Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3837/16 (E. B.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3837/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-3837/16, rješavajući apelaciju Eldar Buzaljko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Eldar Buzaljko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 421907 14 Gži od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Eldar Buzaljko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 23. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 421907 14 Gži od 7. jula 2016. godine. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Rješenje broj 65 0 I 421907 14 I od 12. avgusta 2014. godine kojim se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj izvršnoj stvari i odbacio apelantov prijedlog za izvršenje od 26. marta 2014. godine, podnesen na osnovu Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009412 14 U od 3. marta 2014. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 421907 14 Gži od 7. jula 2016. godine preinačeno je rješenje Općinskog suda na način da se prijedlog za izvršenje odbacuje zbog nenadležnosti suda.

2. Naime, Presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 3. marta 2014. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno Rješenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo od 16. septembra 2013. godine i prvostepeni Zaključak Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac od 28. juna 2013. godine, i upravna stvar rješava: na osnovu upravnog akta – Rješenja Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac od 7. oktobra 2007. godine, obavezuje se Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Sarajevo da isplati apelantu novčanu tražbinu na ime neisplaćene mjesečne invalidnine u određenim novčanim iznosima na način opisan u izreci presude i određuje se izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava sa računa Federacije Bosne i Hercegovine Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Sarajevo na račun apelanta.

3. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je lex specialis u konkretnom slučaju, propisano da rješenja o pravima na naknade iz člana 8. (između ostalog i lične invalidnine) po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, iz čega proizilazi da je izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari u nadležnosti prvostepenog upravnog organa, a ne u nadležnosti suda. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio prijedlog za izvršenje, ali da je takva odluka donesena iz pogrešnih razloga. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud bio dužan da po službenoj dužnosti, u toku cijelog postupka, u skladu sa odredbama člana 16. Zakona o parničnom postupku, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, te je bio dužan oglasiti se nenadležnim i odbaciti prijedlog za izvršenje. Obzirom da izvršenje nije u nadležnosti suda, Kantonalni sud je ukazao da Općinski sud nije mogao cijeniti dopuštenost prijedloga za izvršenje, niti podobnost izvršne isprave, iz kog razloga je Kantonalni sud preinačio rješenje Općinskog suda. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju postupaka, te istakao da se Općinski sud nije mogao oglasiti stvarno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, jer se izvršenje traži na osnovu sudske odluke. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz razloga što organ uprave ne želi izvršiti Rješenje na ličnu invalidninu Općine Stolac, Služba za opću upravu od 7. oktobra 2007. godine, zbog čega se obratio Općinskom sudu i pokrenuo postupak prisilnog izvršenja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4476/10 od 10. decembra 2013. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4609/12 od 12. juna 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju osporio rješenje Kantonalnog suda kojim je odbačen apelantov prijedlog za izvršenje zbog nenadležnosti suda, tako da se apelantovi navodi o tome da "organ uprave ne želi da izvrši rješenje" ne mogu dovesti u vezu sa osporenim rješenjem. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3837/16 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio