Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1782/17 (S. K., K. Z. i D. G.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1782/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1782/17, rješavajući apelaciju S. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S. K., K. Z. i D. G. protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 011396 17 Gži od 19. aprila 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S. K., K. Z. i D. G. protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 011396 17 Gži od 19. aprila 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. S. K., K. Z. i D. G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 I 011396 17 Gži od 19. aprila 2017. godine. Također, apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 011396 16 I 2 od 23. novembra 2016. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji ili do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Srpske po reviziji prvoapelanta u postupku broj 87 0 P 011396 16 Rev (postupak u kojem je donesena pravosnažna i izvršna presuda na osnovu koje je pokrenut predmetni izvršni postupak). U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata (prvoapelanta kao izvršenika, a ostalih apelanata kao trećih lica) podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovni sud je naveo da je povodom uloženih prigovora apelanata zakazano ročište na koje je pozvao, između ostalog, apelante i na koje je pristupio prvoapelant, a njegov i punomoćnik ostalih apelanata nije pristupio pravdajući svoje odsustvo zakazanim ročištem pred drugim sudom i moleći odgodu ročišta. Osnovni sud je istakao, da obzirom da je izvršni postupak sam po sebi hitne prirode, te da se radi o pravnoj stvari pokrenutoj tužbom 2012. godine da je taj sud odbio molbu za odgodu obzirom da su apelanti kao i njihov punomoćnik imali dovoljno vremena da angažuju zamjenskog punomoćnika, te da su u svakom slučaju blagovremeno uložili redovan pravni lijek i da je osigurana zaštita njihovih prava. Osnovni sud je ukazao da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude, kojom se (stavom 4. i 5. izreke), obavezuje prvoapelant da tražiocu izvršenja (L. B.) preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetnu porodičnu kuću (bliže opisanu u prvostepenom rješenju) i naknadi troškove parničnog postupka. Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani prigovori apelanata vezani za primjenu člana 23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), jer isti član normira pravnu situaciju kada je izvršnu ispravu potrebno istovremeno izvršiti kako u Republici Srpskoj, tako i u stranoj državi (stav 2. navedenog člana, ako je izvršnu ispravu - pravosnažnu sudsku odluku - domaćih sudova potrebno istovremeno izvršiti u Republici Srpskoj i nekoj stranoj državi, sud će obustaviti izvršenje takve odluke ukoliko strana država ne prizna odluku domaćih sudova). Osnovni sud je pojasnio da je uvidom u izvršnu ispravu, kojom je izvršni sud vezan, utvrdio da istom nije određena činidba koju je potrebno izvršiti u nekoj stranoj državi, nego da je određena samo činidba koju je potrebno izvršiti u Republici Srpskoj. Osnovni sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanata vezani za primjenu člana 31. stav 4. ZIP-a, jer se tu radi o pravnoj situaciji kada izvršenje zavisi od prethodnog ispunjenja neke obaveze tražioca izvršenja ili od nastupanja nekog uslova, te da stav 4. propisuje da je tražilac izvršenja dužan dostaviti dokaz da je odluka domaćeg suda priznata u stranoj državi te da je u cijelosti izvršio svoju obavezu. Međutim, Osnovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o uslovnoj i uzajamnoj obavezi, nego o dvije obaveze prvoapelanta koje ne zavise od uslova, te da istovremeno nije naložena nikakva obaveza tražiocu izvršenja koju je prethodno dužan ispuniti, te samim tim nije potrebno odluku priznati u stranoj državi. Osnovni sud je ukazao da su neosnovani prigovori apelanata da je tražilac izvršenja prije svega obavezan osigurati vraćanje imovine u Republici Hrvatskoj, obzirom da ta činidba nije naložena izvršnom ispravom koja je osnov za pokretanje predmetnog izvršnog postupka. Osnovni sud je pojasnio da je istina da je izvršnom ispravom utvrđena ništavost tri ugovora bliže opisana u izvršnoj ispravi, ali da nije određeno da tražilac izvršenja ima izvršiti predaju bilo kakvih nekretnina u Republici Hrvatskoj. Osnovni sud je istakao da smatra da drugo i trećeapelant trebaju izdejstvovati izvršnu ispravu pred nadležnim sudom kako bi ušli u posjed nekretnina u stranoj državi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti navode da im sud nije omogućio da ravnopravno učestvuju u postupku, jer nije usvojio molbu punomoćnika apelanata za odgodu ročišta, te da redovni sudovi nisu primijenili u konkretnom slučaju odredbe člana 23. i 31. ZIP-a, a trebali su.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

5. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem prvoapelant ima svojstvo izvršenika, a drugo i trećeapelant svojstvo trećih lica, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)..

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba apelanata podnesena u postupku izvršenja pravosnažne odluke na osnovu koje je određeno predmetno izvršenje. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, te u žalbi protiv rješenja Osnovnog suda, a koje navode su razmotrili Osnovni sud i Okružni sud prilikom donošenja odluke o prigovoru i žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1782/17 (S. K., K. Z. i D. G.) | Sudska praksa | Aktio