Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/17 (S. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1792/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1792/17, rješavajući apelaciju Sabahudina Muhića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sabahudin Muhić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 300429 17 Kž 2 od 24. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabahudin Muhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 300429 17 Kž 2 od 24. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je apelantu, nakon potvrđivanja optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret krivično djelo napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, produžen pritvor koji može trajati najduže jednu godinu od dana potvrđivanja optužnice.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant kritičnog dana nakon što je bio zaustavljen od strane ovlaštenih službenih lica Policijske stanice „Centar" (K. S. i S. M.), zbog saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo vozilo koje se udaljilo sa lica mjesta, a kojim je kritične prilike upravljao apelant, dok su policajci preduzimali svoje službene radnje povodom saobraćajne nezgode, prišao policajcu S. M., obraćajući mu se riječima: „čiji si ti, iz koje Federacije" i istom zadao udarac zatvorenom šakom desne ruke u stomak. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud za svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje dao sasvim jasne i određene razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, a koji apelantovom žalbom nisu dovedeni u pitanje. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da iz dokaza dostavljenih uz optužnicu ne proizlazi postojanje umišljaja na strani apelanta s obzirom da se isti prema policajcima obraćao šaljivim tonom. Kantonalni sud je pojasnio da iz dokaza prikupljenih tokom istrage i dostavljenih uz optužnicu, naročito iskaza K. S. i S. M., proizlazi da je apelant znao da je zaustavljen od strane policajaca kao službenih lica, koji su bili u uniformama, te da je isto tako znao da isti obavljaju službenu radnju tražeći od njega osobne dokumente, a zbog učestvovanja njegovog vozila u saobraćajnoj nezgodi koja se prethodno dogodila, te da je apelant svjestan tih činjenica napao službenu osobu, policajca S. M. u toku vršenja službene radnje, na način što mu je zadao udarac. Kantonalni sud je istakao da apelant žalbom osporava i postojanje posebnog pritvorskog osnova za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Kantonalni sud je pojasnio da apelant u suštini cijeni da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju zasnovao svoj zaključak o postojanju ovog posebnog pritvorskog osnova samo na temelju prethodne osuđivanosti apelanta, koja ne može biti cijenjena kao naročita okolnost, te da se zbog zdravstvenog stanja apelanta i mjerama zabrane može postići ista svrha i da su paušalni navodi u pobijanom rješenju da se, obzirom na strukturu ličnosti apelanta, u konkretnom slučaju ne mogu izreći mjere zabrane. Kantonalni sud je naglasio da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlaze sasvim jasni i određeni razlozi na kojima je prvostepeni sud utemeljio svoj zaključak za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Kantonalni sud je pojasnio da je protiv apelanta potvrđena optužnica, da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da okolnost da je apelant ranije osuđivan zbog dva krivična djela nasilničko ponašanje, koje kao i predmetno krivično djelo, ima zaštitni objekat javni red i poredak. Kantonalni sud je ukazao da je očigledno da ranija osuda nije uticala na apelanta da ne čini krivična djela, kao i okolnosti navedene u nalazu vještaka neuropsihijatra iz kojeg proizlazi da je apelant sklon konzumiranju alkohola sa fazom zloupotrebe alkohola. S obzirom na to, po ocjeni Kantonalnog suda, sve navedene okolnosti ukazuju da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je istakao da je u apelantovim žalbenim prigovorima iznesena ocjena da se svrha mjere pritvora može ostvariti i mjerama zabrane prema apelantu. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je takav stav odbrane neprihvatljiv, jer upravo sve navedene naročite okolnosti, zbog kojih je pritvor prema apelantu produžen iz zakonskog osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a opravdavaju zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant svoje navode, u suštini, argumentira tvrdnjama da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, odnosno da je postojao umišljaj na strani apelanta da izvrši predmetno krivično djelo, te da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZKP-a uslijed nepostojanja posebnih razloga za određivanje pritvora apelantu i ne izricanja blažih mjera apelantu. Osim toga, apelant se poziva i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), koje navode zasniva na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

7. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu produžen pritvor jer su sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora, da je apelant počinio predmetna krivična dijela i da je to neophodno iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Ustavni sud ukazuje da je članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor joj se može odrediti, između ostalog, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti da je apelantu uskraćeno neko njegovo pravo. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produženje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio