Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1820/17 (G. S.)
Odluka donesena 01. 06. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1820/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
01. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 1. juna 2017. godine u predmetu broj AP 1820/17, rješavajući zahtjev Gorana Smiljanića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Smiljanića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „odgodio početak izdržavanja izrečene kazne zatvora“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine apelant i saoptuženi M.K., M.P. i Z.Š. (u daljnjem tekstu: saoptuženi) su proglašeni krivim što su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
3. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da su apelant i saoptuženi u vrijeme i mjestu i na način detaljno opisan u izreci presude, primijenili mjere zastrašivanja, izvršili silovanje, povređivanjem tjelesnog integriteta i dostojanstva civila hrvatske nacionalnosti koji nisu neposredno učesvovali u neprijateljstvima. Naime, utvrđeno je da su apelant i saoptuženi fizičkom silom provalili u kući koja se nalazi u sklopu Župnog doma katoličke crkve, gdje su bili katolički svećenik i civil hrvatske nacionalnosti A.J. Tom prilikom su, primjenom mjera zastrašivanja uz prijetnju oružjem od svećenika tražili novac a potom su ga podvrgli ispitivanju i fizičkom maltretiranju, nakon čega su izvršili premetačinu objekta i razbili namještaj i vjerske relikvije. Također, utvrđeno je da je M.K. tom prilikom, skupa sa tri uniformisana i naoružana lica u jednoj od soba izvršio silovanje A.J.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine, odbio kao neosnovane žalbe Okružnog javnog tužioca, apelanta i ostalih optuženih kao i punomoćnika oštećene A.J. i potvrdio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine.
5. Vrhovni sud je utvrdio da izreka pobijane presude sadrži jasan činjenični opis realne djelatnosti apelanta i ostalih optuženih, koji obuhvata vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, opis načina kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava, radnju zastrašivanja, povređivanja tjelesnog integriteta i dostojanstva katoličkog sveštenika N.L., u Župnom domu katoličke crkve, za koje radnje su oglašeni krivim apelant i saoptuženi. Utvrđeno je da je tako koncipirana izreka pobijane presude, u svemu usklađena sa razlozima datim u njenom obrazloženju, za sve odlučne činjenice i nema nikakvih nejasnoća koje se tiču načina izvršenja radnji i oblika kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava.
6. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, što je pojasnio, te je navedeno da pobijana presuda nije zasnovana isključivo na iskazu oštećene A.J. kojoj je rješenjem prvostepenog suda od 3. maja 2016. godine, priznato svojstvo ugroženog svjedoka (sa mjerama zaštite psihološke podrške tokom svjedočenja, te svjedočenje putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka), jer je ona svjedočila na glavnom pretresu i taj iskaz, dat u uslovima neposrednosti i kontradiktornosti, je Okružni sud cijenio u povezanosti sa drugim dokazima, na način kako to propisuje član 295. stav 2. ZKP RS. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, odnosno princip jednakosti strana, kao i da se žalbama ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da su optuženi počinili krivično djelo na način opisan u izreci presude.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema mišljenju apelanta, redovni sud je u postupku donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenio pozitivno - pravne propise te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U tom kontekstu, apelant između ostalog ističe da je krivično djelo za koje je proglašen krivim pogrešno pravno kvalifikovano jer se, prema njegovom stavu, radi o krivičnom djelu razbojništva. Apelant navodi da je u Osnovnom sudu u Tesliću vođen krivični postupak u vezi spornog događaja ali za krivično djelo razbojništva protiv tada maloljetnih G.P., S.Š. i M.Š., odnosno protiv tri lica, te da je taj postupak okončan rješenjem o obustavi krivičnog postupka. Smatra da se jedan te isti događaj u istom pravnom sistemu ne može pravno kvalifikovati na dva načina. Slijedom toga, proizilazi da bi apelant i drugi iz ovog predmeta mogli odgovarati samo za krivično djelo razbojništva ali kako je za to djelo nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, te kako je djelo obuhvaćeno Zakonom o amnestiji, da se postupak nije mogao ni pokrenuti protiv apelanta i drugih. Osim toga, apelant navodi da je u inkriminisano vrijeme bio mlađi punoljetnik, dok je M.K. bio stariji maloljetnik. Nadalje, apelant ukazuje da na svjedočenje oštećene A.J., te navodi da ista nije prijavila silovanje nakon događaja. Osim toga apelant prigovara na nalaz i mišljenje vještaka Alme Bravo-Mehmedbašić. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi početak izdržavanja izrečene kazne zatvora do odluke Ustavnog suda o osnovanosti apelacije. U prilog zahtjevu navodi da je iz priloženih presuda vidljivo da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te smatra, obzirom na dužinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom, da apelacija ne bi imala svrhu ukoliko bi apelant već izdržao kaznu zatvora. Apelant je naveo da je od Osnovnog suda u Prnjavoru dobio poziva broj 78 O K 026365 17 Iks od 5. maja 2017. godine iz kog je vidljivo da se apelant mora tom sudu javiti 15. maja 2017. godine radi uručenja uputnog akta za izvršenje kazne zatvora.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Republici Srpskoj postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
11. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije dostavio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman