Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2216/15 (A. S.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2216/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2216/15, rješavajući apelaciju Admira Smajlovića na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Admira Smajlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002580 15 Kž od 19. ožujka 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002580 14 K od 28. studenog 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Admir Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 6. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002580 15 Kž od 19. ožujka 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002580 14 K od 28. studenog 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužiteljstvo) zatraženo je 18. i 19. travnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 19. do 24. travnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002580 14 K od 28. studenog 2014. godine apelant je proglašen krivim, zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 2. u vezi sa stavkom 1, te člankom 23. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Okružni sud je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Okružni sud je istakao da su na glavnom pretresu preslušani tonski zapisi nadziranih razgovora apelanta sa svjedokom - prikrivenim istražiteljem i da je navedeni svjedok na glavnom pretresu pojašnjavao pojedine situacije i razgovore. Svjedok je naveo da je u dva navrata kupio od apelanta heroin, prvi put 22. svibnja 2013. godine, kada mu je prodao dva grama za iznos od 70,00 KM, a drugi put 28. svibnja 2013. godine, kada mu je prodao 8,5 grama za iznos od 300,00 KM. Svjedok je dalje naveo da su nakon toga dogovarali i treću isporuku opojne droge, ali da nije uspio preuzeti drogu jer se apelant bio prepao policije, pa su se nakon toga čuli 5. lipnja 2013. godine u 18.38 sati, a nakon preslušanih razgovora svjedok je pojasnio da ga je apelant tada pitao da li je sa „onim“ sve u redu, da mu je odgovorio da „ono“ jeste u redu, da je malo „rijetko“, ali da će proći nekako. Zatim su kontaktirali 11. lipnja 2013. godine, kada mu je svjedok rekao da hoće sa njim da pravi posao od 5-10.000 eura, a nakon toga dogovorili su da mu apelant proda 40 grama heroina i da se vide eventualno za tri-četiri dana, pa su se 16. lipnja 2013. godine u 9.22 sati ponovo čuli putem telefona, apelant je tražio da se sretnu na drugom mjestu od dogovorenog ali je odustao od predaje zbog povećanog prisustva policije. Isporuku 40 grama heroina dogovorili su 20. lipnja 2013. godine na autobusnoj stanici u Šamcu, kada je došlo do uhićenja apelanta i tom prilikom od apelanta je oduzet paket opojne droge. Okružni sud je dalje naveo da je uvidom u potvrde o predaji predmeta od prikrivenog istražitelja od 22. i 28. svibnja 2013. godine utvrđeno da je prikriveni istražitelj prvi put predao količinu od 1,8 grama praškaste materije zamotane u bijeli papir, a drugi put količinu od 9,8 grama praškaste materije, kao paketić umotan u braon selotejp traku, te da je vještačenjem utvrđeno prisustvo diacetilmorfina, odnosno opojne droge heroin. Nadalje, Okružni sud je naveo da su na temelju članka 288. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), na glavnom pretresu pročitani iskazi apelanta i A.H. dani u istrazi, nakon što se sud najprije uvjerio da su u cijelosti uzeti u skladu sa zakonom, da su osumnjičeni upoznati sa osnovama sumnje koje im se stavljaju na teret i sa svojim pravima u postupku, a sve u prisustvu branitelja, čime su ispunjeni svi uvjeti da se ovakvi iskazi mogu pročitati i bez njihove suglasnosti. U svojoj izjavi u istrazi od 21. lipnja 2013. godine tada osumnjičeni apelant u prisustvu branitelja, kojeg je sam izabrao sa liste, u cijelosti je priznao izvršenje djela. Također, tada osumnjičeni A.H. je u svojoj izjavi od 22. lipnja 2013. godine, danoj u prisustvu branitelja kojega je sam izabrao sa liste odvjetnika, izjavio da su točni svi osnovi sumnje koji su mu predočeni, da je drogu nabavljao od nekih osoba nakon što ga je apelant nazvao da mu treba da proda nekom, te da nije nikada sam bio u neposrednom kontaktu sa kupcima. Dogovor sa apelantom bio je da on njemu za gram heroina plati 15 eura, a da on sebi zadrži razliku, ukoliko uspije skuplje da proda, te da mu nisu bili poznati detalji dogovora apelanta sa kupcem. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prihvaća provedene subjektivne dokaze, iskaze optuženih i zaštićenog svjedoka, te ovlaštenih službenih osoba koje su sudjelovale u istražnim radnjama, kao i nalaze vještačenja, a koji su potvrđeni i provedenim materijalnim dokazima, naredbama o posebnim istražnim radnjama, simuliranim otkupom, izvješćima prikrivenog istražitelja i nalazima vještačenja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza tužiteljstva utvrđeno da su se u radnjama apelanta, bliže opisanim u izreci presude, stekla sva zakonska obilježja kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga.
7. U svezi sa apelantovim prigovorom nezakonitog postupanja ovlaštenih službenih osoba prilikom njegovog uhićenja 20. lipnja 2013. godine i uzimanja uzoraka opojne droge na analizu, Okružni sud je istakao da je paketić sa praškastim sadržajem koji je oduzet od apelanta prilikom uhićenja otvoren bez poduzimanja zvanične radnje otvaranja predmeta u skladu sa odredbama članka 135. ZKPRS, što proizlazi i iz iskaza ovlaštenih službenih osoba. S tim u svezi, Okružni sud nije prihvatio dokaze vještačenja sadržaja ovog paketića, ali je zaključio da se o okolnostima oduzimanja spornog praha, količini i sastavu mogu prihvatiti iskazi samih optuženih i zaštićenog svjedoka, te da je dovoljno dokaza o okolnostima iz dijela izreke u kojoj su opisane poduzete radnje apelanta prilikom nuđenja na prodaju heroina i prikrivenog istražitelja prilikom predaje heroina neposredno prije uhićenja.
8. Glede apelantovog prigovora da nije provedena radnja otvaranja i pregleda predmeta koje je prikriveni istražitelj predao u Policijsku postaju, Okružni sud naveo je da je radnja otvaranja oduzetih predmeta od nadležnog tužitelja propisana odredbama članka 135. ZKPRS kada se radi o predmetima koji su privremeno oduzeti od osumnjičenih i takva radnja je neophodna da bi ovi materijalni dokazi bili zakonito pribavljeni, kao i da bi bili zakoniti dokazi vještačenja tih predmeta. Međutim, ove radnje nisu neophodne kada su u pitanju predmeti koje je prikriveni istražitelj predao u Policijsku postaju nakon što je prve dvije spomenute količine heroina otkupio od apelanta. Kako se ne radi o oduzetim predmetima, oni nemaju takav status i ne podliježu obvezi otvaranja kao oduzeti predmeti, pa su i dalje radnje koje su poduzete, njihovo vještačenje (koje je pokazalo da je u sadržaju otkupljene praškaste materije sastojak opojne droge heroin) poduzete na zakonit način i sud je rezultate ovih vještačenja prihvatio u cijelosti.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002580 15 Kž od 19. ožujka 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je presuda Okružnog suda.
10. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni žalbeni prigovori apelantovog branitelja kojima se navodi da je trebalo, u smislu članka 135. ZKPRS, izvršiti radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta koje je apelant prodao prikrivenom istražitelju, pa kako to nije učinjeno, radi se o dokazu na kojemu se ne može zasnivati presuda. U svezi sa time, Vrhovni sud je zaključio da izneseni prigovor nije utemeljen iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj presudi zbog čega se apelant upućuje na te razloge. Također, glede apelantovih navoda koji se odnose na zakonitost provedenih vještačenja praškaste materije koju je prikriveni istražitelj kupio od apelanta, Vrhovni sud je naveo i da je o tome prigovoru koji je istican na glavnom pretresu pobijana presuda dala obrazloženje da je prikriveni istražitelj prve dvije količine heroina otkupio od apelanta, o tome obavijestio svoje pretpostavljene, te da je vještačenjima te tvari nesumnjivo utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroin, zbog čega ni taj prigovor nije utemeljen.
11. U pogledu apelantovih tvrdnji da se na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu nije moglo na nesumnjiv način utvrditi da je apelant 20. lipnja 2013. godine nudio na prodaju opojnu drogu heroin prikrivenom istražitelju ako nema opojne droge, Vrhovni sud je istakao da žalba gubi iz vida da je apelant tijekom istrage 21. lipnja 2013. godine ispitan u svojstvu osumnjičenog u nazočnosti branitelja i da se detaljno izjasnio na okolnosti izvršenja djela za koje je proglašen krivim, da je priznao izvršenje toga djela opisujući detaljan način izvršenja, te da je upozoren da se taj njegov iskaz može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegove suglasnosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su svi žalbeni prigovori upućeni manjkavosti činjenične osnove pobijane presude neutemeljeni, jer brojni dokazi na koje se presuda poziva su detaljno izneseni u obrazloženju, ocijenjeni sukladno odredbi članka 295. stavak 2. ZKPRS i takvom ocjenom izveden je i konačan i pravilan zaključak da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima koje sadrži izreka presude počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant ukazuje da tužitelj nakon što je prikriveni istražitelj kupio dva paketića praškaste tvari nije postupio po zakonu i zakazao ročište radi otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, zbog čega smatra da se radi o nezakonitim dokazima. Također, apelant je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da je apelant 20. lipnja 2014. godine nudio na prodaju prikrivenom istražitelju opojnu drogu u količini od 40 grama, ali da je takav zaključak zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, obzirom da je zaključeno da je praškasta tvar koja je kritičnog dana pronađena kod apelanta pribavljena na nezakonit način. S tim u svezi, apelant smatra da redoviti sudovi nisu mogli izvesti zaključak da je apelant nudio na prodaju opojnu drogu obzirom da nema materijalnog dokaza da se radi o opojnoj drogi.
II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji neutemeljeno ukazuje na manjkavost činjenične osnove osporene presude i da je prvostupanjska presuda zasnovana na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKPRS, presuda ne može zasnovati, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Okružni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da su sve navodne povrede bile predmetom odlučivanja Vrhovnog suda.
15. Okružno tužiteljstvo je navelo da su sve radnje poduzete tijekom istražnog postupka poduzete u skladu sa ZKPRS, te da su pravilni zaključci Vrhovnog i Okružnog suda u pogledu zakonitosti pribavljenih dokaza-paketića opojne droge, zbog čega predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv zdravlja ljudi Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više osoba ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavača ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetnu osobu, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
Sapočinilaštvo Član 23.
Ako više osoba, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Naredba za oduzimanje predmeta Član 129.
(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu trebaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.
(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.
GLAVA XVII – POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2 tač. (d) i (đ) (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
(d) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora (đ) simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.
Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 234. stav 2. tačka d) ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.
Član 288. stav 3.
(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 002580 15 Kž od 19. ožujka 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 19. ožujka 2015. godine, a da je apelant podnio apelaciju 6. svibnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da Okružno javno tužiteljstvo nije izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta (opojne droge) koju je prikriveni istražitelj otkupio. Također, apelant smatra da su odluke redovitih sudova da je počinio kazneno djelo 20. lipnja 2014. godine rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
28. Ustavni sud, također, napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza –primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujka 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpnja 2009. godine).
29. Razmatrajući apelantove navode da Okružno javno tužiteljstvo nije izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta (opojne droge), niti je obavijestilo apelanta i njegovog branitelja o poduzimanju navedene radnje zbog čega su ti dokazi nezakoniti, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred redovitim sudovima o čemu su se ti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Okružni sud je u svezi sa navedenim apelantovim prigovorom, a koji zaključak je potvrđen od Vrhovnog suda, istakao da provođenje radnje otvaranja i pregleda oduzetih predmeta nije neophodno vršiti kada su u pitanju predmeti koje je prikriveni istražitelj predao u Policijsku postaju nakon što je prve dvije spomenute količine heroina otkupio od apelanta, jer se ne radi o oduzetim predmetima, oni nemaju takav status i ne podliježu obvezi otvaranja kao oduzeti predmeti, pa su i dalje radnje koje su poduzete, odnosno njihovo vještačenje poduzete na zakonit način. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je radnja privremenog oduzimanja predmeta propisana kao zasebna - samostalna radnja dokazivanja, te da do privremenog (prinudnog ili dobrovoljnog) oduzimanja predmeta može doći i poduzimanjem radnji pretresanja stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba. U slučaju kada je na navedeni način došlo do oduzimanja predmeta, potrebno je postupiti sukladno članku 135. ZKPRS kojim je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije obavlja tužitelj i da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu od koje je predmet oduzet, suca za prethodni postupak i branitelja. Međutim, iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju opojna droga nije oduzeta apelantu, već su predmeti pribavljeni kupovinom predmeta koji su rezultat kaznenog djela, odnosno služe izvršenju predmetnog kaznenog djela, odnosno do njih se došlo provođenjem posebne istražne radnje simuliranog otkupa opojne droge. U pogledu mogućnosti korištenja na taj način pribavljenih dokaza primjenjuje se odredba članka 240. ZKPRS, kojom je izričito propisano da se predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan tim zakonom mogu koristiti kao dokazi u kaznenom postupku. Zbog toga, kod nesporne činjenice da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima koji su oduzeti apelantu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi davanjem navedenog obrazloženja proizvoljno tumačili relevantne odredbe ZKPRS, zbog čega smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Također, u svezi sa apelantovim navodima da je zaključak redovitih sudova da je apelant 20. lipnja 2013. godine nudio na prodaju opojnu drogu zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud dalje ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (članak 295. ZKPRS) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
31. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant 20. lipnja 2013. godine nudio na prodaju opojnu drogu heroin. Naime, Okružni sud je razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje u pogledu prigovora apelantove obrane kojima je ukazivano da u konkretnom slučaju nije prihvaćeno vještačenje oduzete praškaste tvari, zbog čega nije ni bilo moguće izvesti zaključak da je apelant nudio na prodaju opojnu drogu. U svezi sa time, Okružni sud je u prvostupanjskoj presudi detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka, prikrivenog istražitelja, rezultate posebnih istražnih radnji, sadržaj presretnutih razgovora, te iskaze apelanta i optuženog A.H. iz istrage, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u svezu sa drugim materijalnim dokazima. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmetom dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da su apelantovi prigovori upućeni manjkavosti činjenične osnove pobijane presude neutemeljeni, jer su brojni dokazi na koje se prvostupanjska presuda poziva detaljno izneseni u obrazloženju ocijenjeni sukladno odredbi članka 295. stavak 2. ZKPRS i takvom ocjenom izveden je i konačan i pravilan zaključak da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima koje sadrži izreka presude počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud naročito ukazuje na odredbu članka 15. ZKPRS prema kojemu pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokazima, zbog čega Ustavni sud smatra da su neutemeljene apelantove tvrdnje da činjenica da se u konkretnom slučaju nije nuđena na prodaju opojna droga, izuzev provedenog vještačenja koje je ocijenjeno nezakonitim, nije mogla biti utvrđena na temelju drugih dokaza koji su provedeni tijekom postupka, odnosno na temelju iskaza svjedoka-prikrivenog istražitelja, rezultata presretnutih razgovora, te iskaza apelanta i suoptuženog A.H. danih u istrazi. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje i da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
35. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u situaciji kada apelant kršenje tih prava vezuje sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman