Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1786/17 (D. V.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1786/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1786/17, rješavajući apelaciju Dragana Vukeljića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Vukeljić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 063241 17 Kž od 26. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vukeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 063241 17 Kž od 26. aprila 2017. godine. Također apelant je od Ustavnog suda tražio da donese privremenu mjeru kojom će ukinuti pritvor apelantu. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je apelantu, nakon potvrđivanja optužnice zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 385. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelima ugrožavanja sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 6. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže jednu godinu.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je naveo da je u činjeničnom opisu krivičnih djela u optužnici navedeno, između ostalog, da je apelant kritičnog dana došao putničkim vozilom na parking prostor ispred kuće koju koristi oštećeni M. S., te je vršeći nasilje u više navrata, svojim putničkim vozilom udario u lijevu bočnu stranu vozila vlasništvo supruge od M. S., oštetivši vozilo, koje nasilje je vršio u momentu kad se u kući nalazio oštećeni M. S., njegova supruga, te njihovo malodobno dijete, kao i M.S. i P. N., što je kod navedenih lica izazvalo strah i uznemirenost, a potom se nakratko udaljio sa lica mjesta što su prisutna lica u kući iskoristila i pobjegla iz kuće, sakrivši se iza pomoćnih zgrada. Osnovni sud je dalje naveo da je u činjeničnom opisu optužnice navedeno da se apelant ubrzo vratio do pomenute kuće i počeo da galami i da upućuje prijetnje porodici oštećenog da će ih sve pobiti, tražeći od njih da izađu iz kuće, a da je potom iz vatrenog oružja - pištolja ispalio više hitaca, oštetivši felgu i gumu na traktoru, vlasništvo oštećenog. Osnovni sud je istakao da se u optužnici dalje navodi da se nakon navedenog apelant uputio do obližnje kuće (vlasništvo J. i R. N.), misleći da se oštećeni sa porodicom sakrio u navedenoj kući, te da je i tamo iz pištolja ispalio više projektila u pravcu ulaznih vrata kuće, a zatim je nasilno otvorio ulazna vrata i ušao u unutrašnjost kuće tražeći oštećenog i članove njegove porodice, gdje je ispalio nekoliko hitaca u pravcu drvene komode i pregradnog zida vičući i dozivajući oštećenog. Osnovni sud je istakao da je u optužnici također navedeno da je apelant nakon toga nastavio glasnim povikom prijetiti oštećenom da će ubiti njega i da će mu naći maloljetno dijete sutra na putu i ubiti ga, nakon čega se ponovo vratio do kuće oštećenog i sa baterijom obilazio oko kuće tražeći porodicu oštećenog, kojom prilikom je ispalio nekoliko hitaca, a zatim ušao u kuću od oštećenog gdje je izvršio određena oštećenja, nakon čega se udaljio sa lica mjesta u nepoznatom pravcu. Osnovni sud je istakao da osnove sumnje da je apelant učinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, kao materijalno-pravni i osnovni uslov u odnosu na određivanje produženja mjere pritvora iz člana 197. stav l. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), nalazi u činjenici da je optužnica potvrđena, kao i u dokazima prikupljenim tokom istrage, naročito u činjenicama koje slijede iz iskaza svjedoka. Osnovni sud je ukazao da opravdanost za produženje pritvora, po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti, nalazi u činjenicama da je apelant pokazao upornost pri izvršenju krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti, kada se ima u vidu da su oštećeni i njegova porodica sa M. S. i P. N. pobjegli iz kuće, skrivali se a da ih je apelant tražio okolo i kod komšije. Osnovni sud je naglasio da je apelant kritične prilike koristio svoje vozilo kojim je oštetio vozilo vlasništvo supruge oštećenog, te je prilikom izvršenja krivičnog djela koristio pištolj kalibra 7,62 mm, što proizlazi iz pronađenih čaura i dva metka na licu mjesta prilikom vršenja uviđaja, a koji pištolj kao i putničko vozilu nisu pronađeni, što ukazuje na sumnju da ih je apelant svjesno sakrio prije nego što je lišen slobode, pa bi se puštanjem na slobodu omogućilo apelantu da ponovo koristi predmetno vozilo, a naročito pištolj i da učini krivično djelo kojim je prijetio. Osnovni sud je istakao da se apelant u istrazi branio ćutanjem, te da time niti poriče izvršenje krivičnog djela kojim se tereti niti obrazlaže razloge svog postupanja kritične prilike, dok sa druge strane oštećeni ne znaju te razloge, odnosno ne znaju koji su to motivi bili da apelant učini opisane radnje, pa je to dodatna bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da je apelant ranije više puta osuđivan. Po ocjeni Osnovnog suda, svrha koja će se postići pritvorom tj. sprječavanje ponovnog činjenja krivičnog djela ili izvršenje djela kojim prijeti, ne može postići bilo kojom drugom mjerom, te da je stoga produženje pritvora apelantu u konkretnom slučaju neophodno.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da kada je riječ o prigovorima apelantove žalbe da je u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, da takve tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju spisa predmeta. Naime, Okružni sud je ukazao da se iz zapisnika sa ročišta za izjašnjenje po prijedlogu tužioca za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice jasno vidi da je poziv za apelantovog branioca bio vraćen uz napomenu da se nalazi u sudu u Sarajevu i da je postupajući sudija, imajući u vidu da je branilac po punomoći bio nedostupan i da se nije moglo obezbijediti njegovo prisustvo i slijedeći dan, a da je pritvor po ranijem rješenju isticao u neradne dane, iz razloga hitnosti odredio branioca po službenoj dužnosti, koji je na tom ročištu branio apelanta i preduzeo sve neophodne radnje u korist njegove odbrane. Okružni sud je istakao da je takvo postupanje prvostepenog suda u skladu sa odredbom člana 196. stav 4. ZKP-a prema kojoj je sud dužan da ako se optuženi nalazi u pritvoru postupa sa posebnom hitnošću, a time je optuženom-apelantu obezbjeđeno pravo na odbranu i u formalnom i materijalnom smislu jer ga je branio advokat čiji kredibilitet ni prigovori apelantove žalbe ne dovode u pitanje. Okružni sud je naveo da što se tiče tvrdnji da odbrani nisu dostavljeni dokazi koji potvrđuju osnov za produženje pritvora nego samo optužnica, Okružni sud je podsjetio da ZKP i ne predviđa obavezu suda da odbrani dostavlja dokaze koji su priloženi uz optužnicu (član 243. stav 4. ZKP-a) ali da odbrana ima pravo uvida u dokaze koji su priloženi uz optužnicu, uključujući i one koji potkrepljuju prijedlog za produženje pritvora. Okružni sud je naglasio da iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je odbrana imala mogućnost da izvrši uvid u sve dokaze priložene uz optužnicu pa da su bez osnova i tvrdnje apelanta da je zbog nedostavljanja tih dokaza od strane suda odbrani apelanta povrijeđeno pravo na odbranu. Okružni sud je istakao da isto vrijedi i kada je riječ o tvrdnji apelanta da odbrani nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane jer se iz zapisnika od 12. aprila 2017. godine vidi da je apelantov branilac po službenoj dužnosti, koji je branio apelanta na ročištu radi odlučivanja o prijedlogu tužioca za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, bio upoznat sa stanjem u predmetu i razlozima zbog kojih je predloženo produženje pritvora pa nije ni tražio dopunsko vrijeme za pripremu odbrane. Okružni sud je zaključio da navedene činjenice, ukazuju da je odbrana imala dovoljno vremena da se pripremi za ročište i da nije došlo ni do povrede člana 14. ZKP-a koja obavezuje sud da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od stranaka pruži istu mogućnost u pogledu pristupa dokazima. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud kroz ocjenu dokaza priloženih uz optužnicu iznio svoj jasan stav o postojanju osnovane sumnje, kao opšteg uslova za pritvor, ali i o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a odnosno dovršenja djela ubistva kojim prijeti, a za koja je zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud prilikom donošenja prvostepenog rješenja onemogućio apelantu da ga zastupa branilac koga je on imenovao, da mu nije omogućio da se upozna sa dokazima koji potkrepljuju osnovanu sumnju za određivanje pritvora, niti da mu je dao razumno vrijeme za pripremu za izjašnjenje na prijedlog tužioca za produženje pritvora. Apelant je također istakao da sudovi u konkretnom postupku nisu razmatrali izricanje blažih mjera zabrane osim paušalnih navoda da se u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog čega se određuje pritvor, bez i jednog razloga koji bi opravdao takav zaključak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
9. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu produžen pritvor jer su sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora, da je apelant počinio predmetna krivična dijela i da je to neophodno iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav l. tačka v) ZKP-a, odnosno da postoji opravdana bojazan da će apelant učiniti krivično djelo kojim prijeti. Ustavni sud ukazuje da je članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti, između ostalog, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti da je apelantu uskraćeno neko njegovo pravo. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produženje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani..
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman