Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/16 (I. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-495/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-495/16, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Vranjković zbog dužine trajanja postupka u predmetu rješavanja zahtjeva za slobodu pristupa informacijama koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010673 16 Uvp 2 od 6.

aprila 2016. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Vranjković protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010673 13 Uvp od 8. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu rješavanja zahtjeva za pristup informacijama koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010673 16 Uvp 2 od 6. aprila 2016. godine i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 U 010673 13 Uvp od 8. oktobra 2015. godine, zbog obaveze plaćanja sudske takse.

2. Apelant je 20. marta 2012. godine podnio zahtjev gradonačelniku Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: gradonačelnik) za pristup informacijama kojim je tražio dostavljanje fotokopija odgovarajućih akata-dokumenata iz kojih se vidi koje je evidencije bila dužna i vodila Inspekcija rada.

3. Dopisom gradonačelnika broj 12-K-828/2012 od 2. aprila 2012. godine apelant je obaviješten da je po prvobitnom zahtjevu za pristup informacijama koji je apelant podnio 29. juna 2011. godine donesen akt broj 12-K-1780/2011 od 8. jula 2011. godine, koji je potvrđen Rješenjem gradonačelnika broj 12-G-2504/11 od 14. novembra 2011. godine, a kojim je apelant obaviješten da Grad ne raspolaže traženom dokumentacijom koja je uništena u skladu sa Listom kategorija registraturskog materijala, a na osnovu Zakona o arhivskoj djelatnosti, Uredbe o kancelarijskom poslovanju, te Pravilnika o postupku odabiranja arhivske građe, kriterijima i načinu vrednovanja, tako da je apelantov ponovni zahtjev za pristup informacijama bespredmetan.

4. Rješenjem gradonačelnika broj 12-1-764/2012 od 3. avgusta 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Dopisa gradonačelnika broj 12-K-828/2012 od 2. aprila 2012. godine.

5. Apelant je 27. avgusta 2012. godine pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv Rješenja gradonačelnika broj 12-1-764/2012 od 3. avgusta 2012. godine i predmet je zaveden pod brojem 11 0 U 010673 12 U.

6. Rješenjem Okružnog suda 11 0 U 010673 12 U od 8. aprila 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse u predmetu broj 11 0 U 010673 12 U, jer apelant na traženje suda nije dostavio dokaze o svom imovnom stanju i o imovnom stanju članova svoje porodice, odnosno nije dokazao visinu prihoda u smislu člana 13. Zakona o sudskim taksama.

7. Osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 U 010673 13 Uvp od 8. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 010673 12 U od 8. aprila 2013. godine. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da pravilno Okružni sud zaključuje da apelant nije dokazao da ispunjava uslove za oslobađanje od plaćanja sudske takse, jer nije u ostavljenom roku dostavio dokaze o svom imovnom stanju ni imovnom stanju članova porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je istakao da se apelant neosnovano poziva da iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o pristupu informacijama, a shodno određenim odredbama Zakona o slobodi pristupa informacijama, da je isključena obaveza plaćanja sudskih taksa. Vrhovni sud je pojasnio da je apelant u konkretnom slučaju pokrenuo upravni spor u kome je prema Zakonu o sudskim taksama obveznik plaćanja istih, a da iz odredbe člana 25. Zakona o slobodi pristupa informacijama ne proizlazi da u sudskom postupku nema obaveze plaćanja takse. Vrhovni sud je ocijenio da se apelant pogrešno poziva i na odredbu člana 3. stav 2.

v) Zakona o slobodi pristupa informacijama, jer sud koji u okviru svoje nadležnosti rješava u upravnom sporu nije javni organ od koga se traži informacija, kakvog ima u vidu navedena odredba Zakona o slobodi pristupa informacijama, koji prema članu 16. tog zakona ne naplaćuje takse za podnošenje zahtjeva ili za dopise u smislu tog zakona.

8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010673 12 U od 25. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv Dopisa gradonačelnika broj 12-1-764/2012 od 3. avgusta 2012. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 010673 16 Uvp 2 od 6. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 010673 12 U od 25. novembra 2015. godine. Vrhovni sud je zaključio da je jedan od uslova objavljivanja informacija da javni organ raspolaže traženom informacijom. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju tuženi kao javni organ od kojega je apelant zatražio da mu se dostave fotokopije odgovarajućih akata, ne raspolaže tom dokumentacijom, o čemu je apelant obaviješten i po njegovom ranijem, a i predmetnom zahtjevu o čemu su mu dostavljene i tražene fotokopije akata. Vrhovni sud je naglasio da nije od uticaja činjenica, koju ističe apelant, da li je ta dokumentacija uništena ili nije ni formirana, jer u oba slučaja traženi materijal ne postoji, pa prema tome i nije moga biti dostavljen apelantu.

Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno navedeno pravo zbog dužine trajanja postupka pristupa informacijama, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kad su ga obavezali na plaćanje sudske takse. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka u predmetu rješavanja zahtjeva za slobodu pristupa informacijama

13. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka pristupa informacijama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

14. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je u postupku pristupa informacijama odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u proceduri koja se odnosi na pristup informacijama u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa ne utvrđuju apelantova "građanska prava i obaveze" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju postojanja zakonskih pretpostavki za pristup informacijama u vezi dostavljanja fotokopija odgovarajućih akata-dokumenata iz kojih se vidi koje je evidencija bila dužna i vodila Inspekcija rada (vidi Ustavni sud Odluka o dopsutivosti broj AP-2062/10 od 21. jula 2010. godine, tačka 8. i Odluka o dopustivosti broj AP-2584/12, tačka 8. od 5. novembra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, niti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pruža širi obim zaštite u konkretnom slučaju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 U 010673 13 Uvp od 8. oktobra 2015. godine

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je obavezan na plaćanje sudske takse. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/16 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio