno tome valjalo žalbu usvojiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te pravo na djelotvoran pravni lijek iz član 13. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji potkrijepljenoj brojnim dokumentima, uz iscrpno pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u brojnim predmetima apelant, između ostalog, hronološki opisuje postupke koje je vodio protiv dužnika (uključujući postupke pred redovnim sudovima Federacije BiH parnični i izvršni, te pred Sudom BiH, parnični i premetni). U vezi s osporenim rješenjem apelant ukazuje na brojne propuste Vijeća Suda BiH, prije svega na kršenje prava na pristup sudu zbog činjenice što se pravosnažna presuda ne izvršava, a kojom je poništena nezakonita odluka dužnika o smjenjivanju apelanta s pozicije generalnog sekretara, te dužniku naloženo da apelanta vrati na istu poziciju. U tom pravcu apelant ukazuje na različitu praksu Suda BiH u, kako tvrdi, istim činjeničnim i pravnim okolnostima u kojima je Sud BiH donosio odluke suprotne ovoj koju predmetnom apelacijom osporava, pa predmetnom apelacijom pokreće i pitanje kršenja načela pravne sigurnosti koje predstavlja segment prava na pravično suđenje. Nadalje ukazuje na izgrađenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda da neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenja. Ukazuje na proizvoljnu primjenu ZIP-a od strane Vijeća Suda BiH te na kršenje brojnih principa koji su sadržani u pravu na pravično suđenje i to kontradiktornosti i javnosti u postupanju, procesne ravnopravnosti, suđenja pred nezavisnim i nepristranim sudom, suđenja u razumnom roku (u tom pravcu ukazuje na dužinu svih postupaka koje je vodio), zatim zabrane arbitrarnog postupanja. Konačno, ukazuje da je predmetnom postupku neopravdano diskvalificiran iz izvršnog postupka, a za takvo postupanje od strane Suda BiH nisu navedeni relevantni razlozi, pa traži da od Ustavnog suda da utvrdi da je osporenim rješenjem došlo do grubog kršenja njegovih prava, te isto ukine i naloži Sudu BiH da donese novu zakonitu odluku kojom će se spriječiti urušavanje autoriteta tog Suda i na taj način zaštiti vlastitu reputaciju.

11. Apelant u naknadno dostavljenom iscrpnom podneskom traži donošenje privremeni mjere kojom bi se dužniku naložilo da apelanta vrati na posao, shodno pravosnažnoj presudi. U podnesku se uglavnom ponavljaju navodi iz apelacije s posebnim osvrtom na neizvršenje sudske odluke, ukazujući na stav Ustavnog suda da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na pristup sudu. Zatim, između ostalog, iznosi finasijske podatke o dosadašnjim i budućim troškovima dužnika ukoliko se sudska odluke ne provede jer je dužnik u periodu od 2012. do 2016. godine na poziciji generalnog sekretara plaćao dvije osobe (apelanta i druge osobe koje su se na toj poziciji mijenjale) što je evidentno štetno i ekonomski neprihvatljivo. Neprovođenje izvršenja predstavlja šikaniziranje apelanta od strane dužnika, povredu njegovog ugleda i časti i pored činjenice što je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant nezakonito smijenjen sa pozicije generalnog direktora, a Sud BiH mu je osporenim rješenjem onemogućio povrat na posao.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

15. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelji na prigovorima vezanim za kršenje njegovih ustavnih prava u (pred)izvršnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje apelantovih ustavnih prava u predmetnom postupku u kojem se odlučivalo o ispunjenosti zakonskih uslova za određivanje prikladnog naknadnog roka dužniku za ispunjenje nenovčane obaveze i izricanje sudskih penala u slučaju neizvršenja obaveze od strane dužnika u ostavljenom roku, odnosno postupku koji se pokreće prijedlogom prije pokretanja izvršnog postupka, apelant ne nudi nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1625/17 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio