Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3921/14 (N. R.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3921/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3921/14, rješavajući apelaciju Nikole Rankića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Rankića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 118155 14 Gž od 27. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Rankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 118155 14 Gž od 27. maja 2914. godine. Podneskom od 15. novembra 2016. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelanta u predmetnom postupku. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatražen je 5. decembra 2016. godine podatak o tome da li je apelant protiv osporene presude izjavio reviziju, budući da je u apelaciji navedeno da je postupak „u toku“.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. decembra 2016. godine, a Osnovni sud je 26. decembra 2016. godine dostavio traženu informaciju. Zakonski zastupnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Na temelju naredbe sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 12 0 K 001106 10 KPP od 10. marta 2010. godine određeno je pretresanje stambenih i drugih prostorija koje su tužioci (apelant, kao direktor SŠC u Bratuncu, i ostali tužioci, kao profesori iste škole) koristili, a sve radi pronalaženja dokaza i predmeta izvršenja krivičnih djela iz Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ). Apelant i ostali tužioci su na temelju potvrda Ministarstva unutrašnjih poslova RS, Uprave kriminalističke policije, Jedinice za posebne istrage od 16. marta 2010. godine lišeni slobode po naredbi sudije za prethodni postupak Okružnog suda zbog sumnji da su počinili krivična djela iz čl. 195, 196 stav (2) i 198 stav (4) KZ. Apelant je istog dana u svojstvu osumnjičenog da je počinio krivično djelo iz člana 196 stav (2) KZ (obljuba sa zloupotrebom položaja) u periodu od 18.15 do 18.30 saslušan pred nadležnim tužiocem o čemu je Okružno tužilaštvo u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) sačinilo zapisnik o ispitivanju apelanta pod brojem KT-788/10 od 16. marta 2010. godine. Protiv apelanta nije određen pritvor, već je pušten na slobodu. Okružno tužilaštvo je aktom broj T14 0 KT 0000788 10 od 13. decembra 2010. godine informisalo apelanta i ostale tužioce da je istraga protiv njih obustavljena zbog krivičnih djela koja su im bila stavljena na teret iz razloga što nije pronađeno dovoljna dokaza da su počinili krivična djela za koja su se sumnjičili.
6. Shodno navedenom, apelant je zajedno sa još četiri tužioca (svi u daljnjem tekstu: tužioci) 12. maja 2011. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tužene radi naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode, u smislu člana 446 Zakona o krivičnom postupku RS (ZKP) („Službeni glasnik RS“ br. od 50/03 do 100/09 - važeći u relevantnom periodu). Apelant je, zbog pretrpljenih duševnih bolova, umanjenja opšte životne aktivnosti i pretrpljenog straha, tražio isplatu ukupnog iznosa od 19.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
Parnični postupak
7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 118155 11 P od 31. decembra 2013. godine obavezao tuženu da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova isplati iznos od po 5.000,00 KM za zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa i po osnovu ostalih vidova štete (umanjenja opšte životne aktivnosti i straha) odbijen uz istovremeno obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka.
8. Tokom postupka nije bilo sporno da su se tužioci, prije pokretanja predmetnog postupka, obratili Ministarstvu pravde RS zahtjevom za postizanje sporazuma o postojanju štete, te vrsti i visini štete kojem nije udovoljeno zbog toga što u budžetu RS nisu predviđena sredstva za tu namjenu, pa su na taj način parnične stranke sebi priskrbile pravo za vođenje predmetnog postupka, u smislu relevantnih odredaba ZKP.
9. Međutim, ono što je tokom postupka bilo sporno jeste to da li je tužena odgovorna za nematerijalnu štetu, odnosno da li je tužena postupila po zakonskim ovlašćenjima, pa se Osnovni sud pozvao na odredbe ZKP koje propisuju uslove koji se trebaju ispuniti za ostvarivanje prava na naknadu štete, a prema ocjeni Osnovnog suda, tužioci su u predmetnom postupku dokazali da imaju pravo na naknadu štete shodno ZKP, dok vrstu i visinu štete sud utvrđuje na temelju relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 154 i 200 stav (1) ZOO. Prilikom odmjeravanja visine novčane naknade Osnovni sud je uzeo u obzir brojne okolnosti koje su pratile sporni događaj, kao i nalaz vještaka medicinske struke o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na str. od 15. do 18. obrazloženja presude.
10. Odlučujući o žalbi tužene Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 118155 14 Gž od 27. maja 2014. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosađujućem dijelu na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz istovremeno obavezivanje tužilaca da tuženoj solidarno isplate troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
11. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti (odgovor na žalbu tužene nije dat) zaključio da je žalba osnovana. Prema ocjeni Okružnog suda, tužena za utuženu štetu nije odgovorna ni po opštim propisima o naknadi štete, u smislu odredbe člana 154 stav (1) ZOO, ni po principu posebne odgovornosti za štetu, u smislu odredbe člana 172 stav (1) ZOO, jer tužioci nisu dokazali da je u ponašanju organa tužene koji su vodili postupak protiv njih bilo nezakonitog postupanja, a sama činjenica da su oni obaviješteni aktom Okružnog tužilaštva da je protiv njih obustavljena krivična istraga zbog krivičnih djela za koja su bili osumnjičeni ne ukazuje na nezakonito postupanje tužene. U tom pravcu Okružni sud se pozvao na odredbu člana 3 stav (1) ZKP, koju je citirao, a koja govori o presumpciji nevinosti, pri čemu je naglašeno da su organi tužene preduzimali procesne radnje protiv tužilaca, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima i takvim postupanjem nisu ugrozili njihov ugled, jer nije donesena osuđujuća krivična presuda, pa je njihov ugled upravo zaštićen citiranom odredbom ZKP. Prema tome, kako je naveo Okružni sud, činjenica da je prema tužiocima pokrenut istražni postupak, sama za sebe, nije dovoljna za postojanje odgovornosti tužene za naknadu štete, jer bi tužena odgovarala za štetu samo pod pretpostavkom utvrđenja nezakonitog i nepravilnog rada lica koja su vodila postupak u ime organa tužene. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu i odredbu člana 446 stav (1) tačka 1 ZKP kojom je propisano da pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka itd., dok je stavom (2) citirane odredbe propisano da lice koje je po članu 204 tog zakona lišeno slobode, bez zakonskog osnova, ima pravo na naknadu štete ako protiv njega nije određen pritvor, niti mu je vrijeme za koje je lišeno slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
12. Nadalje se Okružni sud pozvao na odredbu člana 204 ZKP koju je citirao, a kojom je definisano lišavanje slobode i zadržavanje, a koja policijskim organima daje ovlašćenje da može lišiti slobode lice za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 197 ZKP, a policijski organ je dužan da takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 časa, sprovede tužiocu, a tužilac je dužan da lice lišeno slobode ispita bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa i u tom roku odluči da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će nadležnom sudu postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora. U konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, nije bilo potrebno da, u smislu stava (6) člana 204 ZKP, sudija za prethodni postupak odmah, a najkasnije u roku od 24 časa donese odluku o prijedlogu za određivanje pritvora, jer prema izvedenim dokazima, takav prijedlog nije ni podnesen od nadležnog tužioca, jer su po saslušanju i ispitivanju tužioci, kao osumnjičeni, pušteni na slobodu. Dakle, iz potvrde o lišavanju slobode slijedi da su tužioci bili zadržani od organa MUP-a i privedeni nadležnom tužilaštvu radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenih.
13. Prilikom odlučenja Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 17 stav 1 Ustava RS koja propisuje da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice i državni organ, odnosno organ koji vrši javno ovlašćenje. Nadalje je Okružni sud pojasnio da, u smislu citirane odredbe, nezakoniti rad predstavlja postupanje koje je suprotno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu ili propuštanju da se zakon ili drugi propis primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad se isto tako, prema ocjeni Okružnog suda, manifestuje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, ali uz volju ili pristanak da se na taj način oštete prava ili interesi trećeg lica.
14. Okružni sud je nadalje pojasnio da duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne prirode, vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode kao što su povreda ugleda i časti, a kod utvrđivanja visine štete uzimaju se u obzir kako objektivne, tako i subjektivne okolnosti. Kako tokom postupka tužioci nisu dokazali, saglasno odredbama člana 7 stav (1) i člana 123 stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da su organi tužene postupali nezakonito ili nepravilno, to prema ocjeni Okružnog suda, nije pravilan stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev osnovan, jer iz sprovedenih dokaza proizilazi da su organi tužene postupali u skladu sa zakonom i obavljali svoju djelatnost na uobičajen i propisan način.
15. Na temelju svega navedenog Okružni sud je uvažavanjem žalbe tužene odlučio kao u izreci presude temeljem odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP, te člana 235 stav 1 tačka 3 u vezi sa članom 386 st. 1 i 2, članom 387 stav 1 i članom 397 stav 2, sve iz ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, pravo na zabranu mučenja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Prema apelantovoj ocjeni, zaključak drugostepenog suda da su organi tužene postupali u skladu sa zakonom i obavljali svoju djelatnost na uobičajeni način je u direktnoj suprotnosti sa odredbama ZKP koji je bio na snazi u vrijeme lišavanja slobode apelanta. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode na radnom mjestu, u školi u kojoj je obavljao poslove direktora, i to neposredno prije početka nastave, dakle pred učenicima i brojnim novinarima i građanima koji su se okupili ispred škole, što znači da su bili obaviješteni o lišavanju slobode, što isključuje primjenu odredbe člana 204 ZKP. Takođe, ukazuje da su nakon toga televizija i dnevna štampa propratile sporni događaj, te je na taj način apelantov ugled oskrnavljen. Navodi se nadalje da je apelantovo lišavanje slobode trajalo nepunih 16 časova i da je ono bilo nezakonito, jer su MUP i Okružno tužilaštvo postupali suprotno odredbama ZKP i pored činjenice da protiv apelanta nije postojalo dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a što jasno proizilazi iz naredbe o obustavi istrage.
17. Apelant tvrdi da činjenica da je protiv njega obustavljena istraga za krivična djela za koja se sumnjičio ukazuje da je on bio neosnovano lišen slobode. Stoga, smatra da je na taj način dokazao neosnovanost lišavanja slobode, što proizilazi i iz odredbe člana 446 stav (2) ZKP. U vezi s tim, apelant je citirao relevantne dijelove iz Komentara ZKP BiH Savjeta Evrope/Evropske komisije iz 2005. godine koji, prema njegovom mišljenju, upravo idu u prilog njegovim tvrdnjama. U apelaciji se tvrdi da nezakonitost prema odredbi člana 446 stav (2) ZKP nije trebalo posebno ni dokazivati, jer to proizilazi iz citirane odredbe, kao i djelimično iz obrazloženja osporene presude. Takođe, napominje da je vještačenjem vještaka medicinske struke dokazao da je trpio strah i duševne bolove uslijed povrede časti i ugleda, slobode i prava ličnosti. Apelant kršenje prava na imovinu vidi u tome što mu je uskraćeno pravo na naknadu iako je, shodno relevantnim odredbama ZKP, na to imao pravo, pa je samim tim imao legitimno očekivanje da će mu naknada biti isplaćena. Nadalje, apelant ukazuje da je preinačavanjem prvostepene presude zapravo ostao bez djelotvornog pravnog lijeka, jer nije imao uslove za reviziju. Apelant se u tom pravcu pozvao na relevantne stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da pravno sredstvo koje traži član 13 Evropske konvencije mora biti djelotvorno u praksi kao i u pravu, što znači da mora biti odgovarajuće i dostupno, odnosno „djelotvorno“, praktično i zakonsko, a apelantu je donošenjem presude Okružnog suda takvo pravno sredstvo bilo nedostupno.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, te da stoga ocjenjuje da su apelacioni prigovori u kontekstu kršenja ustavnih prava, odnosno prava iz Evropske konvencije neosnovani.
19. Osnovni sud je u informaciji naveo da u spisu i CMS programu nije evidentirana revizija protiv osporene presude Okružnog suda.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćeni tekst), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
Član 204.
Lišenje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 197. ovog zakona, a policijski organ dužan je da takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 časa sprovede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ ce obavijestiti tužioca o razlozima i o vremenu lišenja slobode.
Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, kada je riječ o krivičnim djelima terorizma, lice se mora sprovesti tužiocu najkasnije u roku od 72 časa.
(3) Lice lišeno slobode mora biti poučeno u skladu sa članom 5. ovog zakona. (4) Ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, pustiće se na slobodu.
(5) Tužilac je dužan da lice lišeno slobode ispita bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa i u tom roku odluči da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući dovođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
Član 444.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete (1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignut sporazum samo u pogledu dijela zahtjeva, oštećeni može tužbu podnijeti u pogledu ostatka zahtjeva.
(3)Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Republike Srpske.
Član 446. st (1) i (2) Lica kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada i licu:
a) koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen pravnosnažnim rješenjem, ili je pravnosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena;
b) koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena mu je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržalo ili je izrečena krivična sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašeno krivim, a oslobođeno od kazne;
v) koje je usljed greške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišeno slobode, ili je zadržano duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere;
g) koje je u pritvoru provelo duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđeno.
(2) Licu koje je po članu 204. ovog zakona lišeno slobode, bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako protiv njega nije određen pritvor, niti mu je vrijeme za koje je lišeno slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 ) bitne odredbe glase:
Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 214. st. (1) i (2) (1) Primjerak blagovremene, potpune i dozvoljene žalbe dostaviće prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najdocnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe.
(2) Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tom sudu odgovor na žalbu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 118155 14 Gž od 27. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2014. godine a apelacija je podnesena 22. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije, člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
30. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZKP, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen.
31. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda kojom je uvažena žalba tužene i tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca kojim je tražena isplata naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode, shodno ZKP koji je važio u relevantnom periodu, odbijen. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu raspoloživa dokumenta iz kojih nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju bio nezakonito lišen slobode, odnosno da je lišen slobode greškom nadležnog organa tužene, što bi predstavljao osnov za naknadu štete shodno odredbi člana 446 ZKP. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir da apelant, saglasno odredbama člana 7 stav 1 i 123 ZPP, nije dokazao činjenicu nezakonitog postupanja organa tužene koja bi opravdala primjenu člana 446 ZKP i na taj način dokazao postojanje uslova za naknadu štete koju citirana odredba propisuje. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud detaljno ispitao sve okolnosti koje su pratile apelantovo lišavanje slobode utvrdivši da je postupak lišavanja sproveden u skladu sa odredbom člana 204 ZKP, pri čemu apelant nije dostavio dokaze za suprotno, te da u takvim okolnostima ne postoji odgovornost tužene ni po opštim ni posebnim principima za naknadu štete. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 3 stav 1 ZKP koja govori o presumpciji nevinosti a kojom se zapravo, prema ocjeni tog suda, štiti apelantov ugled, jer u konkretnom slučaju nije donesena osuđujuća presuda.
34. Shodno apelacionim prigovorima kojima se pokreće pitanje proizvoljne primjene i tumačenja ZKP, konkretno člana 446 tog zakona, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da uloga Ustavnog sud nije da tumači relevantne odredbe koje redovni sudovi primjenjuju, budući da je to, u pravilu, uloga redovnih sudova. Shodno tome, Ustavni sud iz obrazloženja Okružnog suda u kojem je detaljno analiziran postupak lišavanja slobode apelanta, uz detaljan opis svih procesnih radnji koje su pratile taj postupak, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost tog suda u primjeni i tumačenju citirane odredbe, koja bi kao posljedicu dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
35. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, dakle, da je apelant lišen slobode u zakonom propisanoj proceduri, shodno odredbi člana 204 ZKP, da je lišavanje slobode trajalo određeni vremenski period koji tokom postupka nije precizno utvrđen (prema apelantovim tvrdnjama, nepunih 16 časova), da je apelant u svojstvu osumnjičenog saslušan od nadležnog tužioca, nakon čega je pušten na slobodu, budući da nije podnesen prijedlog sudu za određivanje pritvora, niti je apelantu u daljnjoj fazi istrage određen pritvor, budući da je nadležno tužilaštvo donijelo naredbu o obustavljanju istrage, pri čemu je taj postupak, kako je tokom postupka utvrđeno, sproveden u skladu sa ZKP, a apelant tokom postupka nije dostavio dokaze za suprotno, Ustavnom sudu se čini da u takvim okolnostima nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u konkretnom slučaju Okružni sud prilikom odlučenja postupao proizvoljno i na apelantovu štetu.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, ne nalazeći takve prigovore opravdanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. U vezi s prigovorima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje navedenog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije koristio pravni lijek, niti se koristio zakonskom mogućnošću da dostavi odgovor na žalbu tužene na što je imao pravo (član 214 stav 2 ZPP). Imajući u vidu navedeno, u okolnostima kada je žalba tužene rezultirala osporenom presudom kojom apelant očito nije zadovoljan, pri čemu Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost Okružnog suda prilikom odlučenja u primjeni prava, pitanje zaštite iz člana 13 Evropske konvencije se, shodno takvim okolnostima, ne može pokrenuti, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan. Ostali prigovori
39. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na zabranu mučenja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije Ustavni sud ove prigovore smatra neutemeljenim, jer se pozivanje na kršenje navedenih prava ne može dovesti u vezu sa osporenom odlukom Okružnog suda u kojoj je raspravljano pitanje ispunjenosti uslova propisanih ZKP za naknadu nematerijalne štete. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud detaljno ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, utvrdivši da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da su organi tužene nezakonito postupali, što bi opravdalo primjenu odredaba člana 446 ZKP za naknadu štete.
41. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.
42. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada apelant u predmetnom postupku nije ni koristio pravni lijek, niti se koristio zakonskom mogućnosti da dostavi odgovor na žalbu, pa nezadovoljstvo osporenom odlukom kojom je uvažena žalba tužene, per se, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
43. Nema ni kršenja prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, odnosno člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada se pozivanje na kršenje navedenih prava ne može dovesti u vezu sa činjeničnom i pravnom situacijom iz osporene presude.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman