Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/14 (H. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3966/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-3966/14, rješavajući apelaciju Huse Majdanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huse Majdanca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 045608 14 Gž od 11. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 045608 13 P 2 od 18. februara 2014. godine., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Huso Majdanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 27. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045608 14 Gž od 11. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045608 13 P 2 od 18. februara 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 71 0 P 045608 13 P 2 od 18. februara 2014. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 23.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, istovremeno obavezujući apelanta na naknadu troškova postupak u iznosu od 2.400,00 KM, oslobađajući apelanta od plaćanja troškova na ime sudske takse, sve preciznije navedeno u izreci presude.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant 10. novembra 2008. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak radi naknade štete navodeći da je bio „neosnovano lišen slobode u periodu od 16. aprila do 25. maja 1994. godine“, da je od strane pripadnika vojske tužene bio zatvoren u logoru Puračić, da je za to vrijeme bio podvrgnut tretmanu protivnom ljudskom dostojanstvu i časti, čime su mu povrijeđena prava zaštićena ustavom i međunarodnim aktima o zaštiti ljudskih prava. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

4. U toku dokaznog postupka Osnovni sud je saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, zatim je izvršio uvid u materijalne dokaze, između ostalih, uvjerenje Saveza logoraša regije Banjaluka broj 271 od 18. marta 2008. godine.

5. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio angažovan u jedinici radne obaveze radi obavljanja poslova i zadataka utvrđenih članom 2. Uredbe o organizovanju i izvršavanju radne obaveze uz obavljanje poslova i zadataka značajnih za odbranu u periodu od 1. septembra 1992. godine do 27. januara 1996. godine u Ministarstvu odbrane, Odsjek Gradiška, da mu je uvjerenjem Saveza logoraša priznat status logoraša Bosne i Hercegovine iz razloga što je „u vremenskom periodu od 16. aprila 1994. godine do 25. maja 1994. godine proveo u logorima i zatvorima“, zatim da je apelant u periodu od 1. septembra 1992. godine do 27. januara 1996. godine bio na radnoj obavezi i da je radio u Trbovljanima i Gradišci, a da je potom odveden na dobojsko ratište, gdje je kopao rovove i tranšeje na prvoj borbenoj liniji od 16. aprila do 25. maja 1994. godine, nakon čega je nastavio da radi u Gradišci do 27. januara 1996. godine, da ga za to vrijeme niko nije tukao, ali da je bilo „sitnih verbalnih uvreda“.

6. Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant u „spornom“ periodu od strane tužene bio pozvan na radnu obavezu, da se tom pozivu i odazvao i na radnoj obavezi bio angažovan na dobojskom ratištu iz čega proizlazi da apelant nije bio protivpravno lišen slobode u „spornom“ periodu, jer je izvršavao radnu obavezu u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o odbrani, a shodno odredbi člana 13. navedenog zakona Ministarstvo odbrane određuje obavljanje zadataka i poslova, radne obaveze za potrebe odbrane, u skladu sa uredbom koju donosi Vlada. Nadalje je pojašnjeno da radna obaveza obuhvata sve radno sposobne građane starije od 16 godina, osim lica u službi u vojsci, bez obzira na gornju granicu starosti.

7. Imajući sve navedeno u vidu Osnovni sud je naglasio da o postojanju stvarne legitimacije sud redovno raspravlja po prigovoru stranaka, ali o tome vodi računa i bez prigovora, ako se zaključak o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije nameće iz činjenica u toku postupka. U tom pravcu je nadalje pojašnjeno da je tužitelj aktivno legitimisan ako je nosilac prava u odnosu na predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovora tom pravu.

8. Shodno tome, imajući u vidu da apelant nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu za koju je odgovorna tužena, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da zastarjeti može samo obaveza koja postoji, a budući da kod apelanta nije nastupila šteta protivpravnim lišenjem slobode, to ne postoji ni obaveza da se šteta naknadi, jer nepostojeća šteta ne može zastarjeti.

9. Okolnost da je apelantu priznat status logoraša ne može biti osnov za zaključak da je apelant boravio u logoru i da je bio protivpravno lišen slobode. Kako apelant nije dokazao postojanje štete koja se sastoji u protivpravnom lišenju slobode u spornom periodu proizlazi da apelantu u konkretnom slučaju nedostaje aktivna legitimacija, u smislu odredbe člana 155. u vezi sa članom

200. ZOO-a. Nadalje s obzirom na utvrđenje da je apelant u spornom periodu izvršavao radnu obavezu, nema mjesta zaključku da je apelantu nastupio neki drugi vid nematerijalne štete za koji bi tužena odgovarala kao organizator obrambenih aktivnosti u vezi sa kojima je apelant izvršavao radnu obavezu, pa je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se tužbeni zahtjev odbije.

10. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 045608 14 Gž od 11. juna 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da prema utvrđenju prvostepenog suda, a što je prihvatio i taj sud, apelant nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu za koju je odgovorna tužena, iz čega proizilazi da apelantov zahtjev nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije, te stoga nema ni zastare, jer zastarjeti može samo obaveza koja postoji. Nadalje, ocjenom svih izvedenih dokaza i temeljem utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant u ovom postupku nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu odnosno protivpravno lišenje slobode u spornom periodu, pa proizilazi da apelantu u konkretnom slučaju nedostaje aktivna legitimacija, u smislu odredbe člana 155. u vezi sa članom 200. ZOO-a.

12. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanta da je neosnovano lišen slobode, budući da radna obaveza nije osnov za lišenje slobode, jer je radna obaveza regulisana zakonom i ostalim podzakonskim aktima.

13. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je utvrdio okolnosti i razloge zbog kojih je apelant u navedenom periodu bio obveznik radne obaveze, a neosnovanim je ocijenio navode da je radna obaveza u stvari bila logor, kako apelant tvrdi, budući da radna obaveza nije osnov za lišenje slobode, jer je ista bila regulisana zakonom i drugim aktima. Prema ocjeni Okružnog suda apelant nije dokazao da je psihički i fizički maltretiran, da je prema njemu postojao nehuman odnos. Navođenje povreda prava dostojanstva ličnosti, časti, slobode ili prava ličnosti su „samo navodi“ bez izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, u smislu odredbe člana 200. ZOO. Okružni sud je naveo da na drugačije odlučenje nije mogla uticati ni odluka Ustavnog suda broj AP-289/03, kao ni presude drugih sudova na koje se apelant pozvao. Osim toga, Okružni sud je istakao da se iz provedenih dokaza sa sigurnošću ne može izvesti zaključak da je šteta koju je apelant pretrpio posljedica nekog od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

14. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je također ukazao na „nepoštivanje i tumačenja zakona“, zatim se pozvao na kršenje IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, te na Konvenciju o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Apelant navodi da je pokrenuo postupak za naknade štete shodno članu 200. ZOO-a zbog duševnih bolova koji su mu naneseni od strane pripadnika tužene, a da je tokom postupka dostavio materijalne dokaze kojim je potkrijepio svoje navode i nalaze se u spisu. Nadalje tvrdi da je u „spornom“ periodu bio lišen slobode bez osnova i naloga suda od strane legitimnih predstavnika tužene, te ističe da su ga lica koja su vodila to zatočeništvo koje je organizovao tuženi uputili u ratnu jedinicu koja je držala front gdje je proveo određeno vrijeme kopajući rovove i za vrijeme razmjenjivanja vatre, a redovni sudovi su to nazvali „radnom obavezom“ odnosno da je sve to bilo u sklopu radne obaveze i u skladu sa tada važećim propisima tužene.

15. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju postojao opravdan zahtjev koji od strane redovnih sudova nije razmotren, te mu je uskraćeno pravo suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom i pravo na jednakost pred sudom, te je ukazao i na propust Okružnog suda koji ga nije pozvao na javnu raspravu te mu je i na taj način uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženom. Još je naveo da unutar pravnog sistema Republike Srpske on zapravo nema na raspolaganju nikakvu efikasnu pravnu zaštitu, a ovakvim odlukama se dodatno postiže i „efekat pravne nesigurnosti građana na određenoj teritoriji“. Na kraju je apelant posebno podcrtao da niti jedan zakon ne propisuje da „radna obaveza“ podrazumijeva i kopanje rovova umjesto vojnika, stajanje kao živi štit dok se vode borbe, te uz sve to omalovažavanje koje je apelant preživio u okviru vojne jedinice u koju je bio prinudno odveden.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Pozivanje apelanta na kršenje IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, te na Konvenciju o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ostalo je bez dodatnog obrazloženja koje bi se moglo relevantno ispitati.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/14 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio