Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3279/16 (A. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3279/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-3279/16, rješavajući apelaciju Ante Keškića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Keškić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 004889 16 Iksž od 22. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Keškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 30. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 004889 16 Iksž od 22. jula 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 004889 12 Iks od 18. jula 2016. godine. Rješenjem Općinskog suda odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje odluke o obustavi postupka izvršenja kazne zatvora zbog nastupanja apsolutne zastare izvršenja kaznene sankcije i to novčane kazne u iznosu od 4.500,00 KM izrečene Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 004889 02 K od 5. januara 2009. godine (pravosnažna 4. juna 2010. godine), koja je Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 004889 11 Kv od 7. decembra 2011. godine (pravosnažno 10. januara 2012. godine) zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 45 dana.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je izrečena novčana kazna apelantu zamijenjena kaznom zatvora (svakih započetih 100,00 KM novčane kazne za jedan dan zatvora) i da ukupna kazna zatvora iznosi 45 dana. Takođe je navedeno da je apelant bio nedostupan organima gonjenja, nakon čega je Općinski sud donio Naredbu broj 68 0 K 004889 12 Iks od 5. decembra 2012. godine, kojom je raspisana tjeralica za apelantom, a da je Sektor kriminalističke policije u Livnu raspisao Centralnu tjeralicu broj 48429 za apelantom. Takođe je navedeno da je Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa u Mostaru podneskom od 15. jula 2016. godine obavijestio Općinski sud da je apelant na izdržavanje kazne stupio 14. jula 2016. godine, nakon čega je 15. jula 2016. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za obustavu izvršenja kazne zatvora zbog nastupanja apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tek nastupanjem pravosnažnosti rješenja od 7. decembra 2011. godine (pravosnažno 10. januara 2012. godine) započeo postupak izvršenja zamjene novčane kazne u kaznu zatvora, pa se rokovi zastare za izvršenje ove kazne računaju od 10. januara 2012. godine, a da apsolutna zastara nastupa 10. januara 2018. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u predmetnoj pravnoj stvari nastupila zastara izvršenja kazne zatvora.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara izvršenja kazne, te da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na zastaru vođenja postupka izvršenja kazne.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost ličnosti, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ovog prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da jedan od osnova po kome određena osoba može biti lišena slobode jeste "zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda", a da se u apelantovom slučaju upravo radi o lišenju slobode po navedenom osnovu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman