Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1558/17 (A. N.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Trajanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1558/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1558/17, rješavajući apelaciju Ajke Nukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ajke Nukić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015135 17 Kž 6 od 12. aprila 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 015135 17 Kv 7 od 3. aprila 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajke Nukić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015135 17 Kž 6 od 12. aprila 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 015135 17 Kv 7 od 3. aprila 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ajka Nukić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić-Kabil iz Tuzle, podnijela je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015135 17 Kž 6 od 12. aprila 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 015135 17 Kv 7 od 3. aprila 2017. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo „hitno puštanje na slobodu“.

2. Od apelantice je zatraženo da dopuni apelaciju, što je ona učinila 3. i 19. maja 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. maja, Kantonalni sud 16. maja, a Kantonalno tužilaštvo 17. maja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015135 17 Kv 7 od 3. aprila 2017. godine apelantici, u svojstvu optužene, te optuženim M.D. i A.A., produžio pritvor tako da u odnosu na apelanticu pritvor najduže može trajati jednu godinu i šest mjeseci, tj. do 6. aprila 2018. godine, nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, s tim da je sud obavezan da svaka dva mjeseca vrši kontrolu opravdanosti mjere pritvora, pa po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 6. juna 2017. godine ili do nove odluke suda.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je potvrđenom optužnicom Kantonalnog tužilaštva od 3. oktobra 2016. godine apelantici stavljeno na teret da postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa produženim krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH. Apelantici je pritvor produžen iz razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

8. Iz opširno obrazloženog sadržaja dokaza predočenih uz optužnicu, te dokaza koji su provedeni u dosadašnjem toku glavnog pretresa Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret.

9. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantici iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da se apelantica osnovano sumnjiči za počinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina, čime je ispunjen opći uvjet iz navedene odredbe. Nadalje, ukazano je da je apelantica u dužem vremenskom periodu, od aprila 2010. godine do 3. jula 2016. godine, navodila, poticala i namamljivala na vršenje navedenih usluga veći broj ženskih osoba, među kojim i E.H., koja boluje od epilepsije i koja je u tri navrata rodila troje djece koju je ostavila u bolnici, da je apelantica koristila teške materijalne i porodične prilike navedenih ženskih osoba (u odnosu na E.H. i njenu bolest, jer joj je novac bio potreban za lijekove), govoreći im da je to unosan posao, da se tako najlakše dolazi do novca, da u tome nema ništa loše i da većina djevojaka to radi. Nadalje, ukazano je da je apelantica E.H., kao i druge djevojke koje su radile u kafani koju je držala u zakupu navodila na pružanje navedenih usluga muškim osobama, gostima kafane, ostvarujući tako i dobit kroz povećan promet hrane i pića, kao i od dijela novca koji je uzimala od osoba sa kojim je ugovarala pružanje usluga. Kantonalni sud je dalje istakao da se radilo o ženskim osobama koje su bile ovisne o apelantici, jer je znala da im je novac potreban, da im je omogućavala da rade kao konobarice u njenom ugostiteljskom objektu, da im je osiguravala uvjete za pružanje navedenih usluga (prostor, ugovaranje cijene, vrijeme i mjesto pružanja usluga), te da je usluge dogovarala putem telefona i lično, ostvarujući kontakte sa klijentima čak i posredstvom nekih gostiju lokala koji je držala. Nadalje, u vezi sa činjenicom da apelantica nije ranije osuđivana, Kantonalni sud je ocijenio brojnost radnji koje je preduzimala, da su djevojke pružale navedene usluge svakodnevno većem broju muških klijenata, te da se radi o krivičnom djelu protiv spolne slobode i morala. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, postoji osnovana bojazan da će apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, radi stjecanja zarade ponovo vrbovati djevojke za vršenje navedenih usluga. Nadalje, ukazano je da brojnost radnji koje se apelantici stavljaju na teret, a koje je činila u dužem vremenskom periodu u kontinuitetu, ukazuje na apelanticinu izrazitu upornost, pogotovu zbog činjenice da nema drugog zaposlenja, niti drugih izvora prihoda. Kao posebne okolnosti Kantonalni sud je ocijenio i karakter apelantice i žrtava, socijalne faktore, te da je apelantica i sama preduzimajući inkriminirane radnje ostvarivala zaradu, koju nije mogla ostvariti na drugi način, da oštećene nisu imale sredstava za život, smještaj i ishranu, već su sredstva za život pribavljale uz apelanticinu pomoć, pružanjem navedenih usluga, kao i okolnosti pod kojima je ovo djelo izvršeno, tj. da je apelantica oštećene, kao i druge djevojke, mahom maloljetnice, pozivala da sjede u njenoj kafani, pa kada bi prisutni gosti bili zainteresirani za neku od njih, ona bi ih predavala njima, ili bi ih telefonom pozivala da dođu u kafanu, da je E.H., koja boluje od epilepsije, u ovom periodu rodila troje djece.

10. Nadalje, Kantonalni sud je, u vezi sa prigovorima da pritvor traje predugo i da se mora svesti na najkraću moguću mjeru, istakao da je povodom kontrole opravdanosti pritvora zaključio da i dalje postoje razlozi da se apelantici odredi pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da se blažim mjerama od pritvora ne bi moglo ostvariti uspješno vođenje krivičnog postupka. U prilog ovom zaključku Kantonalni sud je ukazao na već opisane okolnosti: ličnost apelantice, prirodu krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, način njihovog izvršenja, vremenski period u kom su radnje preduzimane, posebno imajuću u vidu zloupotrebu mentalnog stanja oštećenih, od kojih su neke bile i maloljetne, a neke teško bolesne. Slijedom navedenog i bez obzira na apelanticinu raniju neosuđivanost, a imajući u vidu i njenu tešku materijalnu situaciju, zaključeno je da se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha koja će se ostvariti mjerom pritvora. Nadalje, Kantonalni sud se saglasio sa tvrdnjama odbrane da se „trajanje pritvora već podobro odužilo“, ali je istakao da ni apelantica, kao ni ostale optužene nisu tvrdile da je trajanje pritvora uzrokovano uslijed nedovoljne ažurnosti nadležnih organa, prije svega postupajućeg sudije. Neosnovanim je ocijenjeno pozivanje na odluke Ustavnog suda i povredu člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je ukazano da član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisuje mogućnost određivanja, odnosno produženja pritvora kada postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da će biti ponovljeno krivično djelo a zbog čega se ne radi o obligatornom pritvoru zbog vrste i/ili težine krivičnog djela. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da je određivanjem pritvora iz ovog pritvorskog razloga prekršena pretpostavka nevinosti iz člana 6. stav

2. Evropske konvencije, te je ukazano da je odluka o produženju mjere pritvora donesena na temelju zaključaka o postojanju osnovane sumnje, a ne zaključka o krivnji.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015135 17 Kž 6 od 12. aprila 2017. godine apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.

12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica žalbom osporavala zaključak prvostepenog suda o postojanju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ističući da do sada nikada nije osuđivana, pa da zato i ne može ponoviti krivično djelo za koje nije osuđivana, da je sud trebalo da ima u vidu kvalifikaciju krivičnog djela za koje se tereti, jer joj se u posljednje dvije godine (inkriminiranog perioda) stavlja na teret samo jedna radnja, te da dolazi iz manje sredine gdje svako svakoga zna, pa da je ponavljanje krivičnog djela praktično nemoguće.

13. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud zaključak o ispunjenosti uvjeta za produženje mjere pritvora apelantici iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prije svega, zasnovao na okolnosti da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelantica u dužem vremenskom periodu, u kontinuitetu i višestrukim krivičnopravnim radnjama, učinila više krivičnih djela za koja se tereti potvrđenom optužnicom. Nadalje, ukazano je da je ova činjenica dovedena u vezu sa okolnostima da su inkriminirane radnje preduzimane prema većem broju ženskih osoba, među kojim su neke i maloljetne, te da je E.H., bolujući od epilepsije, u tri navrata ostala trudna i rodila troje djece koje je ostavila u bolnici nakon porođaja. Slijedom navedenog, zaključeno je da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane bojazni da će apelantica boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo izveo ne samo s obzirom na vrstu i težinu krivičnih djela za koja se apelantica tereti već i na osnovu naročitih okolnosti, a kako je određeno članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnost ovog zaključka nije dovedena u pitanje ni okolnošću da apelantica ranije nije osuđivana, jer član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i ne zahtijeva raniju osuđivanost, nego da se u svakom konkretnom slučaju utvrde naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da je, s obzirom na to da dolazi iz manjeg mjesta u kojem svako svakog zna, ponavljanje krivičnog djela praktično nemoguće. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud dao dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih je zaključio da postoji osnovana bojazan da će apelantica, u slučaju da se nađe na slobodi, počiniti krivično djelo, te da je ovaj zaključak zasnovan na konkretnim činjenicama i okolnostima koje se ne mogu ocijeniti kao paušalne.

14. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju mjera zabrane, ukazujući na razloge i okolnosti koje je pri tome prvostepeni sud ocijenio, a koji nisu dovedeni u pitanje apelanticinim tvrdnjama. S tim u vezi je istaknuto da je prvostepeni sud imao u vidu ne samo vrstu i težinu krivičnih djela već i okolnosti koje se odnose na prirodu tih djela i na apelanticinu ličnost.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava BiH, te prava iz čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.

16. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zasnovali na osnovanoj bojazni da će, u slučaju da bude puštena na slobodu, radi stjecanja zarade ponovo vrbovati djevojke za pružanje navedenih usluga. Apelantica tvrdi da Tužilaštvo još od određivanja pritvora ponavlja jedan isti razlog u prilog opravdanoj bojazni da će ponoviti krivično djelo, a koje su sudovi opet prihvatili i u osporenim rješenjima. Po njenom mišljenju, u situaciji kada je više od devet mjeseci u pritvoru, kada prvostepeni krivični postupak i dalje traje, te kada i mala djeca u njenom mjestu znaju zbog čega je u pritvoru, iluzorno je očekivati da bi ponovila krivično djelo. Također, ukazuje i da su redovni sudovi konstatirali da se pritvor „podobro“ odužio, pa da je nevjerovatno da naročite okolnosti koje Tužilaštvo nudi egzistiraju u istom obliku i istim intenzitetom više od devet mjeseci. Po njenom mišljenju, mjera pritvora je već odavno izgubila svrhu a ovako dugim trajanjem pritvora se praktično prejudicira odluka u krivičnom postupku, te svako daljnje produženje pritvora prerasta u kaznu. Nadalje, apelantica ističe da joj se stavljaju na teret radnje preduzete u periodu od 2010. do 2014. godine iz čega proizlazi da se prestala baviti prostitucijom. Apelantica je ukazala i da dolazi iz male sredine u kojoj svako svakog zna, pa tako i zbog čega je lišena slobode, a zbog čega je ponavljanje krivičnog djela praktično i nemoguće. Po njenom mišljenju, teret krivnje i težina vidljiva u ponavljanju krivičnog djela, a time i dokazivanje nepotrebno su prebačeni na nju, izostalo je adekvatno obrazloženje za zaključak o kumulativnoj ispunjenosti zakonom određenih uvjeta za produženje pritvora, odnosno razloga zbog kojih postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu počinila krivično djelo. Također, tvrdi i da su izostali bilo kakvi razlozi i obrazloženja u pogledu kontradiktornih navoda koje je iznosila u odnosu na navode Tužilaštva, pa da je tako povrijeđeno i načelo jednakosti stranaka u postupku.

17. Apelantica tvrdi i da su pri produženju mjere pritvora zanemarene preporuke Vijeća Evrope o prenapučenosti u pritvorima, kao i obaveza restriktivne primjene pritvora u BiH, da nisu ocijenjene smjernice OSCE-a koje se odnose na zakon i praksu, te opravdanost mjere pritvora, kao ni smjernice Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda, te praksa Ustavnog suda. Apelantica tvrdi da njene navode u ovom dijelu redovni sudovi nisu ni ispitivali.

18. Najzad, apelantica tvrdi i da su redovni sudovi propustili ocijeniti izricanje mjera zabrane, te da su zaključak da se na ovaj način ne može ostvariti ista svrha kao pritvorom zasnovali na razlozima koji bi se, eventualno, odnosili na postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d)

ZKPFBiH.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja na temelju kojih je zaključio da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da se produženjem pritvora ne dovodi u pitanje pretpostavka nevinosti. Vrhovni sud je istakao i da je odlučujući o apelanticinoj žalbi prvostepeno rješenje preispitao u okviru istaknutih žalbenih navoda, da u žalbi nije bilo navedeno ko i zašto ne postupa hitno, pa da bi se moglo utvrditi da je povrijeđen član 145. ZKPFBiH.

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporeno rješenje ovog suda o produženju pritvora apelantici u cjelini potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda u postupku odlučivanja o apelanticinoj žalbi.

21. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelantici pritvor produžen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1 tačka c) ZKPFBiH, te da su s tim u vezi Kantonalni i Vrhovni sud dali valjana obrazloženja.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 210.

Navođenje na prostituciju (1) Ko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili bilo na koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(2) Ko radi ostvarenja koristi silom ili prijetnjom upotrebe sile ili nanošenja veće štete drugog prisili ili obmanom navede na pružanje seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

23. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)

Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

(...)

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

25. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 757/04 od 29. oktobra 2004. godine, tačka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 015135 17 Kž 6 od 12. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 14. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 21. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

(…)

35. Apelantica tvrdi da se počevši od rješenja o određivanju pritvora, kao i u rješenjima o produženju pritvora u vezi sa postojanjem posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi kontinuirano pozivaju na iste razloge. Nadalje, ističe da mjera pritvora traje više od devet mjeseci, da je izgubila svrhu i poprimila karakter obligatornog pritvora, te da se na ovaj način prejudicira i ishod samog postupka. Također, tvrdi da su zanemarene pobrojane smjernice, kao i praksa Ustavnog suda. Najzad, tvrdi da su izostali valjani razlozi i obrazloženja zbog čega se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha pritvora.

36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

38. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).

39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom na temelju koje je protiv apelantice u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Iz opširnog obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan i na dokazima provedenim u dosadašnjem toku postupka, koje je prvostepeni sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi i, s tim u vezi, dao valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantici mjera pritvora produžena iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

41. Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Nadalje, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe koja je u pitanju (vidi, već citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stav 179).

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se apelantici stavlja na teret da je u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu preuzimanjem inkriminiranih radnji počinila krivično djelo navođenje na prostituciju za koje je zaprijećena kazna zatvora do deset godina (član 210. stav 2. KZFBiH). Nadalje, a kako su istakli redovni sudovi, radi se o krivičnom djelu protiv spolne slobode i morala, a koje vrijednosti i njihova zaštita nesporno predstavljaju važan i značajan javni interes koji, uprkos presumpciji nevinosti, može pretezati nad principom poštovanja slobode pojedinca. Nadalje, pored visine zaprijećene kazne, u konkretnom slučaju optužbe koje se apelantici stavljaju na teret dodatno čini teškim i činjenica da je apelantica inkriminirane radnje – navođenje na pružanje navedenih usluga preduzimala i prema maloljetnim ženskim licima, te bolesnoj osobi. Nadalje, apelantica je inkriminirane radnje preduzimala u dužem vremenskom periodu, što ne može biti umanjeno činjenicom da joj se u jednom dijelu relevantnog perioda stavlja na teret samo jedna radnja. Pri tome u zaključku da je apelantica ispoljila upornost u vršenju inkriminiranih radnji, pored kontinuiteta i dužine vremenskog perioda, redovni sudovi su imali u vidu i činjenicu da za apelanticu nije bila prepreka da oboljelu E.H., koja je u tri navrata ostala trudna, svaki put nakon što bi rodila dijete koje je ostavila u bolnici i dalje nudi za pružanje navedenih usluga. Shodno navedenom, zaključak redovnih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja irelevantno da apelantica nije osuđivana i da se protiv nje ne vodi drugi krivični postupak nije proizvoljan, odnosno samo ova činjenica ne može se prihvatiti kao relevantna u procjeni apelanticine ličnosti i prošlosti kao elementa koji je bitan kod procjene opravdane bojazni da bi apelantica mogla počiniti krivično djelo u slučaju da se nađe na slobodi.

43. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja je ukazano da je preduzimanjem navedenih radnji apelantica ostvarivala sredstva za život zadržavajući za sebe ne samo dio za naplaćene usluge već da je kroz organiziranje i navođenje na vršenje navedenih usluga doprinosila i povećanju prometa u kafani koju je držala. Apelantica u apelaciji tvrdi da je ostala bez sredstava za život, da je kafana zatvorena, pa da više ne raspolaže sredstvima kojim bi mogla utjecati na navođenje na vršenje navedenih usluga. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima apelantica ničim nije potkrijepila tvrdnju o statusu kafane, a redovni sudovi su osnovanu bojazan da će apelantica nastaviti da vrši krivična djela temeljili upravo i na njenom slabom imovnom stanju, pa da će uslijed toga pokušati da osigura sredstva za život preduzimanjem inkriminiranih radnji. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu da se apelantica u navođenju ženskih osoba na vršenje navedenih usluga nije koristila samo činjenicom da ima kafanu u kojoj je ovim osobama nudila zaposlenje već i predstavljanjem navedenih usluga kao prihvatljivih i uobičajenih načina za lako stjecanje novca, a što s obzirom na socijalne prilike u zemlji mladim osobama, posebno maloljetnim koje još uvijek nemaju potpuno formiranu sliku o društveno prihvatljivom, može biti podsticaj na preduzimanje navedenih usluga. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, apelantica je organizirala vršenje navedenih usluga lično, putem telefona, ali i posredstvom gostiju koji su dolazili u kafanu, pa sama činjenica da dolazi iz malog mjesta ne bi se mogla prihvatiti kao „isključenje svake mogućnosti“ da preduzme inkriminirane radnje. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su upravo navedene naročite okolnosti opredijelile redovne sudove da se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti ista svrha kao pritvorom.

44. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim ni apelanticine tvrdnje da pritvor predugo traje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih rješenja nije izostala ocjena postojanja istinskog javnog interesa-opravdane bojazni da bi apelantica puštanjem na slobodu nastavila da vrši inkriminirane radnje, koji preteže nad poštivanjem njene slobode, te da je produženje pritvora poprimilo obligatorni karakter. Također, izuzev tvrdnje o trajanju pritvora od nešto više od devet mjeseci, iz apelanticinih navoda, kao ni iz osporenih rješenja nije moguće zaključiti da redovni sudovi postupak u konkretnom slučaju ne vode sa potrebnom marljivošću. Najzad, Ustavni sud se nije mogao upustiti u ispitivanje navoda da se u postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi pozivaju na jedno isto obrazloženje s obzirom na to da, izuzev osporenih, rješenja, Ustavnom sudu nije predočen niti jedan dokaz kojim bi ova tvrdnja bila potkrijepljena.

45. Ustavni sud smatra da su neosnovane tvrdnje apelantice o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

46. Apelantica tvrdi i da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, navodi u ovom dijelu svode se na tvrdnju da su zanemareni žalbeni navodi kojim je osporavan zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zaključak da se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha pritvora, te da se redovni sudovi uopće nisu izjasnili o smjernicama Vijeća Evrope, OSCE-a, Vrhovnog suda, te praksu Ustavnog suda na koju je ukazivao.

47. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana

13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelanticini navodi u ovom dijelu bit će ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. U vezi sa ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao apelanticine tvrdnje o nepostojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, dao razloge i obrazloženja zbog kojih ranija neosuđivanost, kvalifikacija djela za koje se apelantica tereti, te činjenica da dolazi iz malog mjesta nisu od značaja za zaključak o ispunjenosti navedenog uvjeta, saglasivši se u cjelini sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja. Također, ispitani su i navodi u pogledu blažih mjera zabrane, prihvaćeni su razlozi i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, te istaknuto da je prvostepeni sud imao u vidu ne samo vrstu i težinu krivičnih djela već i okolnosti koje se odnose na prirodu tih djela i na apelanticinu ličnost. Najzad, izuzev opširnog citiranja stavova iz smjernica Vijeća Evrope, OSCE-a, Vrhovnog suda, te prakse Ustavnog suda, apelantica ih ne dovodi u vezu sa konkretnim okolnostima svog slučaja na koje bi se one eventualno primjenjivale, niti je to Ustavni sud mogao zaključiti na temelju osporenih rješenja.

49. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantica imala i koristila mogućnost preispitivanja zakonitosti odluke o produženju pritvora pred sudskim tijelom koje ima ovlaštenje da, u slučaju da je pritvor nezakonit, naloži puštanje na slobodu, pa da su neosnovane tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret i, s tim u vezi, da postoji opravdana bojazan da bi apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, ponovila krivično djelo, te kada apelantici nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1558/17 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio