Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5421/14 („Kreator“ d.o.o. iz Sokoca)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5421/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5421/14, rješavajući apelaciju „Kreatora“ d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Kreatora“ d.o.o.
Sokolac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000937 14 Rev od 7. avgusta 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 000937 13 PŽ od 13. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Kreator“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kog zastupa Zoran Jovanović, advokat s Pala, podnio je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000937 14 Rev od 7. avgusta 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000937 13 PŽ od 13. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i „NLB Razvojna banka“ a.d. Banjaluka, Filijala Sokolac (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. oktobra do 3. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 61 0 Ps 000937 11 Ps 2 od 22. maja 2013. godine, obavezana je tužena da ispuni obavezu iz ugovora o kratkoročnom kreditu broj 04/11-154-2/03 od 24. februara 2006. godine i apelantu stavi na raspolaganje preostali dio odobrene sume kredita tako što će mu isplatiti iznos od 541.625,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 8.500,60 KM (stav I izreke). Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade materijalne štete, po osnovu izgubljene dobiti, isplati iznos od 4.564.630,90 KM.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 000937 11 Ps 2 od 25. juna 2013. godine ispravljen je uvod presude od 22. maja 2013. godine u pogledu označavanja tužene tako što je iza riječi „Banja Luka“ brisan zarez i dodate riječi „Filijala Sokolac“, a ispravljena je izreka te presude tako što je u prvom redu iza riječi „Banja Luka“ brisan zarez i dodate riječi „Filijala Sokolac“.
7. Iz obrazloženja presude Okružnog privrednog suda proizilazi da je taj sud ocjenom sprovedenih dokaza zaključio da je osnovan apelantov zahtjev od 29. juna 2006. godine za isplatu preostalog dijela odobrenih kreditnih sredstava u visini od 541.625,93 KM shodno članu 1 stav 2 ugovora o kratkoročnom kreditu koji je zaključen 24. februara 2006. godine između tužene kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita, a kojim je apelantu odobren kredit u iznosu od 2.000.000,00 KM. Naime, Okružni privredni sud je zaključio da tužena nije imala osnova da odbije apelantov zahtjev koji joj je podnio 29. juna 2006. godine, budući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7 stav 2 ugovora po kom se ugovor smatra raskinutim „po automatizmu“ zbog nenamjenskog trošenja odobrenih sredstava. Tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražena naknada materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti, Okružni privredni sud je odbio smatrajući da apelant nije u skladu s odredbama čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da između radnje tužene, koja se ogleda u neispunjenju ugovorene obaveze i eventualno nastale štete, postoji uzročno-posljedična veza.
8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Viši privredni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 000937 13 Pž od 13. februara 2014. godine kojom je žalba tužene usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a apelant obavezan da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 48.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu taj zahtjev odbijen. Žalba tužene protiv rješenja o ispravci prvostepene presude od 25. juna 2013. godine je odbijena, a navedeno rješenje potvrđeno. Istom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, dok je dopuna apelantove žalba odbačena kao neblagovremena.
9. U obrazloženju presude Viši privredni sud je između ostalog istakao da je apelant u zakonskom roku (7. juna 2013. godine) podnio žalbu protiv prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati iznos od 4.564.630,90 KM na ime naknade po osnovu izgubljene dobiti. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da se apelant u svojoj žalbi pozvao na zakonske osnove za ulaganje žalbe pri čemu nije detaljno obrazložio činjenične navode žalbenih razloga, već je naveo da će „detaljno obrazloženje žalbenih razloga dostaviti naknadno“. Viši privredni sud je takođe istakao da je apelant 10. juna 2013. godine dostavio „dopunu obrazloženja razloga žalbe“ s tim da je rok za žalbu istekao 7. juna 2013. godine. Imajući u vidu da se apelant u svojoj blagovremeno podnesenoj žalbi pozvao na zakonske osnove za ulaganje žalbe, te da u sadržini žalbe nisu navedeni i obrazloženi konkretni žalbeni razlozi već samo uopšteno, Viši privredni sud je istakao da kvalitetno obrazloženje prvostepene presude koje se svodi na zaključak da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva i postojanje odštetne odgovornosti tužene (čl. 154 i 155 ZOO-a) po osnovu naknade štete zbog izgubljene koristi taj sud u cijelosti prihvata kao svoj odgovor na paušalne, uopštene i neosnovane navode apelantove žalbe kojim osporava prvostepenu presudu u tom dijelu, te je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u odnosu na taj dio prvostepene presude neosnovani.
10. Nadalje, Okružni privredni sud je ocijenio da dopuna apelantove žalbe u kojoj je naznačeno „obrazloženje žalbenih razloga“ nije blagovremena budući da je rok za žalbu istekao 7. juna 2013. godine, a dopuna je podnesena 10. juna 1013. godine, dakle protekom roka za žalbu. Naime, Viši privredni sud je ukazao na to da su prema odredbi člana 9 ZPP stranke dužne da se savjesno koriste pravom koje im po zakonu pripada, te da nije sporno da se izjavljena žalba može dopuniti u roku za žalbu, s tim da se dopuna žalbe izjavljena van roka za žalbu može prihvatiti ako se kreće u granicama osporavanja koje su postavljene u blagovremeno izjavljenoj žalbi i ukoliko se u dopuni žalbe ukazuje na povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, u protivnom, takva dopuna žalbe je neblagovremena. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant u svojoj blagovremeno podnesenoj žalbi naveo razloge zbog kojih se prvostepena presuda osporava, ali bez jasnog činjeničnog obrazloženja tih razloga već je konstatovano da će se obrazloženje dostaviti naknadno. Međutim, Viši privredni sud je ukazao na to da se dopunom žalbe od 10. juna 2014. godine ne objašnjavaju i upotpunjavaju žalbeni razlozi navedeni u ranijoj blagovremenoj žalbi već se u dopuni žalbe u odnosu na sadržinu blagovremeno izjavljene žalbe iznose novi žalbeni navodi, zbog čega je taj sud zaključio da je dopuna žalbe neblagovremena pa je kao takvu i odbio.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 000937 14 Rev od 7. avgusta 2014. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak nižestepenih sudova, Vrhovni sud je ukazao na to da se „činjenični navodi revizije odnose samo na dio drugostepene odluke kojim je dopuna apelantove žalbe odbačena kao neblagovremena“, te da će u tom dijelu drugostepenu presudu i ispitati. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant u blagovremeno izjavljenoj žalbi od 7. juna 2013. godine naveo zakonske razloge zbog kojih osporava prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu njegovog tužbenog zahtjeva, te da ona sadrži sve obavezne elemente shodno odredbama čl. 205 i 208 ZPP, i da sud može postupati u skladu s njom. Međutim, Vrhovni sud je ukazao na to da apelantova izjavljena žalba ne sadrži jasno činjenično obrazloženje žalbenih navoda, već uopšteno, s tim da je u žalbi navedeno da će se obrazloženje žalbenih navoda dostaviti naknadno, zašto, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema uporišta u odredbama ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant u dopuni žalbe od 10. juna 2013. godine prvi put istakao žalbene razloge i činjenice koje nisu bile iznesene u žalbi, te je imajući uvidu navedeno zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda kada je dopunu apelantove žalbe odbacio kao neblagovremenu shodno odredbama člana 225 ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je i prvostepeni sud imao mogućnost da sam odbaci dopunu žalbe kao neblagovremenu, shodno odredbama člana 213 stav 1 ZPP, ali činjenica da je drugostepeni sud donio odluku kojom je odbacio apelantovu dopunu kao neblagovremenu nije radnja suda kojom se stranke stavljaju u neravnopravan položaj, kako neosnovano apelant tvrdi svojim revizionim navodima. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove revizione navode da je apelant doveden u neravnopravan položaj jer je tuženoj omogućeno da se izjasni na dopunu apelantove žalbe. Naime, Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da je tužena dajući odgovor na žalbu i dopunu podneskom od 2. jula 2013. godine upravo i predložila da se dopuna apelantove žalbe odbaci kao neblagovremena.
12. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao na to da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju ispitao pravilnost i zakonitost prvostepene presude u granicama razloga navedenih u žalbi (član 221 ZPP) pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te s tim u vezi istakao da je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da nema odgovornosti tužene za eventualnu nastalu štetu po osnovu izgubljene dobiti budući da apelant nije dokazao da mu je zaključeni ugovor o kratkoročnom kreditu i davao takvo ovlašćenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci shodno odredbama člana 248 u vezi s članom 456 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što drugostepeni sud nije uzeo u obzir i ocijenio navode iz njegove dopune žalbe jer smatra da je „imao zakonsko pravo da i posle izjavljene žalbe u predmet dostavi podnesak – kojeg je sud morao da uzme u obzir“. Naime, apelant smatra da su „postojali svi uslovi iz člana 214 stav 4 ZPP da se apelantov podnesak od 10. juna 2013. godine uzme u obzir (pored izjavljene žalbe) prilikom donošenja odluke o žalbi“. S obzirom na to da je Vrhovni sud svojom odlukom potvrdio drugostepenu odluku koja je pogrešna i nezakonita, apelant je predložio da Ustavni sud „ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. S tim u vezi, istakao je da je dopuna blagovremeno podnesene žalbe uslovljena utvrđenjem da li je dopuna podnesena u zakonskom prekluzivnom roku (u kom slučaju se ona smatra sastavnim dijelom žalbe bez obzira na sadržinu). Takođe, Vrhovni sud je ukazao na to da se i neblagovremena dopuna žalbe treba razmotriti zajedno sa blagovremenom žalbom kao pravno jedinstvo, samo ako ta dopuna predstavlja objašnjenje i upotpunjavanje već iznesenih konkretnih žalbenih razloga, ali ne i kada se u dopuni žalbe, kao što je to bilo u konkretnom slučaju, ističu žalbeni razlozi i činjenice koje nisu iznesene u žalbi. Osim navedenog, Vrhovni sud smatra da apelant „miješa“ pravnu prirodu „podneska“ koji bude primljen po odgovoru na žalbu ili po isteku tog roka (član 214 stav 4 ZPP) sa pravnim značajem „neblagovremene dopune žalbe“, navodeći da su apelantovi navodi o tome neosnovani. Takođe, Vrhovni sud je ukazao na to da je taj sud ocijenio sve činjenične navode iz apelantove revizije, ali je dao i pravnu ocjenu postupanja drugostepenog suda u okviru odredbe člana 221 ZPP, kada se ima u vidu sadržina blagovremene apelantove žalbe. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi i predlaže da se apelacija odbije.
16. Viši privredni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge u obrazloženju svoje osporene presude, a pri kojima u cijelosti ostaje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužena je u odgovoru navela da su apelantovi navodi neosnovani jer su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje, te smatra da primjena procesnih propisa nije bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 208.
Presuda se može pobijati:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;
2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 214. stav 4.
[…] (4) Podnesci primljeni nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu neće se uzeti u razmatranje, osim ukoliko sud od stranke izričito zatraži određeno izjašnjenje.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000937 14 Rev od 7. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud primjećuje da je apelant u okviru predmetnog postupka, između ostalog, tražio zaštitu svojih prava i rješavanje spornih pitanja proisteklih iz ugovora o kratkoročnom kreditu, te naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti, tako da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava na koju je apelant ukazao.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Vrhovni sud i Viši privredni sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelant te razloge ničim nije doveo u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da se dopuna žalbe izjavljena van roka za žalbu uvijek može prihvatiti ako se navodi iz dopune kreću u granicama osporavanja koje su postavljene u blagovremeno izjavljenoj žalbi i ukoliko se u dopuni žalbe ukazuje na one povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a što, po mišljenju redovnih sudova, u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su apelantovu dopunu žalbe odbacili kao neblagovremenu shodno odredbi člana 213 stav 1 ZPP. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da neprihvatanjem apelantove dopune žalbe nije postupljeno suprotno odredbi člana 214 stav 4 ZPP, a u datom obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelant osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti u okviru redovnih sudova u primjeni procesnopravnih propisa. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman