Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5320/14 (D. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5320/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5320/14, rješavajući apelaciju Danijela Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijela Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008052 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danijel Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Delić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine, Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu bilo obustavljeno izvršenje kazne zatvora.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prvobitno je apelant podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine. Ustavni sud je nakon apelantove obavijesti da je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti donio Odluku broj AP 5027/13 od 17. septembra 2014. godine kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu.
3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5320/14 od 15. aprila 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Svi pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom je utvrđeno da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 3. oktobra 2011. godine do 3. januara 2012. godine. Apelant je, u skladu s članom 99. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), u vezi s članom 96. stav 2. tačke a), e) i ž) i stavom 3. istog člana, obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka i sudskog paušala.
8. Okružni sud je naveo da je odluku donio na osnovu izvedenih dokaza optužbe (precizirani na str. od 8. do 14. obrazloženja presude) i odbrane apelanta i ostalih saoptuženih (precizirani na str. od 14. do 21. obrazloženja presude). Okružni sud je naveo završne riječi tužilaštva i odbrane, između ostalog odbrane apelanta koji je naveo da nema inkriminisanih radnji, da mu se ne može staviti na teret krivično djelo kako je opisano u optužnici, da optužnica nije izvela niti jedan dokaz subjektivne ili objektivne prirode na okolnost da je apelant organizovao prodaju i kupovinu droge. Apelant je tvrdio da se iz SMS poruka ne može izvesti zaključak da su optuženi zajedno radili. Apelant je dalje ukazao na promjenu iskaza svjedoka D. T. i M. P. na glavnom pretresu, te „izvodi zaključak da su iskazi ovih svjedoka pribavljeni na nezakonit način“, tj. da je policija primijenila silu, kao i da se njegova komunikacija sa D. T. odnosila na korištenje stana. Apelant je smatrao da nema dovoljno dokaza o njegovoj krivici.
9. Okružni sud je naveo iskaze svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, između ostalog i iskaz D. T. koji je naveo da mu je prošlog ljeta oduzeta droga (opisao događaj), da je dao iskaz u policiji, da je zapisnik morao potpisati, da nije apelantu ništa rekao. Takođe je citirano što je navedeno u zapisniku, odnosno izjava ovog svjedoka data policiji. Okružni sud je citirao i izjavu M. P. koji je takođe opisao događaj (od 14. jula 2011. godine), ali je naveo da je fizički maltretiran u policiji i da ne zna šta je potpisao. Okružni sud je naveo sadržaj izjave svjedoka iz zapisnika od 14. jula 2011. godine. Okružni sud je saslušao kao svjedoke i lica koja su zaposlena u policiji, proveo vještačenje materije koja asocira na drogu i saslušao vještaka. Takođe, Okružni sud navodi da su po naredbi suda izvršeni pretresi lica, stanova i automobila kako osumnjičenih tako i lica koja su kupovala drogu, o čemu su sačinjeni zapisnici i fotodokumentacija. Takođe, Okružni sud je opisao postupak pretresa stanova, vozila i lica, što proizilazi iz zapisnika, kao i postupak postupanja sa oduzetim predmetima i daljnju analizu tih predmeta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je poklonio vjeru nalazu vještaka (u vezi s određivanjem prisustva opojnih i psihotropnih supstanci i kokaina), kojem je odbrana prigovarala, ali je Okružni sud naveo da su prigovori neosnovani, pozivajući se na član 19. Zakona o suzbijanju i sprečavanju opojnih droga, te nije bilo potrebno vršiti kvantitativnu analizu biljne materije.
10. Okružni sud je naveo kojim svjedocima je poklonio vjeru i zašto (svjedok D. T. i ostali), odnosno zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka sa glavnog pretresa (koji su promijenili iskaz dat u policiji navodno pod prijetnjom, između ostalih tu je i iskaz svjedoka M. P.), nalazeći da su dati s namjerom da se pomogne optuženim. Takođe, Okružni sud se pozvao na transkripte razgovora svjedoka i optuženih, iz kojih je zaključio da su kupovali drogu, nakon čega su ih ovlaštena lica presrela i pretresla i pronađena im je droga koja je oduzeta, o čemu su izdate potvrde koje su potpisali. Okružni sud je istakao da svjedoci koji su naveli da su malteretirani u policiji nisu preduzeli bilo kakve radnje (prijave nadležnim tijelima) i u tom smislu ne postoji dokaz (osim za M. Š.), što je doveo u vezu sa iskazima lica koja nisu mijenjala iskaz.
11. Okružni sud je preslušao razgovore optuženih, koje su vodili međusobno i s trećim licima, koje je analizirao (između ostalih razgovore apelanta i M. P. i apelanta i D. T. i apelanta i LJ. J.), te je sud ukazao na sadržaj razgovora (kratko, šifrovano), da su to bili pozivi na kafu ili na određeno mjesto na kojem su se kasnije samo kratko sretali, bez daljeg druženja. Okružni sud navodi da je iz tona razgovora jasno da je u pitanju žurba, kao i da je LJ. J. drogu koju je prodavao krajnjim konzumentima uzimao od apelanta. Takođe, Okružni sud navodi da je od D. T. oduzeta droga 14. jula 2011. godine i da su u policiji D. T. i M. P. dali saglasnu izjavu o dešavanjima navedenog dana, način na koji je D. T. ostvario kontakt sa apelantom, ali su na glavnom pretresu oba svjedoka negirala da su kupila drogu od apelanta. Iskaze date na pretresu sud je ocijenio kao iskaze kojima svjedoci pokušavaju pomoći apelantu. Takođe, Okružni sud navodi da kada apelant razgovara sa D. T. o stanu komunikacija je opuštenija, sa više riječi i punih rečenica. Okružni sud takođe iz telefonskih razgovora između A. M. (optužene) i svjedoka I. M. zaključuje da je A. M. lično prodavala drogu I. M. koju je nabavljala od apelanta sa kojim je bila u ljubavnoj vezi (iako su odbrana i svjedok navodili da se radi o tabletama Novalgetola) kao i da optužena A. M. upućuje svjedoka I. M. na apelanta.
12. Kada je transkripte razgovora doveo u vezu s drugim provedenim dokazima, Okružni sud je utvrdio da su optuženi preduzimali radnje s ciljem nabavke i prodaje droge, iz koje je ostvarivana dobit, koja je svakom od optuženih mogla pripasti s obzirom na ulogu i brojnost radnji s ciljem prodaje. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje branioca da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti, jer su naredbe donijete prije nego što je tužilac donio naredbu o sprovođenju istrage, iz razloga što se istraga može provoditi i protiv nepoznatih počinilaca, pa se i posebne istražne radnje mogu provesti protiv nepoznatih počinilaca. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju u potpunosti poštovana procedura na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja (član 224. stav 2. ZKP, član 234. ZKP i član 236. stav 1. ZKP). S obzirom na to da su razgovori preslušani, optuženi nisu sporili da je glas njihov, kao ni da su koristili telefone sa karticama koje su od njih oduzete, a svjedoci su naveli da su na te telefonske brojeve pozivali optužene. Okružni sud je zaključio s kim je sve apelant kontaktirao, što proizilazi iz provedenih dokaza, te je zaključio da su optuženi preduzeli radnje koje u svojoj ukupnosti predstavljaju prometovanje supstanci koje su proglašene za opojne droge, a vještačenjem je utvrđeno da oduzeta materija jeste opojna droga marihuana i kokain, a da je krivično djelo izvršilo više lica, te se radnjama optuženih stiču bitna obilježja krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
13. Na prijedlog apelantove odbrane izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka i uvid u objektivne dokaze za koje je sud utvrdio da ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Okružni sud je naveo da su optuženi bili uračunljivi, kao i da su krivično djelo počinili s direktnim umišljajem, te je, uzimajući u obzir sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, apelantu izrekao kaznu u trajanju od četiri godine.
14. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo, apelant i osam saoptuženih su podnijeli žalbe koje je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine odbio u odnosu na sve optužene i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je djelimično uvažio žalbu Tužilaštva i ukinuo prvostepenu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na optužene V. D. i A. K. i u tom dijelu predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
15. Vrhovni sud je u odnosu na zakonitost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija odbio kao neosnovane navode apelanta i ostalih kojim osporavaju zakonitost tih dokaza, ukazujući da su te radnje provedene prema odredbi člana 226. stav 2. tačka a) ZKP, sada 234. stav 2. tačka a) ZKP, shodno naredbi koju je donio sudija za prethodni postupak, u skladu s odredbom člana 228. stav 1. ZKP, sada 236. stav 2. tačka a) ZKPRS. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija donesene su na obrazložen prijedlog tužioca, da sadrže podatke o licima protiv kojih se preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se, prema KZ, može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Istaknuto je da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca o tome da sudija za prethodni postupak ne može donijeti naredbu o posebnim istražnim radnjama prije donošenja naredbe o provođenju istrage jer nijedna zakonska odredba ne uslovljava da posebne istražne radnje mogu biti određene samo ako je donesena naredba o provođenju istrage. Takođe, suprotno navodima iz žalbe, sudija za prethodni postupak ima funkcionalnu nadležnost za postupanje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, budući da ima zakonsko ovlašćenje da postupa i pri radnji pretresanja stana, prostorija i lica (donosi naredbu za pretresanje i dr.) za koju, isto tako, nije preduslov da je donesena naredba o provođenju istrage.
16. U odnosu na pismeni izvještaj tužioca o preduzetim radnjama koji je dostavio sudiji za prethodni postupak, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je tužilac sudiji za prethodni postupak dostavio pismeni izvještaj nakon više od godinu dana od dana prestanka provođenja posebnih istražnih radnji ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost jer, s jedne strane, odredbe člana 229. stav 1. ZKP (ranije važećeg), odnosno člana 237. stav 1. sada važećeg ZKP ne propisuju rok u kojem je tužilac dužan da dostavi ovaj izvještaj, a s druge strane, propust tužioca da dostavi takav izvještaj ili da ga dostavi kasnije sam za sebe nikako ne znači da su preduzete posebne istražne radnje nezakonite, već zakonitost mora da se ocijeni u smislu odredbe člana 239. ZKP. Stoga, budući da je Vrhovni sud utvrdio da su se posebne istražne radnje provodile prema apelantu i ostalim optuženima na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak, te budući da nisu bile u suprotnosti s izdatim naredbama, to su podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji, suprotno navodima žalbe, zakoniti dokazi na kojima se može zasnovati sudska presuda.
17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka (član 311. stav 1. tačka
i) ZKP) jer princip identiteta optužbe i presude nije povrijeđen (iz člana 294. stav 1. ZKP) s obzirom na to da se pobijana presuda odnosi na lica koja su optužena i na djela koja su predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi tih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela koja su ostala u okviru istih događaja i istih krivičnih djela iz potvrđene izmijenjene optužnice.
18. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su činjenična utvrđenja iz prvostepene presude potpuna i pravilna, da su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je konačan, a prema ocjeni suda pravilan zaključak da su apelant i ostali počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga. Vrhovni sud je naveo da je u pobijanoj presudi iznesen sadržaj iskaza svih svjedoka, te su iskazi pravilno ocijenjeni, ukazujući na iskaze svjedoka koji su na glavnom pretresu potvrdili činjenice koje su naveli u svojim izjavama u istrazi. U pobijanoj presudi analizirane su i izjave svjedoka koji su iskaz promijenili na glavnom pretresu, pri tom dajući detaljno obrazloženje zašto prihvata vjerodostojnim iskaze date u istrazi, što je u potpunosti prihvatio Vrhovni sud. Naime, ovi iskazi (da su neka lica od nekog od optuženih kupili drogu ˗ D. T. od apelanta) dovedeni su u vezu sa ostalim dokazima – sadržajem tonskih zapisa telefonskih razgovora, potvrdama o oduzetim predmetima i vještačenje materije koja asocira na drogu, iz čega je Vrhovni sud zaključio da nema sumnje u pravilnost činjeničnog utvrđenja pobijane presude u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela i uloge optuženih. Vrhovni sud je ukazao, s obzirom na to da je apelant žalbom osporavao, da je prvostepena presuda posebno i detaljno analizirala iskaz svjedoka D. T. i dovela ga u vezu s razgovorom apelanta i D. T. kao i sadržaj razgovora apelanta sa M. Š., te ukazao na činjenicu da je nakon razgovora sa apelantom od D. T. oduzet kokain. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da u jednom od razgovora apelant i D. T. zaista razgovaraju o stanu, ali je taj razgovor daleko opušteniji, sa mnogo više rečenica nego kada dogovaraju kupovinu droge. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pobijanom presudom pravilno utvrđeno (analizom i ocjenom dokaza) da je apelant angažovao za dalju prodaju D. J., LJ. J. i A. M. posebno ocjenjujući njihovu komunikaciju, odnosno sadržaj telefonskih razgovora koje je citirao. Prema tome, nasuprot stavu odbrane apelanta i ostalih optuženih, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak o postojanju kvalifikovanog oblika ovog krivičnog djela, pri čemu je Vrhovni sud ukazao na zakonsku definiciju iz člana 224. stav 2. KZ, te je dokazano da je apelant nabavljao drogu koju je prodavao, kao i da je u svrhu prodaje i posredovanja angažovao treća lica. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje u odnosu na apelanta i ostale potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno primijenjen KZ kada su apelantove radnje kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
19. Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 008052 14 Kvlz od 19. septembra 2014. godine kojom su zahtjevi za zaštitu zakonitosti apelanta i ostalih osuđenih odbijeni kao neosnovani.
20. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv nižestepenih presuda smatrajući da je došlo do bitnih povreda odredaba KZ i krivičnog postupka iz člana 311. u vezi s članom 313. ZKP, što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke, da nije prikupljen ni jedan dokaz koji apelanta dovodi u vezu sa izvršenjem krivičnog djela i da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, odnosno na nezakonito provedenim posebnim istražnim radnjama i nezakonito pribavljenim iskazima pojedinih svjedoka, te da kod odluke o visini kazne nisu došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti kod apelanta, u čemu vidi povredu zakona i osnovnih ljudskih prava, sa prijedlogom da se zahtjev usvoji, pravosnažna presuda preinači tako što će se apelant osloboditi od optužbe zbog nedostatka dokaza ili da se ukinu nižestepene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
21. Prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanta (i ostalih), Vrhovni sud se, pozivajući se na član
354. ZKP, ograničio samo na one povrede na koje su se pozvali podnosioci zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKPRS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede krivičnog zakona i povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, koja se manifestuje u povredi prava na odbranu, a uz ograničenja propisana u st. 2. i 3. ovog člana. Tim ograničenjima je isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba na prvostepenu presudu kao redovni pravni lijek, a na navedene povrede materijalnog i procesnog zakona nije se moguće pozivati u zahtjevu, ako nisu bile iznesene u žalbi, osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku. Osim toga, isključena je mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu. Podnesenim zahtjevima branilaca osuđenih kao osnov pobijanja pravosnažne presude označena su oba navedena zakonska osnova, a povrede zakona na koje zahtjevom ukazuju isticane su i u žalbama na prvostepenu presudu. Međutim, Vrhovni sud navodi da zahtjevi nisu osnovani.
22. Neosnovani su prigovori zahtjeva branilaca osuđenih u dijelu kojim se ističe povreda krivičnog zakona, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak da se u radnjama osuđenih stiču obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Naime, povreda krivičnog zakona, kao osnov za podnošenje ovog pravnog lijeka protiv pravosnažne presude, u smislu odredbi člana 350. ZKP, podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takvu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku. Isključena je mogućnost pobijanja pravosnažne odluke ovim vanrednim pravnim sredstvom po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako se to u obrazloženju pojedinih zahtjeva navodi, a povreda krivičnog zakona, kao zakonski osnov za ovaj pravni lijek, ne može se uspostaviti na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Kako iz obrazloženja zahtjeva proizilazi da se na temelju ocjene dokaza prvenstveno dovodi u pitanje pravilnost činjenične osnove pobijanih presuda u pogledu odlučnih činjenica, a slijedom toga se na temelju takvih nedostataka pravosnažne presude izvodi tvrdnja o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, Vrhovni sud zaključuje da nema mjesta ovom osnovu pobijanja pravosnažne presude, jer nužna pretpostavka za pozivanje na povredu krivičnog zakona jeste prihvatanje činjenične osnove na koju je zakon primijenjen kao potpune i pravilne, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani prigovori zahtjeva o učinjenoj povredi krivičnog zakona.
23. Kada su u pitanju bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. u vezi s članom
313. ZKP, kako se to navodi u apelantovom zahtjevu, zahtjev nije osnovan budući da se ne navodi, niti se iz zahtjeva može zaključiti u čemu se sastoji povreda prava na odbranu. Tvrdnje iz zahtjeva da je povrijeđeno pravo na odbranu jer se pobijane presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, odnosno na nezakonito provedenim posebnim istražnim radnjama i nezakonito pribavljenim iskazima pojedinih svjedoka, ne mogu se podvesti pod one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka predviđene odredbama člana 311. stav 1. ZKP. Osim toga, bitne povrede odredaba krivičnog postupka isticane su i kao žalbeni osnov na prvostepenu presudu, a drugostepeni sud je, ocijenivši ih neosnovanim, u obrazloženju svoje presude dao jasne i uvjerljive razloge za takvu ocjenu, koja ne podliježe zakonskoj mogućnosti preispitivanja po ovom vanrednom pravnom sredstvu.
24. Vrhovni sud je naveo razloge i za ostale zahtjeve, te je zaključio da zahtjevi nisu osnovani. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ističe povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311. ZKP, kao i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da dokazi optužbe nisu ni na nivou indicija, a pogotovo nisu takvog kvaliteta da se na njima van razumne sumnje može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo. Apelant upućuje da kod njega (a najmanje su mu 20 puta pretresani stan i auto) nije pronađen niti jedan dokaz koji bi ga povezivao sa nabavljanjem, prepakivanjem ili prodajom opojnih droga, kao ni kod lica sa kojima je bio u kontaktu. Apelant ističe da ni jedan svjedok nije ukazivao na njega kao prodavca. Apelant ukazuje na najgrublje kršenje ljudskih prava u vezi sa provedenim posebnim istražnim radnjama, jer nisu naređene ni provedene zakonito, tužilac nije dostavio pisani izvještaj, što upućuje na to da je istragom rukovodio policijski organ, a ne tužilac. Pri tome apelant ukazuje na iskaz D. T., kao i iskaz M. Š. za koji je utvrđeno da je pribavljen nezakonito, ali ipak na njemu sud temelji presudu. Apelant dalje navodi da je sud dozvolio izmjenu optužnice kada je dokazni postupak već bio zaključen, suprotno odredbama ZKP, te je nova optužnica bila potpuno nerazumljiva i neutemeljena u dokazima, kontradiktorna sama sebi, i dokazima. Isto se odnosi na presudu. Apelant upućuje da nigdje nije opisan njegov dogovor sa D. P., da je jedino u činjeničnom supstratu navedeno konkretno da je prodao drogu D. T. i M. Š., kao i da je M. A. posredovala za apelanta u prodaji, a što dalje detaljno analizira ukazujući na niz propusta i povreda i u ovom dijelu. Takođe, apelant navodi da presuda ne sadrži obrazloženje sa kojim od navedenih lica je izvršio radnje koje mu se stavljaju na teret, što dovodi do potpune nerazumljivosti, koju vrstu droge im je isporučio, gdje i kome. Apelant ukazuje da je prvostepena odluka ukinuta u odnosu na V. D. (koji je po činjeničnom supstratu kupovao od apelanta pa prodavao I. M. a koji je bio oslobođen), dok je za apelanta ovaj dio ostao, što je, prema njegovom mišljenju, nelogično. Nadalje, u najvećoj mjeri apelant ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak i postupanje suprotno zakonu koje se ogleda u činjenici da je naredba o provođenju istrage donijeta u odnosu na apelanta i ostale 4. oktobra 2012. godine, dok su naredbe sudije za prethodni postupak u odnosu na posebne istražne radnje izdate ranije (od 11. aprila 2012. godine), a što je dovelo do kršenja apelantovog prava. Nadalje, apelant upućuje na nepostojanje zakonskih uslova za određivanje naredbe, jer „tekst obrazloženja“ prijedloga tužioca nije sadržavao ni apelantovo ime, ni osnov sumnje, niti je navedeno da je nemoguće dokaze pribaviti na drugačiji način, kao i kako je apelant doveden u vezu sa ostalim licima. U prijedlogu jeste navedeno apelantovo ime i broj telefona, što apelant opet problematizuje, te ukazuje da su se posebne istražne radnje određivale prema licima po nadimcima i brojevima telefona. Apelant, takođe, ukazuje da do glavnog pretresa i prigovora odbrana nikada tužilac nije dostavio sudu izvještaj o preduzetim radnjama, te nadalje ukazuje kako je sud bez provjere prihvatio da je sa određene kartice apelant obavljao razgovore. Takođe, apelant ukazuje da su kartice sa označenim brojevima oduzete ne od njega nego od A. M. te dalje opisuje zašto se određeni nadzirani brojevi ne mogu dovesti u vezu s njim. Nepravičnost i nezakonitost preduzimanja radnji i dalje se protezala prema apelantovom mišljenju i na svjedoke, odnosno „pribavljanje imena svjedoka“, te ukazuje na propuste koji su pratili ispitivanje svjedoka, kao i torturu koju su doživjeli. Apelant ukazuje i na propuste prilikom otvaranja oduzetih predmeta koji proizilaze iz zapisnika. Takođe, apelant upućuje na nepravilnosti prilikom izdavanja i provođenja naredbe za pretres njegovog stana i vozila. Apelant je ukazao da je nakon okončanja ovog postupka protiv službenih lica koja su učestvovala u ovom postupku pokrenuta istraga „pod sumnjom ozbiljnih krivičnih djela“ i da su apelant i ostali optuženi u ovom predmetu dali iskaz u svojstvu svjedoka, a što je, prema njegovom mišljenju, pokazatelj koji dovodi u sumnju preduzete radnje u ovom postupku. Apelant je ukazao da je drugostepeni sud po žalbi proizvoljno ocijenio vrlo konkretne žalbene prigovore.
b) Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je ocijenio sve navode apelantove žalbe i na njih dao jasne i iscrpne odgovore, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Istaknuto je da se apelacija u većem dijelu odnosi na činjenična utvrđenja osporenih presuda, zbog čega se apelacija ne može podnijeti.
27. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelant na početku pretresa upoznat sa svojim pravima. Na održanim glavnim pretresima saslušani su svjedoci i vještaci koje je predložila optužba, a takođe i svjedoci koje je predložila odbrana osuđenih, te da su svi osuđeni i njihovi branioci imali mogućnost da unakrsno ispituju svjedoke i vještake optužbe, što je odbrana optuženih i iskoristila. Okružni sud je naveo da je naredba o određivanju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) u odnosu na sve osuđene, pa i apelanta, donesena na osnovu odredbe člana 234. st. 1. i 2. a) ZKP na obrazloženi prijedlog tužioca, pa je pribavljeni dokaz zakonit, a pri donošenju i sprovođenju naredbi u potpunosti je poštovana procedura iz člana 236. ZKP i u preostalom dijelu sud ocjenjuje apelantove navode neosnovanim i to na osnovu svih dokaza u skladu sa ZKP.
28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava, zatim da je apelacija paušalna i neosnovana i da se njome u najvećem dijelu pobija činjenično stanje koje je utvrdio sud.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224. st. 1. i 2.
Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka a) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,… Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
30. Ranije važeći Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, te ispravke zakona „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09), koji se primjenjivao u vrijeme preduzimanja istražnih radnji, u relevantnom dijelu glasi:
POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Član 226.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1)Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, b)pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, v)nadzor i tehničko snimanje prostorija, g)tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta, d)prikriveni istražitelj,
đ) simulovani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine, e)nadzirani prevoz i isporuka predmeta.
Član 228.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1)Istražne radnje iz člana 226. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
VI.Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 19. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
38. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
39. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
41. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
42. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne odluke koja je posljedica pogrešno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, na bazi nezakonito pribavljenih dokaza (i to saslušanja svjedoka, posebnih istražnih radnji i pretresa apelantovog stana i vozila), te pogrešne primjene procesnog prava. Ustavni sud primjećuje da je već ranije riješio apelaciju broj AP 4413/13, od 9. jula 2015. godine. U navedenoj apelaciji apelantica A. M. je osporila iste presude kao apelant (osim presude po zahtjevu za zaštitu zakonitosti), te je isticala gotovo identične navode kao i apelant u predmetnoj apelaciji, a koji su se odnosili na proizvoljnost presude, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nezakonitost dokaza (pretresa stana i posebnih istražnih radnji), a koje je Ustavni sud u Odluci broj AP 4413/13 ispitao i utvrdio da je apelacija neosnovana. Takođe, predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom bila je apelacija D. P, te je Ustavni sud donio Odluku broj AP 4373/13 od 7. jula 2016. godine, kojom je apelaciju, takođe protiv istih presuda, odbio kao neosnovanu.
43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantu kao i ostalim optuženim bila određena posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija po naredbi sudije za prethodni postupak. U odnosu na navode branilaca optuženih da se navedene istražne radnje ne mogu preduzeti protiv nepoznatih lica, redovni sudovi su istakli da se istraga, u skladu s relevantnim odredbama ZKP, može provoditi i protiv nepoznatog lica, budući da je navedenom odredbom propisano da se o provođenju istrage donosi naredba koja, između ostalog, sadrži podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat. Stoga, prema mišljenju redovnih sudova, proizlazi da se posebne istražne radnje mogu odrediti i protiv nepoznatih lica uz obavezno ispunjenje uslova za njihovu primjenu iz člana 234. ZKP (ranije važećeg člana 226. ZKP). Naime, naredba za određivanje posebnih istražnih radnji, u smislu člana 236. stav 2. tačka a) ZKP (ranije 228 stav 1. ZKP), mora da sadrži u formalnom smislu, između ostalih, i podatke o licu protiv koga se ta radnja preduzima. Međutim, redovni sudovi su ukazali da podaci o licu ne znače da se radi o ličnim podacima u smislu navođenja potpunog identiteta tog lica. Stoga je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud istakao da se posebne istražne radnje, kao i naredba o sprovođenju istrage može odrediti i protiv N. N. lica sa navođenjem pretplatničkih brojeva mobilnih telefona (ili ostalih elemenata, IMEI telefonskog aparata, broja SIM kartice itd.). Osim navedenog, Vrhovni sud je naveo da niti jedna zakonska odredba ne uslovljava da se posebne istražne radnje mogu odrediti samo ako je donesena naredba o sprovođenju istrage. Takođe je ukazano da sudija za prethodni postupak ima funkcionalnu nadležnost za postupanje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, budući da ima zakonsko ovlaštenje da postupa pri radnji za pretresanje stana (donosi naredbu za pretresanje i dr.) za koju, isto tako, nije preduslov da je donesena naredba o provođenju istrage.
44. Prema tome, prema ocjeni redovnih sudova, u odnosu na posebne istražne radnje u potpunosti je poštovana procedura propisana zakonom na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja. Utvrđeno je da su naredbe o određivanju ovih posebnih istražnih radnji donesene na osnovu odredbi ZKP na obrazložen prijedlog tužioca, koji je sadržavao sve neophodne podatke. Stoga je zaključeno da su pet CD medija sa originalnim tonskim zapisima i snimljenim razgovorima i SMS poruke zabilježene tokom provođenja posebnih istražnih radnji zakonito pribavljen dokaz. Osim navedenog, redovni sud je ocijenio da nije od značaja činjenica da izvještaj tužioca nije poslat u roku od godinu dana, jer ZKP ne propisuje rok u kojem se mora poslati, niti okolnost da izvještaj nije poslat upućuje na nezakonitost provedenih radnji. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da su neosnovani navodi branilaca optuženih o tome da su dokazi pribavljeni navedenim istražnim radnjama nezakoniti.
45. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće razloge povodom preduzetih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP koje propisuju proceduru za preduzimanje navedenih radnji. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sadržaj i smisao transkripata snimljenih telefonskih razgovora optuženih, među kojima je i apelant, doveo u vezu sa drugim izvedenim dokazima, i to sa iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, izvršenim vještačenjem, te na osnovu cjelokupno provedenog dokaznog postupka zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud dao jasno obrazloženje zašto je poklonio vjeru iskazu svjedoka iz istrage, te primjećuje da, suprotno apelantovim navodima, sud nije koristio iskaz M. Š. prilikom donošenja presude.
46. Nadalje, iz ovoga proizilazi da su i ostali apelantovi navodi koje dovodi u vezi sa posebnim istražnim radnjama, na koje ukazuje u apelaciji, takođe neosnovani, odnosno njegovi prigovori kako je tužilaštvo „došlo“ do svjedoka. Nadalje, apelant problematizuje iskaz D. T., odnosno način kako se pristupilo i postupalo sa navedenim svjedokom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud veoma detaljno analizirao iskaz ovog svjedoka, te ga je doveo u vezu s drugim provedenim dokazima. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost ispitati ovog svjedoka i u toku postupka otkloniti sve „sumnje“ oko njegovog iskaza, statusa i ostalo. Osim toga, čini se da apelant problematizuje kako je do iskaza ovog svjedoka došlo u policiji, ali iz osporene prvostepene presude ne proizilazi da je ovaj svjedok mijenjao iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz dat u istrazi. Osim toga, sud je dao jasne razloge i zašto nije poklonio vjeru svjedoku I. M. Stoga, Ustavni sud suprotno apelantovim navodima, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u odnosu na apelanta u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.
47. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
48. Ustavni sud primjećuje da je apelant isticao i pred redovnim sudom prigovor prekoračenja optužbe o kojem je odlučio drugostepeni sud navodeći da nije povrijeđen subjektivni i objektivni identitet optužbe. Apelant u apelaciji sve navode o prekoračenju veže za izmjenu optužnice i način na koji mu je sve stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom (kao i osnovnom optužbom), ukazujući prije svega na „kvalitet“ optužnice, te Ustavni sud ne može iz ovakvih navoda utvrditi da li je „prekoračena optužnica“. Osim navedenog, apelant je u apelaciji naveo da je ukazivao na moment kada je tužilac izmijenio optužnicu, ali to ne proizilazi iz drugostepene presude (navedeni su ostali optuženi koji su ovo isticali, ali ne i apelant). Takođe, apelant ukazuje na određene nepravilnosti između njemu oduzetih brojeva SIM kartica, IMEI brojeva koji ne odgovaraju naznačenim telefonima koji su nadzirani, kao i na nepravilnosti u vezi sa ročištem za otvaranje i pregled oduzetih predmeta. Međutim, Ustavni sud ne može ispitati sve te navode jer iz drugostepene presude ne proizilazi da je apelant ove navode isticao u žalbi. Zbog navedenog, apelant ne može sa uspjehom ukazivati na propuste za koje smatra da su počinjeni u toku postupka, ako u okviru samog postupka nije na njih ukazivao, već ih prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, ocjeni „nezakonitih dokaza“ i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u vezi s tim neosnovani.
50. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
51. U odnosu na apelantove navode kojim je ukazivao na postupak protiv službenih lica (o kojem kasnije nije više obavještavao Ustavni sud), kao i da je u odnosu na V. D., sa kojim je apelant „doveden u vezu“, ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovni postupka (bez daljnjih informacija i o ovom postupku), Ustavni sud nalazi da ti navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, koji nisu nezakoniti, o čemu je sud takođe dao obrazloženje i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nisu povrijeđene garancije u pogledu presumpcije nevinosti.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman