Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-861/15 (J. Č.-Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 861/15, rješavajući apelaciju Jadranke Čegar-Šešum, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Čegar- Šešum podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 013901 13 Gž od 30. decembra 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 20 0 P 013901 11 P od 19. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Čegar-Šešum (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 013901 13 Gž od 30. decembra 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 20 0 P 013901 11 P od 19. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Opštinskog pravobranilaštva Opštine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Opštinsko pravobranilaštvo) kao zastupnika Opštine Sanski Most (suprotna strana u postupku; u daljnjem tekstu: prvotužena) i Jasminke Mustedanagić (suprotna strana u postupku; u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 28. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 2. do 10. marta 2017. godine odgovore na apelaciju dostavili su Kantonalni sud, Opštinski sud, Opštinsko pravobranilaštvo i drugotužena. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 20 0 P 013901 11 P od 19. septembra 2013. godine odbijen je, između ostalog, apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora broj 84/92 od 15. januara 1992. godine (sudski ovjeren 4. februara 1992. godine pod brojem OV:65/92), čiji je predmet kupovina poslovnog prostora pobliže opisanog u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), stekla pravo upisa prava svojine, a što su prvotužena i drugotužena dužne priznati i trpjeti da se ona upiše kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u zemljišnoj evidenciji. Odbijen je i apelantkinjin zahtjev da se drugotuženoj naloži da joj preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od lica i stvari.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da apelantkinja predmetnom tužbom traži da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora stekla pravo svojine na poslovnom prostoru u objektu „Uglovnica“ za kog tvrdi da je vlasnik, a da ga drugotužena drži u svom posjedu na osnovu ništavog ugovora koji je zaključila sa prvotuženom (ugovor zaključen 19. januara 1998. godine, te sudski ovjeren 15. novembra 1999. godine pod brojem 296/99). U raspravljanju spornog odnosa između parničnih stranaka Opštinski sud je istakao da se imaju primijeniti odredbe člana 43 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Po ocjeni Opštinskog suda, u ovom slučaju bitne činjenice za odluku su da li je apelantkinja vlasnik spornog poslovnog prostora, osnov sticanja prava svojine i da li je apsolutno pravno ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene. Zatim je Opštinski sud ukazao na odredbu člana 23 navedenog zakona, navodeći da se pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ako je nosilac savjestan, a savjesnost sticaoca se pretpostavlja. S tim u vezi je Opštinski sud istakao da je u konkretnom slučaju potrebno prije svega utvrditi da li je imovina koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotužene i drugotužene apelantkinjina imovina. U tom smislu je Opštinski sud naveo da ugovor na kom apelantkinja zasniva svoje pravo svojine (ugovor od 15. januara 1992. godine) nije uložen u spis predmeta, pa stoga apelantkinja nije ni ponudila dokaz o postojanju osnova za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Takođe je nesporno da nije izvršena uknjižba predmetnog poslovnog prostora na apelantkinjino ime.

7. Nadalje, Opštinski sud je naveo da je činjenica da je Rješenjem tog suda broj Dn- 19/92 od 4. februara 1992. godine utvrđeno da je apelantkinja 15. januara 1992. godine zaključila Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u SPZ „Uglovnica“ sa GDP „20. oktobar“ iz Sanskog Mosta, da je na osnovu tog ugovora dozvoljeno polaganje isprava s ciljem sticanja prava svojine na kupljenom poslovnom prostoru. Apelantkinja je u cijelosti izmirila svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene. S tim u vezi je Opštinski sud istakao da je sudu poznata činjenica da se navedeno preduzeće bavilo građevinskom djelatnošću i da je, u periodu u kom je apelantkinja s njim zaključila ugovor, zaključivao predugovore i ugovore o kupoprodaji poslovnog prostora koji su prema svojim elementima predstavljali ugovore o građenju u smislu člana 630 Zakona o obligacionim odnosima, a ne predugovor ili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora.

8. Međutim, Opštinski sud je naveo da iz navedenog nije mogao utvrditi da je poslovni prostor koji je naveden u Rješenju broj Dn-19/92 identičan sa predmetnim poslovnim prostorom pod oznakom prema tlocrtu objekta PP-1-46 u površini od 15,61 m² (14,61 m²) za koji apelantkinja traži da se upiše kao vlasnik u zemljišnoknjižnoj evidenciji, a koji je predmet ugovora zaključenog između prvotužene i drugotužene. Opštinski sud je istakao da smatra da je apelantkinja propustila dokazati da se radi o identičnom poslovnom prostoru za što je bilo potrebno da vještak geodetske struke izvrši njegovu identifikaciju, a pogotovo imajući u vidu da se navode tri različite površine, i to 16 m², 15,61 m²i 14,61 m² kao i različiti brojevi katastarskih čestica. Naime, opštepoznata je činjenica da su poslovni prostori u objektu „Uglovnica“ bili predmet više sporova pred Opštinskim sudom zbog toga što su prometovani i po nekoliko puta, prije i poslije rata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, Opštinski sud je ukazao na odredbe čl. 7 i 219 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u kontekstu apelantkinjine obaveze da dokaže svoje tvrdnje na kojima zasniva predmetni tužbeni zahtjev, tj. tvrdnju da poslovni prostor koji je naveden u sudskom rješenju broj Dn-19/92 odgovara poslovnom prostoru pod oznakom prema tlocrtu objekta kao PP-1-46.

9. Dakle, Opštinski sud je naveo da smatra da apelantkinja nije dokazala da je na osnovu kupoprodajnog ugovora broj 84/92 od 15. januara 1992. godine stekla pravo upisa prava svojine na poslovnom prostoru prema tlocrtu objekta PP-1-46 u površini od 15,61 m² (14,61 m²). Apelantkinja nije ni dokazala da su prvotužena i drugotužena upisane u zemljišnim knjigama na navedenom poslovnom prostoru, jer te činjenice ne proizilaze ni iz izvedenih dokaza, pa sud stoga nije mogao naložiti prvotuženoj i drugotuženoj da priznaju i trpe da se apelantkinja upiše kao vlasnik navedenog poslovnog prostora u zemljišnoknjižnoj evidenciji. To što je drugotužena u odgovoru na tužbu navela da se radi o istom poslovnom prostoru, prema ocjeni Opštinskog suda, nije moglo da utiče na drugačiju odluku suda, s obzirom na odredbe člana 7 stav 2 ZPP, prema kojima je sud ovlašćen utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojim ne mogu raspolagati (član 3 stav 2 ZPP). Isto tako, Opštinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantkinjine navode da je Presudom Opštinskog suda broj P 7474 10 P od 8. aprila 2011. godine potvrđeno njeno pravo svojine na lokalu PP-1-46 u površini od 15,61 m² (14,61 m²), jer sud nije vezan ocjenom sprovedenih dokaza u tom parničnom postupku.

10. Takođe, Opštinski sud je odbio i apelantkinjin zahtjev za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnog ugovora koji su zaključile prvotužena i drugotužena (od 19. januara 1998. godine). Apelantkinja je tvrdila da je navedeni ugovor apsolutno ništav jer su prvotužena i drugotužena raspolagale sa imovinu sa kojom nisu mogle raspolagati, jer prvotužena nije bila vlasnik nepokretnosti koje je prodala drugotuženoj. S tim u vezi je Opštinski sud naveo da apelantkinja nije dokazala da je ispunjen bilo koji razlog ništavosti, jer je navedeni ugovor zaključen u pismenoj formi, potpisi ugovornih strana su ovjereni a ugovor ispunjen. Prema ocjeni Opštinskog suda, navedeni ugovor ne bi bio ništav ni u slučaju prodaje od nevlasnika, jer vlasnik nema pravo tražiti utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stvari, na koju ima pravo svojine, zaključen između trećih lica. Osim toga, a kako apelantkinja nije dokazala da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, Opštinski sud je naveo da nije mogao obavezati drugotuženu na njegovu predaju apelantkinji.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 013901 13 Gž od 30. decembra 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantkinja kupila poslovni prostor i da je kupoprodajni ugovor položila u knjigu položenih ugovora, što je utvrđeno Rješenjem Opštinskog suda broj DN.19/22 od 4. februara 1992. godine, a s ciljem sticanja prava svojine na toj nepokretnosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da identitet poslovnog prostora koji je kupila, a to je mogla dokazati samo identifikacijom vještaka geometra kao i građevinskim vještačenjem površine (jer se pominju različite površine), a te dokaze nije predložila. Kantonalni sud je istakao da je moguće da se radi o istom poslovnom prostoru, a da su se promijenile zemljišnoknjižne i katastarske oznake, a što se može samo potvrditi vještačenjem. U protivnom, ako se radi o dva poslovna prostora, onda je apelantkinja polaganjem kupoprodajnog ugovora u knjigu položenih ugovora stekla pravo svojine, a uspostavom zemljišnoknjižnog uloška po službenoj dužnosti sud mora sprovesti ugovore koji su položeni i upisati promet u zemljišnoknjižni uložak (preuzet iz knjige položenih ugovora).

13. Nadalje je Kantonalni sud naveo da prema Rješenju Opštinskog suda broj Dn.19/92 od 4. februara 1992. godine prometovana nepokretnost u Ugovoru broj 84/92 od 15. januara 1992. godine, koji je položen, nije bila označena po gruntovnoj evidenciji već samo katastarskoj. Nepokretnosti koje su bile predmet ugovora koji su zaključile prvotužena i drugotužena 19. januara 1998. godine pod brojem Ov:296/99 označene su takođe po katastarkom operatu, i to drugoj k. č. i posjedovnom listu. Navedeni ugovor nije sproveden u zemljišnoj knjizi, a jeste u posjedovnom listu. S obzirom na to da apelantkinja u žalbi nije mogla predložiti kao dokaz Ugovor iz 1992. godine, jer ga ne posjeduje, i da je zbog toga podnijela tužbu, Kantonalni sud je istakao da je u takvom slučaju apelantkinja morala tražiti tužbom da se utvrdi da je takav ugovor zaključen i njegove elemente – njegov sadržaj u kom slučaju ako se usvoji tužbeni zahtjev onda presuda zamjenjuje ugovor i na osnovu presude se vrši uknjižba utvrđenog prava. Zatim je Kantonalni sud naveo da nije osnovan žalbeni navod da je presudom u predmetu broj 22 0 P 007474 10 P utvrđeno njeno pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, jer predmet tužbenog zahtjeva u tom postupku nije bilo utvrđenje prava svojine već predaja u posjed, a kao prethodno pitanje je utvrđivano pravo svojine. Međutim, shodno odredbi člana 12 stav 2 ZPP, odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Isto tako, vještačenje koje je sprovedeno u tom postupku je za potrebe tog postupka. Međutim, apelantkinja nije predložila da se nalaz vještaka iz tog postupka pročita kao isprava, što je mogla.

14. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. dvostrukoj prodaji iste nepokretnosti zbog čega bi ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene bio ništav. Kako apelantkinja nije dokazala da je vlasnik predmetne nepokretnosti, Kantonalni sud je istakao da ona nema pretpostavku da traži njenu predaju u posjed (morala je dokazati i da je vlasnik predmetne nepokretnosti i da je prvotužena ili drugotužena drži u posjedu). Zbog navedenog je Kantonalni sud istakao da prihvata sve razloge za prvostepenu odluku obrazložene u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelantkinja navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da ona nije dokazala identitet predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi apelantkinja ukazuje na to da su isti redovni sudovi njenu svojinu na predmetnom poslovnom prostoru utvrdili u drugom parničnom postupku pod brojem 22 0 P 7474 10 P. U prilog navedenom, apelantkinja navodi i da je identitet predmetnog poslovnog prostora potvrdila i drugotužena u svom odgovoru na tužbu. U tom smislu apelantkinja je mišljenja da je identitet predmetnog poslovnog prostora postao nesporna činjenica koju nije trebalo dokazivati u predmetnoj parnici (vještačenjem vještaka geodetske struke). Dakle, apelantkinja smatra da su redovni sudovi izveli po prijedlogu parničnih stranaka sve dokaze iz kojih se može izvesti zaključak da je ona nesporno vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Stoga, apelantkinja ističe da su redovni sudovi nepravilno primijenili odredbe čl. 23, 28 i 43 ZOSPO-a tako što su navedene zakonske odredbe tumačili na način koji je, prema njenom mišljenju, proizvoljan i ne odgovara činjenicama i dokazima u predmetu. Slijedom navedenog, apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i donese odluku kojom se ukidaju osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak Opštinskom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

17. Opštinski sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i nije bilo povreda na koje apelantkinja ukazuje u apelaciji.

18. Opštinsko pravobranilaštvo je navelo da su redovni sudovi postupili u cijelosti sa pozitivnim propisima prilikom donošenja osporenih odluka. Istaklo je da je činjenica da je stambeno-poslovna zgrada izgrađena na više katastarskih čestica koje su poslije rata promijenile katastarske oznake. Takođe je činjenica da u Lameli II postoji više poslovnih prostora iste ili slične površine i tačno je da je prvotužena poslije rata drugotuženoj prodala jedan poslovni prostor za koji nije postojala dokumentacija da je prometovan još 1992. godine. Dalje je Opštinsko pravobranilaštvo navelo da se osnovano postavlja pitanje da li se radi o istom poslovnom prostoru koji je apelantkinja kupila. Tvrdnja da je to potvrdila i drugotužena ne stoji. Drugotužena sve vrijeme govori o prostoru koji je ona kupila u dobroj vjeri, a apelantkinja već dva puta pokreće postupke osporavajući joj legalno stečeno pravo svojine. Istina je da je vođeno više postupaka za utvrđivanje prava svojine na stambenim i poslovnim prostorima u istom objektu, ali je istina da su svi, koji su uspjeli dokazati pravo svojine, ili obeštećeni ili im je vraćena imovina. Indikativno je da je i apelantkinja tokom postupka pokazivala nesigurnost kada je u pitanju identifikacija prostora koji je navodno kupila, ali i činjenica da u spisu položenih isprava, na osnovu kojih je doneseno DN rješenje, nema ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora iz 1992. godine, iako sudska dokumentacija nije uništena tokom rata.

19. Drugotužena je navela da su redovni sudovi donijeli zakonite odluke, te da nije došlo do povrede materijalnog i procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga je drugotužena predložila da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana i utvrdi da nije bilo povreda na koje apelantkinja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost sticatelja se pretpostavlja. U slučaju više savjesnih sticatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.

Član 43.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Kantonalnog suda broj 22 0 P 013901 13 Gž od 8. decembra 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantkinji 30. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju::

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

30. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kom je učinak člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan da ispituje da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I; i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46).

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, broj predstavke 1401/08, presuda od 9. aprila 2013. godine, stav 24).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža Ustavni sud da je predmet konkretnog sudskog spora apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je, po osnovu ugovora od 15. januara 1992. godine, stekla pravo upisa prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Pri tome je tražila utvrđenje ništavosti ugovora koji su 19. januara 1998. godine zaključile prvotužena i drugotužena, argumentujući da je predmet tog ugovora bio isti poslovni prostor koji je bio predmet njenog ugovora iz 1992. godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije u posjedu ugovora na kom zasniva svoj tužbeni zahtjev, a da je postojanje ugovora dokazivala Rješenjem Opštinskog suda broj Dn-19/92 od 4. februara 1992. godine. Ustavni sud dalje zapaža da su odluku o odbijanju njenog tužbenog zahtjeva redovni sudovi obrazložili prvenstveno utvrđenjem da apelantkinja sprovedenim dokazima u smislu relevantnih odredaba ZPP nije dokazala identitet poslovnog prostora koji je kupila 1992. godine, odnosno da poslovni prostor iz navedenog sudskog rješenja iz 1992. godine odgovara prostoru koji je bio predmet ugovora koji su zaključile prvotužena i drugotužena 1998. godine. Budući da se tokom postupka pojavilo kao sporno pitanje identiteta predmetnog poslovnog prostora (različito označena površina i brojevi katastarskih čestica), redovni sudovi su zaključili da je apelantkinja bila u obavezi da predloži dokaz vještačenjem vještaka geodetske struke, što je propustila da učini u predmetnom postupku. Pri tome su redovni sudovi zauzeli stav da nisu vezani ocjenom dokaza iz drugog parničnog postupka (broj P 7474 10 P) u kom je predmet rasprave bio zahtjev za povraćaj u posjed, a ne utvrđenje prava svojine i u kom je postupku kao prethodno pitanje utvrđivano pravo svojine. Stoga su redovni sudovi zaključili da odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u toj parnici i za potrebe tog postupka, ukazujući pri tom na apelantkinjin propust da taj dokaz predloži da se pročita kao isprava u predmetnom postupku. Stoga su redovni sudovi zaključili da apelantkinja nije dokazala da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora u smislu relevantnih odredaba ZOSPO-a, odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. dvostrukoj prodaji iste nepokretnosti, uslijed čega su odbili kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti.

33. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Takođe, Kantonalni sud je odgovorio na apelantkinjine žalbene navode koji su od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantkinjinim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantkinjinu štetu.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje tog prava u suštini veže za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a te navode je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-861/15 (J. Č.-Š.) | Sudska praksa | Aktio