Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4124/15 (M. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4124/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-4124/15, rješavajući apelaciju Marko Miličić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Miličić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 036333 15 Rsž od 2. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Miličić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 3. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 036333 15 Rsž od 2. juli 2015. godine.

2. Ustavni sud je donio grupnu Odluku broj AP-2305/14 od 10. novembra 2015. godine, u okviru koje je apelaciju pod brojem AP-4124/15 odbacio kao preuranjenu. Ustavni sud je donio Rješenje broj AP-4124/15 od 3. marta 2016. godine kojim je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-4124/15 koji je razmatran u okviru grupne odluke broj AP 2305/14 od 10. novembra 2015. godine.

3. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - za bivše Federalno ministarstvo odbrane) da na ime apelanta u nadležni Federalni zavod MIO uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, za određeni vremenski period, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjana odredba člana 5. stav 1. alineja 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB. U istom postupku je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. predmetnog ugovora.

4. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, zasnivajući svoju odluku na pravnom zaključku da beneficirani radni staž nije utemeljen na tada važećim propisima, te da se ne radi o stečenom pravu apelanta, jer ovo pravo apelant nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imao razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske F BiH, njemu kao pripadniku Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije R BiH) isti doprinosi ne pripadaju. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud naglasio da bi navedeno bilo u suprotnosti sa odredbom člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, koji se u skladu sa odredbom člana 168. stav 4. primjenjivao i na pripadnike vojske F BiH, a i u suprotnosti sa članom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Kantonalni sud je ukazao da prema stavu prvostepenog suda, izvedenim dokazima, apelant nije dokazao da postoji odluka tužene, kojom je u smislu člana 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH utvrđeno da je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem propisan i za radno mjesto na kome je radio apelant u utuženom periodu, tako da je sporna odredba člana 5. stav 1. alineja 4. predmetnog ugovora ništava i ista je protivna relevantnim odredbama Zakona o odbrani F BiH i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio apelantov tužbeni i usvojio protivtužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ukazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem bio regulisan odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika HR HB, ali da apelant nije stekao pravo na beneficirani radni staž na način i pod uvjetima propisanim naprijed navedenim zakonom, niti kasnijim zakonima, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. predmetnog ugovora nema materijalno pravno uporište u odredbama važećih zakona i da je zbog toga ništava. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), te je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci AP 2701/14 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4124/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio