Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4299/14 (UniCredit bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 1068
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4299/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4299/14, rješavajući apelaciju UniCredit Bank d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija UniCredit Bank d.d.
Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 033070 13 Rev od 3. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić iz Tuzle, advokati Zajedničke advokatske kancelarije M. Božanović - T. Gajić, Tuzla, podnio je 23. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 033070 13 Rev od 3. jula 2014. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Refika Morankića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovor dostavili 3, odnosno 7. februara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 033070 06 P od 12. decembra 2012. godine, donesenom po apelantovoj tužbi radi isplate duga, obavezan je tuženi da apelantu na ime duga po osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2194/98 od 20. maja 1998. godine isplati iznos od 100.000,00 KM na ime glavnice duga sa ugovorenom kamatom od 1% mjesečno počev od 15. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, zatim, iznos od 16.167,48 KM na ime redovnih kamata sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te iznos od 4.837,60 KM na ime obračunatih zateznih kamata sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.750,80 KM.
6. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza (str 4. obrazloženja presude), između ostalog, uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2194/98 od 20. maja 1998. godine, zaključenim između Komercijalne banke Tuzla (u daljnjem tekstu: KBT) i tuženog Refika Morankića (u daljnjem tekstu: tuženi), nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Rajke Topić, pismene izjave tuženog od 17. juna 1998. godine o raskidu navedenog ugovora, iskaza svjedoka - zaposlenika KBT Indire Memić i Enesa Bećirovića utvrdio da među parničnim stankama nije sporno: da je odlukom Skupštine KBT od 24. februara 1998. godine proglašena treća emisija dionica banke u visini od 2.000.000,00 DEM, čija je osnovna glavnica podijeljena u 3.000 dionica, da je tuženi 20. maja 1998. godine podnio zahtjev banci za dodjelu dugoročnog namjenskog kredita radi otkupa dionica banke u visini od 100.000,00 DEM uz pismenu garanciju DJL „Destra“ Lukavac (garant), da je KBT 20. maja 1998. godine donijela odluku o odobravanju kredita tuženom, nakon čega je sa tuženim istog datuma zaključila Ugovor o dugoročnom kreditu zaveden pod brojem 2149/98 u svrhu kupovine dionica te banke u iznosu od 100.000,00 DEM, sa rokom otplate od 36. mjeseci i po kamatnoj stopi od 1%. Općinski sud je dalje utvrdio da je tuženi KBT 17. juna 1998. godine dostavio izjavu o raskidu ugovora o kreditu po kojoj nije odlučeno.
7. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Rajke Topić, koji je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnan i dat u skladu sa pravilima struke, sačinjenim uvidom u materijalnu dokumentaciju apelanta, Općinski sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključen između KBT i tuženog u cijelosti realiziran, jer su sredstva odobrenog kredita tuženom u iznosu od 100.000,00 DEM primanotnim nalogom (u daljnjem tekstu: internim nalogom) od 20. maja 1998. godine sa računa banke prenesena na račun dioničkog kapitala na ime tuženog kao korisnika kredita. Na taj način je, kako je obrazloženo, tuženi postao dioničar banke – vlasnik dionica i upisan je u knjigu dioničara banke (KBT) pod rednim brojem 19 sa procentom učešća u ukupnom kapitalu banke od 0,957 % na 31. decembar 1998. godine. Također je utvrđeno da tuženi odobreni kredit nije vratio niti po otplatnom planu, niti na bilo koji drugi način. Analizirajući izjavu tuženog o odustanku od kredita od 17. juna 1998. godine, Općinski sud je zaključio da takva jednostrana izjava, u smislu člana 1068. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne može biti osnov za raskid iskorištenog Ugovora o kreditu od 20. maja 1998. godine, potpisanog od ovlaštenih predstavnika banke i tuženog. Ovo zbog toga što je tuženi izjavu o otkazu ugovora dao nakon što je postao vlasnik dioničkog kapitala KBT, odnosno nakon što je odobreni iznos kredita realiziran, a da se od vlasništva dioničkog kapitala ne oslobađa izjavom o odustanku primjenom citirane odredbe ZOO. Općinski sud nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka, zaposlenika KBT (Enesa Bećirovića i Indire Memić), jer, po ocjeni suda, njihovi iskazi nisu od utjecaja na drugačije utvrđenje suda, jer se uglavnom odnose na okolnost prijema zahtjeva tuženog, načina odobravanja kredita i organe banke koji su u tom pravcu postupali.
8. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan istaknuti prigovor tuženog nedostatka aktivne legitimacije apelanta i, u vezi s tim, ukazao da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz uvjerenja o pravnom sljedništvu upisanom kod Općinskog suda u Mostaru broj Tt-0-1303/08 od 5. marta 2008. godine. Istaknuto je da iz sporazuma od 22. februara 2001. godine zaključenog između KBT, Univerzal banke d.d. Sarajevo, Zagrebačke banke d.d. Zagreb i Agencije za bankarstvo BiH od 8. marta 2001. godine slijedi da je zaključen ugovor o prenosu novčanih potraživanja po osnovu kratkoročnih i dugoročnih kredita fizičkih lica između KBT i Univerzal banke d.d. Sarajevo na temelju kojeg je KTB izvršila prenos sredstava navedenih kredita na Univerzal banku d.d. Sarajevo. Dalje je navedeno da je rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 30. aprila 2004. godine izvršeno pripajanje Univerzal banke d.d. Sarajevo Zagrebačkoj banci BH d.d. Mostar, koja je nastavila poslovanje pod nazivom UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, nakon čega je Rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 20. februara 2008. godine izvršena promjena naziva UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, koja od tada posluje pod nazivom UniCredit Bank d.d. Mostar.
9. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan prigovor tuženog o zastarjelosti predmetnog potraživanja zaključivši da, prema Amortizacionom planu otplate kredita koji je sastavni dio ugovora o kreditu koji je KBT zaključila sa tuženim, otplata cjelokupnog iznosa kredita je podijeljena u 36 mjesečnih rata u iznosu od 2.778,00 KM. U konkretnom slučaju sud nalazi da se radi o otplati u ratama – obrocima za koje je članom 372. stav 2. ZOO predviđeno da za obročne otplate ne važi trogodišnji zastarni rok iz stava 1. ovog člana, tj. da se na ta potraživanja ima primijeniti opći zastarni rok iz člana 371. ZOO koji iznosi pet godina. S obzirom da je u ovoj pravnoj stvari dug tuženog dospio 20. juna 1998. godine, Općinski sud je zaključio da nije protekao petogodišnji zastarni rok jer se apelant sudu obratio unutar tog roka. Kako tuženi slijedom navedenog ničim nije dokazao da je ispunio svoje obaveze prema apelantu iz navedenog ugovora od 20. maja 1998. godine zaključenog prema članu 1066. ZOO (u pismenoj formi), Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Sud je odluku o troškovima postupka donio na temelju odredbe čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 033070 13 Gž od 6. juna 2013. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem su apelantu dosuđene kamate počev od 15. januara 2003. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke prvenstveno ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, te zaključio da je neosnovan prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije apelanta u ovom postupku, ukazujući da neosnovanost ovih žalbenih navoda tuženog jasno proizlazi iz dokaza koji su priloženi uz tužbu, a koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio. Nadalje je Kantonalni sud odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog da je Ugovor o kreditu zaključen sa KBT od 20. maja 1998. godine prestao da egzistira raskidanjem 17. juna 1998. godine, te da stoga apelant nema pravni osnov da od njega kao tuženog potražuje isplatu na ime duga (nevraćenog kredita). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je raskidanje dvostranog ugovora prostom izjavom jedne strane, kada druga strana ne ispuni svoje obaveze, predviđeno odredbom čl. 124. do 132. ZOO, ali kako tuženi u žalbi nije naveo koju to obavezu iz predmetnog ugovora KBT kao druga strana nije ispunila, to se, po ocjeni suda, u okolnostima konkretnog slučaja njegova izjava ne može smatrati raskidom ugovora. Kantonalni sud je, također, ukazao nespornim da su zaposlenici KBT zaprimili dopis tuženog od 17. juna 1998. godine o raskidu ugovora o kreditu, ali da smatra da dopis tuženog nikako ne može predstavljati dokaz da je predmetni ugovor raskinut iz razloga što je sačinjen i dostavljen banci 17. juna 1998. godine, dakle, prije dospijeća vraćanja prve rate kredita (20. juna 1998. godine), tako da se u takvim okolnostima nije moglo raditi o raskidu ugovora zbog neispunjenja obaveze od apelanta.
12. Također, ponavljajući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode tuženog pozivanjem na odredbu člana 1068. stav 1. ZOO, kojom je propisano „da korisnik kredita može odustati od ugovora o kreditu prije nego što je počeo koristiti kredit“, što, po ocjeni suda, nije slučaj u konkretnom predmetu, pri tome ukazujući na nalaz vještaka finansijske struke. U vezi s tim je naveo da je tuženi već u momentu podnošenja zahtjeva za odobravanje kredita, tj. u momentu potpisivanja Ugovora o kreditu 20. maja 1998. godine, znao da mu je kredit odobren u svrhu kupovine i upisa dionica banke, zbog čega je odbio kao neosnovane navode tuženog da mu odobreni kredit nije predat u novcu. Osim navedenog, Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovan prigovor tuženog o zastarjelosti predmetnog potraživanja ponavljajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 371. ZOO o općem petogodišnjem roku za zastaru potraživanja a koji rok nije protekao čak ni ako se računa od najstarijeg dospjelog potraživanja – rate kredita dospjele 20. juna 1998. godine.
13. Kantonalni sud je, također, istakao da smatra osnovanim prigovor tuženog da prvostepena presuda ne sadrži razloge za odluku koja se odnosi na dosuđene kamate počev od 15. januara 2003. godine na iznos glavnog duga, zbog čega ističe da se navedena presuda u ovom dijelu ne može preispitati zbog toga što, u smislu odredaba člana 191. stav 4. ZPP, u tom dijelu presuda nije obrazložena. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud bio dužan dati odgovor na sve relevantne navode stranaka, da strankama u postupku omogući ravnopravan i pravičan pristup sudu. Navedeno ja da izostanak razloga o odlučnim činjenicama u ovom dijelu presude prvostepenog suda ima karakter nezakonitog postupanja suda. S obzirom na to, sud je primjenom člana 224. tačka 3. a u vezi sa članom 209. i članom 227. stav 1. tačka 2. ZPP prigovor tuženog usvojio i pobijanu presudu u tom dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka primjenom člana 397. stav 4. ZPP. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dužan u ponovnom postupku zakazati ročište za glavnu raspravu, imati u vidu upozorenja iznesena u ovoj odluci, te otkloniti učinjenu povredu za koju je dužan dati adekvatne razloge.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 033070 13 Rev od 3. jula 2014. godine revizija tuženog je uvažena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je žalba tuženog odbijena na način što je žalba tuženog uvažena i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na glavni dug i obračunate kamate odbijen kao neosnovan.
15. Vrhovni sud smatra da tuženi osnovano revizijom ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odustanak od ugovora - kredita podnesenom izjavom, aktivnu legitimaciju apelanta, kao i pitanje otpočinjanja korištenja kredita, odnosno da li je korištenje namjenskog kredita za kupovinu dionica započeto danom prenosa sredstava odobrenog kredita internim nalogom banke na račun dioničkog kapitala banke, kao i činjenicu da je kupac dionica upisom u knjigu dioničara postao vlasnik dionica. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je odredbom člana 1065. ZOO propisana obaveza korisnika kredita da banci vrati dobiveni iznos novca uz ugovorenu kamatu u vrijeme i na način kako je to ugovorom utvrđeno. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta smatra da iz izvedenih dokaza nesporno slijedi da je KBT vršila prodaju dionica koje je izdala u trećoj emisiji i da je tuženi sa navedenom bankom potpisao ugovor o dugoročnom kreditu za otkup dionica (dakle, namjenski ugovor o kreditu), te da je KBT internim nalogom izvršila prenos odobrenih sredstava tuženog na račun dioničkog kapitala banke. Vrhovni sud je, također, ukazao da je odredbom člana 1068. stav 1. ZOO propisano „da korisnik kredita može da odustane od kredita prije nego što je isti počeo koristiti“. Stoga je, analizirajući pravno pitanje „kada korisnik kredita počinje koristiti ugovor o (namjenskom) kreditu za kupovinu dionica“, te u kontekstu toga kada je tuženom odobren od KBT kredit za kupovinu dionica, pošao od principa da je korištenje kredita pravo, a ne obaveza koju ima korisnik kredita, te da je ugovor o kreditu jedan pravni posao, a ugovor o kupovini dionica drugi. Prema tome, citirana odredba člana 1068. stav 1. ZOO podrazumijeva pravo korisnika kredita da odustane od ugovora o kreditu, te da ga raskine prije nego što je počeo da raspolaže ugovorenim iznosom koji mu je banka stavila na raspolaganje.
16. Dalje, Vrhovni sud je podsjetio da je, prema Zakonu o vrijednosnim papirima, dionica vrijednosni papir, odnosno isprava sa pravom učešća u diobi, zavisno od vrste dionice, upravljanju po osnovu dioničkog kapitala i drugim pravima i prioritetima saglasno statutu izdavaoca dionice (član 9. Zakona o vrijednosnim papirima, „Službeni list RBiH“ br. 10/94 i 13/94). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je kod ugovora o kreditu namijenjenom za kupovine dionica obaveza banke da korisniku kredita isplati odobreni novčani iznos kao kreditno zaduženje, koji ovaj može koristiti samo za kupovinu dionica, na način da kao kupac postane vlasnik dionica, sa pravom učešća u diobi, upravljanju i drugim pravima koja iz tih dionica proizlaze. U vezi s tim je istaknuto da „KBT je banka kreditor, ali je ona bila i pravno lice koje je izdalo dionice za čiju kupovinu je namijenjen zaključeni ugovor o kreditu, pa je uplata internih dionica izvršena prenosom novčanih sredstava (primanotniminternim nalogom) sa jednog računa sa kojeg su isplaćivana sredstva za kredit na drugi račun na kojem su se nalazila sredstva za kupovinu dionica te banke“. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je pogrešan stav nižestepenih sudova „da je tuženi počeo koristiti kredit za kupovinu dionica te banke, u ono vrijeme kada je izvršen prenos sredstava sa jednog računa na drugi račun u istoj banci, jer tuženi na taj način nije počeo koristiti kredit, budući da [apelant] u postupku nije dokazao da je tuženi bio obaviješten prije davanja izjave o odustanku o njegovom učešću kao vlasnika dionica bilo dostavljanjem potvrda ili na drugi način“.
17. Kako u konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je KBT internim nalogom izvršila prenos novčanih sredstava tuženog po osnovu kupovine dionica banke, a da pri tome tuženog nije obavijestila bilo dostavljanjem potvrde od banke ili na drugi način o poduzetim radnjama, po ocjeni Vrhovnog suda, KBT nije postupila prema odredbi člana 5. Zakona o vrijednosnim papirima. Tom odredbom je propisano „da je izdavalac vrijednosnog papira dužan izvršavati sve obaveze iz vrijednosnog papira u roku i na način predviđen propisom o njegovom izdavanju, zakonom ili odlukom o njihovom izdavanju, te da prava i obaveze iz vrijednosnog papira nastaju kada izdavalac vrijednosnih papira isti preda kupcu ili njegovom ovlaštenom zastupniku“. Vrhovni sud je istakao da ni stav da je tuženi na 31. decembar 1998. godine evidentiran u knjigu dioničara koju je vodila KBT kao izdavalac dionica ne dokazuje činjenicu da je tuženi bio korisnik kredita na 17. juni 1998. godine, kada je dao izjavu od odustanku od ugovora o kreditu. Međutim, ukazano je da upis u knjigu dioničara koju vodi izdavalac dionica nije dokaz da je vlasnik dionica počeo koristiti svoja prava iz člana 9. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima, a time i da je počeo koristiti ugovor o kreditu za kupovinu dionica.
18. Prema tome, kako je tuženi davaocu kredita dostavio pismenu izjavu o raskidu - odustanku od kredita nakon 27 dana od potpisivanja ugovora, te otpočinjanja korištenja kredita, kao i činjenica da tuženi od banke kao davaoca kredita nije obaviješten o broju kupljenih dionica, niti je učestvovao u upravljanju i drugim pravima po osnovu dionica (pravo na dividendu) do vremena odustanka od ugovora, a ni kasnije, kao i činjenica da KBT kao kreditor i izdavalac dionica nije do podnošenja tužbe, niti do zaključivanja ugovora o cesiji potraživao svoja prava iz ugovora o kreditu od tuženog, dokazuje da je banka prihvatila odustanak od kredita tuženog po članu 1068. stav 1. ZOO, te da je time nastupio raskid ugovora. Također, sama činjenica da je tuženi i dalje bio evidentiran u knjizi dioničara banke na kraju godine u kojoj je zaključen ugovor o kreditu, po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja dokaz da je tuženi učestvovao kao dioničar KBT i da je koristio ugovor o kreditu do dana davanja izjave da odustaje od kredita. Vrhovni sud dalje smatra osnovanim prigovor tuženog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, jer iz izvedenih dokaza, Ugovora o prenosu potraživanja koji je KBT 8. marta 2001. godine zaključila sa Univerzal bankom d.d. Sarajevo, kojim je KBT na Univerzal banku d.d. Sarajevo prenijela sva potraživanja po osnovu kratkoročnih i dugoročnih kredita fizičkih i pravnih lica u ukupnom iznosu od 2.516.666,64 KM, po svojoj sadržini ne dokazuje da je prenesen i kredit zaključen sa tuženim, jer ugovor glasi na ukupnu sumu. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se drugostepena presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog pravo kada je taj sud na temelju činjenica utvrđenih u postupku zaključio da je ugovorom o cesiji prenijeto i potraživanje po ugovoru tuženog, zbog čega je, postupajući prema ovlaštenjima iz člana 250. stav 1. ZPP kojim je propisano da, “ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu“, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud, također, smatra da apelant nije dokazao da je stekao prava iz osnova navedenog ugovora o namjenskom kreditu zaključenog sa tuženim, te da je stoga drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantovom tužbenom zahtjevu udovoljeno, odnosno jer nije utvrđen materijalnopravni odnos tuženog i KBT.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prvenstveno ukazuje da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta postupio mimo ovlaštenja propisanih odredbom člana 250. stav 1. ZPP, smatrajući da je revizijski sud „preispitivao činjenice koje su u postupku utvrđene, te je utvrdio drugačije činjenično stanje, a za ovo utvrđenje nije dao jasne i obrazložene razloge“, što apelant dovodi u vezu sa zaključkom da KBT na Univerzal banku d.d. Sarajevo nije prenijela sporno potraživanje i za zaključak da tuženi nije počeo sa korištenjem kredita . S tim u vezi, također, smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda kojim je ocijenjem osnovanim prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanta, ističući da je sud u konkretnom slučaju osporenom odlukom pogrešnom ocjenom dokaza izvedenih u postupku pred nižestepenim sudovima pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 1068. stav 1. ZOO, te kada je zaključio „da tuženi nije iskoristio odobreni kredit, jer činjenica da je tuženi dao izjavu o odustanku od ugovora i predao banci 17. juna 1998. godine, dakle 27 dana prije dospijeća prve rate za vraćanje kredita (20. juna 1998. godine), odnosno prije nego što je otpočeo sa korištenjem kredita, pa smatra da se ugovor u smislu odredbe člana 1068. ZOO smatra raskinutim“. U vezi s tim, apelant je ukazao da je tuženi otpočeo sa korištenjem kredita danom potpisivanja ugovora o kreditu 20. maja 1998. godine, što, po njegovom mišljenju, „isključuje mogućnost primjene citirane odredbe zakona“. Također, ukazuje da okolnost kada će korisnik kredita početi da raspolaže sredstvima koja mu je banka stavila na raspolaganje nije odlučna kod ocjene da li je kredit iskorišten ili ne, zbog čega smatra da nema mjesta primjeni citirane odredbe ZOO zbog toga što je kredit odobren namjenski za kupovinu dionica banke. Također, smatra pogrešnim zaključak Vrhovnog suda „da ugovor o prenosu potraživanja (ugovor o cesiji) koji je KBT 8. marta 2001. godine zaključila sa Univerzal bankom, kojim su prenesena sva potraživanja KBT po osnovu kratkoročnih i dugoročnih kredita fizičkih lica u iznosu od 2.516.666,64 KM, po svojoj sadržini ne dokazuje da je prenesen i kredit zaključen sa tuženim, jer glasi na ukupnu sumu“, pa smatra da je taj sud propustio da utvrdi „da je emisija dionica proces koji se uređuje odlukom o emisiji dionica“, što su nižestepeni sudovi jasno obrazložili, a što je potvrđeno nalazom vještaka finansijske struke, u smislu „da se utvrđuje vrijeme upisa dionica, ukupan iznos na koji se dionice izdaju i broj dionica....., a da može, a ne mora biti predviđeno izdavanje potvrde kojom se potvrđuje da imalac posjeduje broj dionica označen u potvrdi“.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
21. Tuženi u svom odgovoru na apelaciju ponavlja žalbene i revizione navode, ukazujući na zakonitost presude Vrhovnog suda.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 1068. stav 1.
(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 250. stav 1.
(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
24. U Zakonu o vrijednosnim papirima („Službeni list RBiH“ br. 10/94 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Vrijednosne papire mogu izdavati pravna lica (u daljnjem tekstu: izdavalac) Izdavalac vrijednosnog papira vodi knjige o izdatim i prenesenim vrijednosnim papirima – matična ili glavna knjiga.
Član 5.
Izdavalac vrijednosnog papira dužan je izvršavati sve obaveze iz vrijednosnog papira, u roku i na način predviđen propisom o njegovom izdavanju, zakonom ili odlukom o njihovom izdavanju.
Prava i obaveze iz vrijednosnog papira nastaju kada izdavalac vrijednosnog papira preda kupcu ili njegovom ovlaštenom zastupniku.
Član 9. stav 2.
Dionica je isprava sa pravom učešća.
Imalac dionice stiče pravo učešća u dobiti, a zavisno od vrste dionice i pravo učeća u upravljanju, i druga prava i prioritete saglasno statutu izdavaoca dionice.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 033070 13 Rev od 3. jula 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelant primio 25. jula 2014. godine, a apelaciju je podnio 23. septembra 2014. godine. Prema tome, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju utvrđivala obaveza tuženog radi isplate duga apelantu po osnovu Ugovora o dugoročnom namjenskom kreditu, pa zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
35. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i Općinski i Kantonalni sud usvojili tužbeni zahtjev apelanta i obavezali tuženog da apelantu na ime duga po osnovu zaključenog ugovora o dugoročnom namjenskom kreditu, zaključenog između tuženog i KBT radi otkupa dionica, vrati iznose kao u izreci prvostepene presude. Naime, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sudovi odbili navode kojima je tuženi osporavao aktivnu legitimaciju apelanta, smatrajući da iz izvedenih dokaza proizlazi da je KTB banka na Univerzal banku d.d. Sarajevo prenijela sva potraživanja po osnovu kratkoročnih i dugoročnih kredita fizičkih i pravnih lica, među kojim je i ugovor zaključen sa tuženim. Dalje, tokom postupka pred navedenim sudovima također su ocijenjeni neosnovanim navodi tuženog da se ugovor o krediti ima smatrati raskinutim prema odredbi člana 1068. ZOO, budući da je on KBT podnio izjavu za raskid ugovora 17. juna 1998. godine, jer je po njihovoj ocjeni tuženi danom zaključivanja ugovora, 20. maja 1998. godine, već otpočeo sa korištenjem kredita.
36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za razliku o nižestepenih sudova ocijenio osnovanim navode tuženog da se predmetni ugovor smatra raskinutim zbog čega je uvažio reviziju tuženog i preinačio nižestepene odluke na način da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na glavni dug i obračunate redovne kamate odbijen kao neosnovan. Pri tome Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 250. stav 1. ZPP. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Iz navedenog slijedi da Vrhovni sud nije, kako to apelant navodi, utvrđivao činjenično stanje, već je ocijenio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, koje, kako proizlazi iz činjenica predmeta, i nije bilo sporno među strankama, pogrešno primijenili materijalno pravo, te je na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene odluke zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni ZPP.
37. Dalje, Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Vrhovni sud analizom relevantnih odredaba Zakona o vrijednosnim papirima i ZOO jasno i argumentirano ukazao da se, u smislu odredbe člana 1068. ZOO, ima smatrati da je tuženi raskinuo ugovor o kreditu podnošenjem KBT izjave o raskidu ugovora o kreditu (17. juna 1998. godine), jer tuženi zapravo u vrijeme podnošenja izjave o raskidu navedenog ugovora nije niti počeo da raspolaže iznosom sredstava koja mu je banka bila dužna staviti na raspolaganje, zbog čega se ugovor o kreditu smatra raskinutim odustankom tuženog prije njegovog korištenja. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZOO i Zakona o vrijednosnim papirima. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 1068. ZOO, na temelju kojeg je zaključio da se ima smatrati da je predmetni ugovor raskinut (17. juna 1998. godine), jer tuženom banka odobreni iznos kredita nije isplatila, što joj je bila zakonska obaveza shodno ZOO, iz čega nesporno proizilazi da sa tuženi sa odobrenim sredstvima nije niti mogao raspolagati, a isto tako jer nije znao da je postao dioničar KBT, pa stoga nije mogao raspolagati pravima koja mu pripadaju prema odredbama Zakona o vrijednosnim papirima. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da sama činjenica da je tuženi bio upisan u knjigu dioničara KBT kao takva ne predstavlja dokaz da je tuženi i učestvovao kao dioničar, tj. da je ostvarivao prava prema odredbama Zakona o vrijednosnim papirima (član 9. stav 2).
38. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je odlukama nižestepenih sudova dokazana aktivna legitimacija na strani apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje, ukazujući da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom jasno proizlazi da Ugovor o prenosu potraživanja koji je KTB 8. marta 2001. godine zaključila sa Univerzal bankom d.d. Sarajevo po svojoj sadržini ne dokazuje da je i kredit koji je KBT zaključila sa tuženim prenesen na Univerzal banku d.d. Sarajevo.
39. U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude Vrhovnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u njenom donošenju, jer, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je ona utemeljena, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge koji korespondiraju sa standardom obrazložene odluke.
42. Na temelju člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman