Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1791/17 (Z. T.)

Odluka donesena 01. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1791/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik i Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, potpredsjednici, na sjednici održanoj 1. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1791, rješavajući zahtjev Zore Trninić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zore Trninić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Trninić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijela je 9. maja 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 003016 16 Kž 7 od 22. februara 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 003016 16 K od 20. juna 2016. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom se prekida izvršenje pravomoćne presude odnosno prekid izdržavanja kazne zatvora“.

2. Presudom Kantonlanog suda broj 10 0 K 003016 16 K od 20. juna 2016. godine M.B. je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. KZ, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina, a apelantica je oglašena krivom zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 32. KZ FBiH i uz primjenu istog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

3. Kantonalni sud je utvrdio, nakon provedenog dokaznog postupka, da je apelantica potakla M.B. sa kojim je bila u ljubavnoj vezi da ubije P.T., apelanticinog supruga, jer je isti bio smetnja njihovoj ljubavnoj vezi, čime su se ostvarili svi elementi krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret.

4. Protiv prvostepene presude Kantonalno tužilaštvo Livno, kao i optuženi su izjavili žalbe. Vrhovni sud je donio presudu broj 10 0 K 003016 1 6 Kž 17 od 22. februara 2017. godine, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica izjavila žalbu, odnosno pobijala prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, te je predložila da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine te odredi održavanje novog glavnog pretresa ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu ili da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se apelantica oslobodi odgovornosti, a opreza radi predložila je da se apelantici izrekne blaža krivična sankcija. Vrhovni sud je ispitao žalbu apelantice, i ostale žalbe, te je naveo svoje razloge zbog kojih je žalbe odbio odnosno našao da su neosnovane.

6. Apelantica u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ukazuje da su osporene presude rezultat prekoračenja optužnice, povrede identiteta optužnice, povrede principa jednakosti strana u postupku i principa in dubio pro reo, neobrazložene presude, ukazuje na (ne)pouzdanosti i (ne)tačnosti dokaza odnosno „kvalitet dokaza“ na kojima se presuda zasniva, što detaljno obrazlože u apelaciji. Apelantica je navela da okolnosti na koje ukazuje otvaraju ozbiljna pitanja kršenja prava na pravičan postupak, te je zatražila da Ustavni sud do okončanja postupka po apelaciji donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne apelantici. Nadalje, apelantica navodi da je samohrana majka troje malodobne djece, koja su sada povjerena babi i dedi , te „navedena okolnost kod apelantice izaziva opravdan strah za egzistenciju i neizvjesnu budućnost [svoje] malodobne djece i roditelja u situaciji kada se apelantica nalazi na izdržavanju desetogodišnje kazne zatvora“. Apelantica navodi da osim subjektivnog odnosa apelantice prema pravosnažnoj presudi koji karakteriše osjećaj da će izdržavati kaznu za krivično djelo koje nije počinila - tu je i osjećaj odgovornosti apelantice kao majke koja neće uslijed navedenog biti u mogućnosti da djeci pruži emocionalnu i materijalnu sigurnost kada je na izdržavanju kazne zatvora.

Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, apelantica je navela činjenicu da je majka troje malodobne djece koja su, u okolnostima konkretnog slučaja i zbog izdržavanja kazne zatvora apelantice, povjerena njenim roditeljima, te navodi da je zabrinuta za egzistenciju i neizvjesnu budućnost svoje djece i roditelja. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud iz navoda apelacije ne može jasno da utvrdi da li je apelantica već na izdržavanju kazne zatvora. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne, te bi se razlozi na koje apelantica upućuje u apelaciji mogli eventualno podvesti pod okolnosti koje predviđa navedni zakon, ukoliko su uslovi ispunjeni. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim nije dokazala da je iscrpila navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.

9. Stoga, imajući u vidu da apelantica nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada nije dostavila dokaze da je koristila mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1791/17 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio