Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4357/14 (E. O. i M. O.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4357/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4357/14, rješavajući apelaciju Envere Osmanagić i Muzafera Osmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Envere Osmanagić i Muzafera Osmanagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Enveri Osmanagić i Muzaferu Osmanagiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima Enveri Osmanagić i Muzaferu Osmanagiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Envere Osmanagić i Muzafera Osmanagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046117 11 Gž od 25. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046117 11 P 2 od 29. juna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Envera Osmanagić i Muzafer Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046117 11 Gž od 25. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046117 11 P 2 od 29. juna 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 19. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od tuženog „MONTING društva za inžinjering, projektovanje, proizvodnju i trgovinu“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) odgovor je zatražen 22. maja i 1. juna 2017. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. septembra 2016. godine, Općinski sud 28. septembra 2016. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2016. godine. Dopis naslovljen na tuženog vraćen je Ustavnom sudu sa izvještajem PTT dostavljača da je tuženi odselio. Također, punomoćnica tuženog, advokat Mirzeta Duljković, dopisom od 5. juna 2017. godine obavijestila je Ustavni sud da je tuženi otkazao punomoć nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda od 25. decembra 2013. godine.

4. Ustavni sud je od Općinskog suda 3. marta i 10. aprila 2017. godine zatražio da dostavi na uvid spis u predmetu tog suda broj 65 0 P 046117 11 P, što je sud i uradio.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. „Interconsult“ Sarajevo, „Interconsult 5 P“ Sarajevo i apelant Muzafer Osmanagić su 30. decembra 1999. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i isplate.

7. Tokom postupka, što proizlazi iz zapisnika sačinjenog na pripremnom ročištu od 28. novembra 2005. godine, prestali su postojati „Interconsult“ Sarajevo i „Interconsult 5 P“ Sarajevo (pravni subjekti su bili u vlasništvu apelanta Muzafera Osmanagića), a njihova imovina je podijeljena između apelanata. U tom smislu, apelanti su obavijestili sud da je došlo do promjene kod tužitelja u subjektivnom smislu.

8. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 P 046117 99 P od 3. decembra 2010. godine prema kojem se predmetna tužba smatra povučenom, jer na ročište za glavnu raspravu nije pristupio punomoćnik apelanata iako je uredno pozvan.

9. Općinski sud je na ročištu održanom 22. februara 2011. godine donio rješenje kojim je dopustio povrat u prijašnje stanje, pa je rješenje o povlačenju tužbe od 3. decembra 2010. godine stavljeno van snage.

10. Općinski sud se Presudom broj 65 0 P 046117 11 P 2 od 29. juna 2011. godine, stavom I izreke, proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje da apelantima kao etažnim vlasnicima pripada zajedničko pravo vlasništva, pravo suposjeda, korištenja i raspolaganja zajedničkim prostorijama i uređajima zgrade u stambenoj zgradi u Sarajevu, te da im je tuženi dužan predati te prostorije u suposjed i tužbu u tom dijelu odbacio. Istom presudom, stavom II izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da im kao etažnim vlasnicima pripada zajedničko pravo vlasništva, pravo suposjeda, korištenja i raspolaganja zajedničkim tavanskim prostorom preuređenim u poslovni prostor u predmetnoj stambenoj zgradi u Sarajevu, pa im ga je tuženi dužan predati u suposjed, slobodan od ljudi i stvari i trpjeti da ga apelanti i tuženi zajednički koriste, te da se upišu kao zajednički vlasnici u zemljišne knjige Općinskog suda. Stavom III izreke presude Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im isplati na ime dosadašnjeg izdavanja zajedničkog tavanskog prostora, preuređenog u poslovni prostor, iznose pobliže navedene u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, istom presudom, stavom IV, apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u činjeničnom opisu tužbe, između ostalog, naveli da su suvlasnici, odnosno vlasnici stanova u predmetnoj zgradi, da je tuženi također vlasnik stana u predmetnoj zgradi, da je tuženi u zajedničkom tavanskom prostoru izvršio adaptaciju i preuredio ga u poslovni prostor bez suglasnosti apelanata, odnosno prednika apelanata, te da ga je izdao u zakup od čega ostvaruje imovinsku korist.

12. U odgovoru na tužbu tuženi je, između ostalog, naveo da je po osnovu izgradnje poslovnog prostora vlastitim sredstvima i materijalom, a temeljem odobrenja koje je donio nadležni organ kao faktički investitor ostvario podoban osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, a u smislu člana 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Tuženi je također dodao da je, u momentu kada su apelanti stekli prava vlasništva na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine, tuženi, tj. njegov prednik već bio stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru gradnjom i ulaganjem u poslovni prostor, te da su apelanti stičući prava vlasništva na dijelovima predmetne zgrade mogli steći pravo suvlasništva samo na dijelovima koji su bili zajednički u momentu kada su oni stekli prava vlasništva, a što se ni u kojem slučaju ne odnosi na predmetni poslovni prostor, koji je prije nego što su apelanti stekli pravo vlasništva na stanovima i poslovnom prostoru u predmetnoj zgradi u legalnom postupku izgubio svojstvo zajedničkih dijelova zgrade i postao vlasništvo tuženikovog prednika.

13. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prednik tuženog GRO Skenderija po osnovu rješenja Općinske komisije za urbanizam i građenje od 25. augusta 1983. godine, kojim mu je data urbanistička suglasnost, pretvorio postojeće potkrovlje u poslovni prostor, te da je dobio i suglasnost Općinske komisije za prostorno uređenje od 8. aprila 1985. godine da kao investitor može pristupiti izvođenju radova na preuređenju postojećeg potkrovlja u poslovni prostor, te da je sporni poslovni prostor izgrađen 1986. godine na osnovu odobrene dokumentacije kojom je bilo odobreno pretvaranje potkrovnog tavanskog prostora u poslovni prostor. Također, Općinski sud je utvrdio da su apelanti u predmetnoj zgradi u periodu od 1996. do 2001. godine kupili tri stana i to nakon što je tavanski prostor pretvoren u poslovni prostor. Općinski sud je također naveo da, kako je prednik tuženog u skladu s odredbama Zakona o prostornom uređenju i Zakona o upravnom postupku proveo propisanu proceduru, to je sporni poslovni prostor izgubio svojstvo zajedničkih prostorija u zgradi, prije nego što su apelanti postali etažni vlasnici stanova. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovan zahtjev apelanata za utvrđenje da im kao etažnim vlasnicima pripada zajedničko pravo vlasništva, pravo suposjeda, korištenja i raspolaganja zajedničkim tavanskim prostorom preuređenim u poslovni prostor, jer je predmetni poslovni prostor izgubio svojstvo zajedničke prostorije u zgradi.

14. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelanti ne spore činjenicu da je dio zajedničkog tavanskog prostora pretvoren u poslovni prostor, ali osporavaju proceduru po kojoj je prednik tuženog dobio potrebne suglasnosti od stanara, odnosno etažnih vlasnika. Općinski sud je istakao da je procedura za davanje suglasnosti vođena u upravnom postupku, te je po okončanju te procedure i dato odobrenje za pretvaranje tavanskog prostora u poslovni prostor. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 15. Zakona o svojini na dijelovima zgrada regulirano da se uzajamni odnosi etažnih vlasnika uređuju ugovorom između tih etažnih vlasnika, te da se prava i obaveze iz takvog ugovora odnose i na kasnijeg sticaoca posebnog dijela iste zgrade, a što bi bili apelanti koji su stanove kupili nakon što je prednik tuženog dobio suglasnost stanara, te validnu dokumentaciju od nadležnog općinskog organa. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je Zakon o svojini na dijelovima zgrada lex specialis, koji regulira odnose etažnih vlasnika u korištenju zajedničkih prostorija u zgradi, a ako se ne postigne sporazum, takav spor se rješava u vanparničnom, a ne u parničnom postupku, te da nije nadležan da odlučuje o zahtjevu tužbe, pa se u tom smislu, shodno članu 27. Zakona o parničnom postupku, proglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi u tom dijelu. Kako je Općinski sud ocijenio da predmetni poslovni prostor nije zajednički dio zgrade, to je odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu zakupnine.

15. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046117 11 Gž od 25. decembra 2013. godine kojom je žalbu apelanata odbio, a žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je pravilna ocjena prvostepenog suda da je predmetni poslovni prostor izgubio svojstvo zajedničke prostorije u predmetnoj zgradi. Nadalje, time što je Općina Centar dala upotrebnu dozvolu isključivo predniku tuženog 29. januara 1987. godine za korištenje tavanskog prostora preuređenog u poslovni prostor, i po mišljenju Kantonalnog suda, predmetni poslovni prostor je prestao biti zajednički, ne samo prostor nego i uređaji koji se nalaze u njemu, a koje je ugradio isključivo prednik tuženog. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, žalba apelanata nije osnovana, zbog čega je kao takva i odbijena.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te ukazao da je neprihvatljiv prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv stav apelanata istaknut u reviziji da se radovi pravnog prednika tuženog na spornim tavanskim prostorijama ne mogu smatrati rekonstrukcijom, jer se pretvaranje zajedničkih prostorija stambene zgrade u poslovni prostor smatra rekonstrukcijom, uslijed čega je pravni prednik tuženog prije izvođenja radova i morao ishoditi odgovarajuća odobrenja. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je pravno neutemeljen stav apelanata da se „sporni poslovni prostor još uvijek očima zakona ima tretirati kao zajednički prostor“. Naime, Vrhovni sud je istakao da su tavanske odnosno potkrovne prostorije u stambenoj zgradi zajedničko i nedjeljivo vlasništvo, ali samo do tada dok im se ne promjeni namjena i ne privedu drugoj svrsi, što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da bi tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na konkretnom prostoru bio neosnovan i u slučaju kada bi se prihvatio stav apelanata da poslovni prostor predstavlja zajednički dio zgrade, jer se na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini ne može utvrditi idealni dio suvlasništva etažnih vlasnika, jer su po zakonu zajednički (član 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada). Zbog svega navedenog nepravilna primjena odredbe člana 67. stav 2. tačka 2. ZPP u okviru prvostepenog suda i odbacivanje tužbe u pogledu zahtjeva bliže navedenog u stavu prvom izreke prvostepene presude nisu bili od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209. ZPP), tim više što apelanti nisu ni imali pravni interes da se presudom utvrdi da im pripada zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim prostorijama predmetne zgrade, jer im to pravo pripada po samom zakonu (član 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada), a nisu ni tvrdili da ih je tuženi isključio iz posjeda zajedničkih prostorija zgrade, izuzev spornog poslovnog prostora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i odbacivanjem tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva pobliže navedenog u stavu I izreke prvostepene presude.

18. Iz navoda apelacije također proizlazi da apelanti ukazuju da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti, jer je Općinski sud u identičnoj pravnoj stvari donio Presudu broj 65 0 P 051804 99 P od 22. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051804 09 Gz od 22. novembra 2011. godine (apelanti su navedene presude dostavili uz apelaciju) koje su potpuno drugačije od osporenih presuda. Naime, citiranom prvostepenom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice Almase Beganović i drugih protiv Rašide Kazazović. U konkretnom postupku, tužena nije pribavila suglasnost tužitelja za pretvorbu zajedničkih prostorija u poslovni prostor, pa je tužiteljima pored utvrđenja da im kao etažnim vlasnicima pripada pravo korištenja zajedničkog tavanskog prostora pripalo i pravo na naknadu novčanih iznosa na ime izdavanja u zakup predmetnog tavanskog prostora.

19. Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine osporene odluke nižestepenih sudova i predmet vrati na ponovni postupak. Osim toga, apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i obaveže Bosnu i Hercegovinu da im isplati na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog dugotrajnosti postupka, koji datira od 30. decembra 1999. godine, po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je primjena prava u revizijskoj presudi bila proizvoljna.

21. Kantonalni sud je naveo da, suprotno stanovištu apelanata, nisu povrijeđena njihova prava navedena u apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna.

22. Općinski sud je naveo da u toku prvostepenog postupka nisu bila povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, s obzirom na to da je odluka donesena na osnovu važećih materijalnih i procesnih propisa Federacije BiH, a uz poštovanje prava i sloboda koji su apelantima zagarantirani Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 27.

U parničnom postupku sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene ovim ili drugim zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona.

Član 67. stav 2. tačka 2.

(2) Sud donosi rješenje kojim se sud oglašava nenadležnim i predmet ustupa drugom sudu, ako utvrdi:

2) da nije stvarno nadležan da rješava o tužbenom zahtjevu.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako su u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

24. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 06/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva. Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba. Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

25. Zakon o svojini na dijelovima zgrade („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelj... tavan... i sl.), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja. Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata... tavanske i podrumske prostorije... i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja.

Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

Član 15. st. 1. i 4.

Uzajamni odnosi etažnih vlasnika u zgradi u kojoj su svi stanovi odnosno poslovne prostorije u etažnoj svojini građana ili građanskih pravnih lica, uređuju se ugovorom tih etažnih vlasnika u skladu sa odredbama ovog zakona i drugim propisima.

[...] Prava i obaveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika odnose se i na kasnijeg sticaoca posebnog dijela iste zgrade.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanti su primili 14. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni parnični postupak pokrenuli, između ostalog, radi predaje u suposjed, korištenje i raspolaganje zajedničkog tavanskog prostora preuređenog u poslovni prostor, te isplate dijela zakupnine iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, što upućuje na zaključak da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)Suđenje u razumnom roku

34. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 30. decembra 1999. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046117 14 Rev od 15. jula 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 14 godina i šest mjeseci, od čega je pred prvostepenim sudom trajao 11 godina i pet mjeseci, pred drugostepenim sudom dvije godine i pet mjeseci, dok je revizioni postupak okončan u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem su apelanti prema tuženom istakli više tužbenih zahtjeva, da je proveden veliki broj dokaza, te da su saslušani brojni svjedoci, pa iz tih okolnosti proizlazi da se radi o relativno složenom postupku.

35. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, st. 86˗92, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u BiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

37. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 1062/15. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka solidarno plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

41. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

43. Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da tuženi nije imao suglasnost za pretvorbu zajedničkih prostorija u poslovni prostor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanta zato što je tuženi, na osnovu odobrenja koje su mu dali nadležni upravni organi, o svom trošku izvršio pretvaranje zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu u stambenu poslovnu prostoriju, odnosno da je prednik tuženog u skladu s odredbama Zakona o prostornom uređenju i Zakona o upravnom postupku proveo propisanu proceduru, na osnovu koje je predmetni poslovni prostor izgubio svojstvo zajedničkih prostorija u zgradi prije nego su apelanti postali etažni vlasnici stanova u toj zgradi. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi kako se na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini ne može utvrditi idealni dio suvlasništva etažnih vlasnika, jer su po zakonu zajednički (član 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada), to u smislu člana 209. ZPP nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude nepravilna primjena odredbe člana 67. ZPP u okviru prvostepenog suda, odnosno apelanti nisu imali pravni interes da se presudom utvrdi da im pripada zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim prostorijama predmetne zgrade, jer im to pravo pripada po samom zakonu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

44. U odnosu na navode apelanata da je Općinski sud u Presudi broj 65 0 P 051804 99 P od 22. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051804 09 Gz od 22. novembra 2011. godine, zauzeo drugačiji pravni stav u pogledu utvrđenja da tužiteljima kao etažnim vlasnicima pripada pravo korištenja zajedničkog tavanskog prostora, kao i naknada novčanih iznosa na ime izdavanja u zakup predmetnog tavanskog prostora, Ustavni sud ističe da u principu praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine; Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stanovištu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u citiranim presudama nekretnine koje su bile predmet navedenog spora predstavljale zajedničke dijelove zgrade, dok je u presudama osporenim apelacijom predmetni poslovni prostor izgubio svojstvo zajedničkih prostorija u zgradi prije nego su apelanti postali etažni vlasnici stanova u toj zgradi. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da su redovni sudovi u konkretnom predmetu postupali drugačije nego u citiranom predmetu, tako da nema elemenata koji bi pokretali pitanje principa pravne sigurnosti.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je shodno tome apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Pravo na imovinu

46. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

47. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud zapaža da oni kršenje navedenog prava u suštini vežu za navode u pogledu različite prakse Općinskog i Kantonalnog suda o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (pravnu sigurnost), Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak na tri sudske instance trajao 14 godina i šest mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na povredu principa pravne sigurnosti.

50. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se povreda ovog prava odnosno zabrane diskriminacije vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava i povredu principa pravne sigurnosti, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4357/14 (E. O. i M. O.) | Sudska praksa | Aktio