Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1332/17 (A. Z.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Dokaz
- Pritvor
- Djelotvoran pravni lijek
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Trajanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Imunitet
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1332/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1332/17, rješavajući apelaciju Amira Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Amira Zukića.
Utvrđuje se povreda prava na porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 13 od 17. marta 2017. godine i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kpp od 9. marta 2017. godine u dijelu koji se odnosi na posjete porodice (supruge i djece) apelantu za vrijeme trajanja mjere pritvora.
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Zukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 59552717 KŽ 7 od 30. marta 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24.
februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na pravično suđenje u vezi sa imunitetom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Amira Zukića izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 KŽ 7 od 30. marta 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine u odnosu na ostale standarde člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st.
1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amir Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ahmed Žilić, Jasmir Muratović i Mirna Delalić, advokati iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 59552717 KŽ 7 od 30. marta 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, rješenja Općinskog suda br. 65 0 K 595527 17 Kv 13 od 17. marta i 65 0 K 595527 16 Kpp od 9. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine i broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 17 KŽ 7 od 30. marta 2017. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine i apelanta odmah pustiti na slobodu. Apelant je 14. aprila i 8. maja 2017. godine dostavio podneske sa dodatnim informacijama kojim potkrepljuje navode iz apelacije. Apelant je 19. maja 2017. godine dostavio Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine i apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja, kao i dodatnu dokumentaciju kojom potkrepljuje navode apelacije uz traženje da Ustavni sud odluči o privremenoj mjeri.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine apelantu (i S. F.) je određen pritvor po osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ, a pod tač. 2. i 3. primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 2. a sve u vezi sa članom 54. KZ, kao i da postoje posebni razlozi za određivanje pritvora, i to iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku u odnosu na apelanta. Apelantova odbrana je tražila da se prijedlog odbije.
7. Općinski sud je, polazeći od odredbe člana 146. ZKP, naveo da je opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela. Postojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju potvrđuju dokazi priloženi uz prijedlog koje je sud naveo na str. 7 i 8 rješenja. Zatim je Općinski sud ukazao na izjave svjedoka, zapisnik o uviđaju nakon pretresa vozila vlasnika R.K. sa nađenim predmetima i novčanicama koje su bile predmet obrade kao novca koji se koristi pri provođenju posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine po naredbi Općinskog suda od 12. augusta 2016. godine. Dalje je ukazano na potvrde o oduzetim mobilnim telefonima, izvještaj o preduzetim mjerama koji je sačinio FUP, uvid u ostvarene komunikacije, te šta je u odnosu na njih utvrđeno, zapisnik o saslušanju osumnjičenog E.DŽ. iz kojeg proizlazi da je na ime zapošljavanja I.K. u JP „Elektroprivreda BiH“ dao saglasnost, a ime je dobio od visokopozicioniranog člana političke stranke - SDA, apelanta, koji se u narednom periodu interesirao da li je došlo do zaposlenja. Iz iskaza svjedoka (O.Š., N.I., S.S., DŽ.M.) i izvještaja o realizaciji posebnih istražnih radnji proizlazi da je apelant, koristeći svoj utjecajni položaj, u više navrata kontaktirao sa E.Dž., izvršnim direktorom „Elektrodistribucije“ Sarajevo, kako bi on zaposlio A.Š., sina zastupnika u Parlamentu FBiH, pa je E.DŽ., svjestan podređenog položaja u odnosu na apelanta, postupio po njegovom naređenju. Općinski sud je naveo da iz listinga poziva S.B. proizlazi da je on u spornom periodu kontaktirao sa apelantom, te da nije ostvario nijedan kontakt, niti poruku sa E.DŽ., te je vještačenjem mobitela utvrđeno da je u toj komunikaciji S.B. sa apelantom spominjao „projekte“, i to „Elektroprivredu“ Bihać, Tuzlu, Zenicu, te ga je izvještavao o toku realizacije „projekta Bihać“ iz čega je Tužilaštvo zaključilo da su zaposlenja u „Elektroprivredi“ Bihać realizirana posredstvom apelanta. Općinski sud, dalje, ukazuje na pronađene ceduljice sa imenima lica koja su zaposlena u „Elektrodistribuciji“ Bihać kod S.B. i S.T., a isti su podaci pronađeni i kod E.Dž., a jedino lice koje je kontaktiralo sa E.Dž. jeste apelant, kao i jedino lice koje je kontaktiralo sa S.B. je apelant, što je potvrdio u izjavi i E.Dž.
8. Na temelju navedenog sud nije prihvatio prigovore apelantove odbrane da on nije jedan od organizatora, niti da je koristio moć, pozivajući se na izjavu osumnjičenog E.Dž. Općinski sud nije prihvatio ni navod odbrane da je grupa organizirana u periodu kada nije bilo propisano krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem, jer dokazi upućuju da je navedena grupa, koju su organizirali apelant i S.B., djelovala i nakon 16. juna 2016. godine. Odbrana je prigovorila da „Elektroprivreda“ nije institucija zbog čega se ne može primijeniti odredba člana 382. KZ. Općinski sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim, ukazujući na imenovanje E.DŽ. na poziciju direktora po političkoj poziciji, ali i na odredbu člana 2. KZ koji ne sadrži zakonsku definiciju institucije, kao ni zakonski opis krivičnog djela u smislu ograničavanja tog pojma na javne institucije, te se ne govori o javnim institucijama, nego o institucijama u Federaciji BiH, pa se pojam institucija mora shvatiti iz zakonskog opisa krivičnog djela primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem kao oblik pravno organiziranog rada. Općinski sud je utvrdio iz čega proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na S.F. za krivično djelo pomoć učinitelju poslije počinjenog krivičnog djela. Iz svih navedenih dokaza, prema ocjeni suda, proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni apelant i S.F. počinili krivična djela, i to apelant udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH, a u vezi sa krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. a pod tač. 2. i 3. primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 2, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.
9. Općinski sud je ustanovio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKP. Općinski sud je zaključio da okolnosti ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili pomagače. Naime, sud je ocijenio da su svjedoci A.S. i A.S. u svojim izjavama naveli kako je apelant, posredstvom svog vozača S.F., pozvao na hitan razgovor A.S., direktora KPZ Sarajevo, u čijoj se pritvorskoj jedinici nalazio E.Dž., kao i da je apelant lično zahtijevao da A.S. prenese E.Dž., za kojeg je znao da će 16. februara 2017. godine biti ispitan u Tužilaštvu (iako za navedeno nije mogao znati), da ne potpisuje ono što mu bude ponuđeno prilikom ispitivanja. Iz navedenog, prema ocjeni suda, proistječe da je apelant pokušao utjecati na saizvršioca E.Dž. radi umanjenja njegove inkriminacije, a znajući da ga je ranije inkriminirao kao lice koje mu je davalo naredbe. S obzirom na način počinjenja djela, koji je podrazumijevao korištenje položaja moći, te da se radi o licima koja se međusobno poznaju, uz činjenicu pokušaja da utječe na E.DŽ., sud je ustanovio da postoji realna opasnost da bi apelant boravkom na slobodi i dalje posredno ili neposredno pokušao da utječe na svjedoke, saizvršioce ili saučesnike, te je prijedlog Tužilaštva osnovan.
10. U odnosu na razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, imajući u vidu šta se apelantu stavlja na teret, odnosno zaprijećenu kaznu zatvora, ispunjen je opći – objektivni uvjet po ovom osnovu. Prema mišljenju suda, ispunjen je i drugi uvjet - postojanje naročitih okolnosti. Iz dokaza koje je prikupilo Tužilaštvo, sud nedvojbeno zaključuje da je u jednom kratkom vremenskom periodu dokumentiran veliki broj radnji osumnjičenih lica a koje mogu imati obilježja krivičnih djela, kao i da je poduzimanje ovih radnji od osumnjičenih bilo kontinuirano i učestalo na šta, prema mišljenju suda, upućuju iskazi osumnjičenog E.Dž. i iskazi svjedoka iz kojih proizlazi da je apelant, koristeći svoj utjecajni položaj, u više navrata kontaktirao sa osumnjičenim E.Dž., kako bi on zaposlio A.Š. Općinski sud je ukazao na pronađene ceduljice sa imenima lica sa kojima je kontaktirao apelant. Općinski sud je ocijenio da je apelant na takvoj poziciji da postoji realna opasnost od ponovnog činjenja krivičnog djela, jer je krivično djelo činjeno u kontinuitetu duži vremenski period. Ova okolnost se, prema mišljenju Općinskog suda, mora tretirati kao naročita okolnost u odnosu na sve osumnjičene, te zbog činjenice da se radi o organiziranoj grupi osumnjičenoj za počinjenje više krivičnih djela u dužem vremenskom periodu, postoji opasnost od ponavljanja.
11. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine kojim je žalbe apelanta i S.F. odbio kao neosnovane.
12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo i da su neosnovani apelantovi prigovori da ne postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Općinski sud navodi da se u pobijanom rješenju poziva na veći broj konkretnih dokaza čijom se ocjenom i analizom došlo do zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne razloge na osnovu čega izvodi zaključak da je apelant organizator grupe, u smislu člana 340. stav 1. KZ, upućujući na listing poziva, odnosno ko je s kim razgovarao, te pronađene ceduljice sa imenima, kao i iskaz E.DŽ. Općinski sud je prihvatio kao razložno i dovoljno obrazloženje prvostepenog suda, budući da se radi o zaključku koji je izveden na osnovu zatvorenog kruga indicija, odnosno na osnovu više posrednih dokaza koji dovode sud do jedinog zaključka da je apelant sa S.B. bio organizator grupe, a koji metod izvođenja zaključka u krivičnom pravu je dozvoljen i u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza. U vezi sa prigovorom da svjedoci (E.S., I.K. i S.K.) ne spominju apelanta, Općinski sud je naveo da su iskazi ovih svjedoka, koji se tiču zapošljavanja I.K. pravilno ocijenjeni u vezi sa izjavom E.DŽ. da je nalog za zapošljavanje (između ostalog, I.K.) u JP „Elektroprivreda“ davao na osnovu apelantovih instrukcija. Navedeno, kao i komunikacija (o kojoj je već raspravljano) za sud su predstavljali važne dokaze pri utvrđivanju osnovane sumnje da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret a koje se tiče zapošljavanja I.K., kao i da je apelant organizator grupe. Prigovor odbrane da ne postoji nijedan dokaz da je apelant primao ili tražio korist ili nagradu vijeće smatra neosnovanim, pozivajući se na fazu postupka (istragu) i da radnje osumnjičenih kojima se stječu obilježja krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče ne moraju biti izložene u pravnom i činjeničnom totalitetu, te je dovoljno zaključke u pogledu postojanja bitnih obilježja krivičnog djela donositi na osnovu zatvorenog kruga indicija, kako je sudija za prethodni postupak učinio. U vezi sa prigovorom da krivično djelo iz člana 382. KZ nije bilo propisano u vrijeme koje se apelantu stavlja na teret, Općinski sud je ukazao da je pravilan zaključak u osporenom rješenju da dokazi upućuju na zaključak da je navedena grupa djelovala i nakon 16. juna 2016. godine, dakle, kada je izmijenjen KZ. Općinski sud je prihvatio obrazloženje u odnosu na postojanje institucije iz osporenog rješenja.
13. U vezi sa posebnim pritvorskim razlozima, Općinski sud smatra da je u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno da postoje okolnosti koje ukazuju na to da se na apelantovoj strani stječu uvjeti koji opravdavaju određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. U odnosu na obrazloženje rješenja o određivanju pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP, decidirano je navedena izjava svjedoka A.S., što predstavlja „vrlo konkretnu naročitu okolnost“ koja ukazuje da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na utvrđivanje postojanja razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, u osporenom rješenju, prema mišljenju Općinskog suda, pravilno je ocijenjen objektivni uvjet, kao i drugi elementi propisani zakonom, te se ispravno ukazuje da je apelant u određenom vremenskom periodu poduzeo više krivičnopravnih radnji, što proistječe iz dokaza koje sud decidirano navodi. Dalje, prihvaćen je i argument da je apelant na takvoj poziciji da je realna opasnost od ponovnog učinjenja, sve vezujući za kontekst organizirane grupe. Stoga je ispravan zaključak prvostepenog suda.
14. Općinski sud je naveo da je, shodno odredbi člana 137. stav 2. ZKP, prilikom odlučivanja o žalbi utvrdio da sve izložene okolnosti opravdavaju izricanje mjere pritvora, te je prvostepeni sud ispravno zaključio da se ista svrha ne može postići nekom blažom mjerom.
15. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kps od 13. marta 2017. godine kojim je potvrdio optužnicu Tužilaštva protiv apelanta i drugih.
16. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine apelantu, te optuženim S.B., S.T., N.T., R.K., E. DŽ. i S.F. produžio pritvor za naredna dva mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati do 15. maja 2017. godine.
17. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, a ostalim optuženim zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se optužnicom Kantonalnog tužilaštva od 10. marta 2017. godine apelant tereti da je počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav
1. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH pod tač. l, 2. i 4. optužnice, te u vezi sa krivičnim djelom protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH, u vezi sa članom 28. KZFBiH, pod tačkom 3. optužnice, sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZFBiH, a pod tačkom 5. otpužnice primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 82. stav 2. KZFBiH, i pod tačkom 13. krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Općinski sud navodi da osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela proizlazi iz činjenice potvrđivanja optužnice, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu koje, dalje, navodi na str. 15 do 29 rješenja. Utvrđujući postojanje osnovane sumnje u odnosu na pojedinačne tačke optužnice, optužene i krivična djela, sud je utvrdio sljedeće: funkcije, ovlaštenje i posebna svojstva optuženih, konkretno apelanta koji je vršio dužnost člana Predsjedništva SDA, generalnog sekretara SDA i koji je izabran za zastupnika u Parlamentu. Dalje, na osnovu brojeva telefona koji su apelant i S.B. koristili, međusobne komunikacije, kao i komunikacije sa svjedocima, vještačenja telefona proizlazi da je apelant sa S.B. organizirao grupu ljudi, u smislu člana 2. tačka 17. KZ, sa ciljem činjenja krivičnih djela a s namjerom da i sebi pribave novac od lica koja su nezakonito zaposlili u javnom preduzeću. Dalje, za svaku pojedinačnu tačku optužnice sud navodi dokaze, te zaključuje da postoji dovoljno dokaza za sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
18. U pogledu posebnih razloga za pritvor, sud je ustanovio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) stav 1. člana
146. ZKP. U konkretnom slučaju, prema mišljenju suda, postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Općinski sud se pozvao na iskaze svjedoka A.S. i A.S. iz kojih proizlazi da je apelant posredstvom S.F. pozvao na hitan razgovor A.S., direktora KPZ Sarajevo, u kojem KPZ u to vrijeme se nalazio optuženi E.Dž., te da je tokom navedenog razgovora apelant zahtijevao od A.S. da E.DŽ. prenese poruku da ništa ne potpisuje što mu bude ponuđeno prilikom ispitivanja. Sud pri tome ocjenjuje okolnost da je apelant imao saznanja o tome da optuženi E.Dž. treba biti saslušan u Tužilaštvu a koju informaciju nije mogao dobiti redovnim putem, te da je, izbjegavajući da kontaktira sa E.Dž. posjetom ili drugim uobičajenim putem, ostvario komunikaciju sa direktorom ustanove u kojoj se mjera pritvora prema E.DŽ. izvršavala. Općinski sud je ocijenio da poruka koju je apelant uputio nije bila bezazlena i bez težine, jer da jeste, apelant ne bi poduzimao sve radnje da izbjegne mogućnost dokazivanja da je zaista upućena E.DŽ., već bi je saopćio na uobičajeni način. Koristeći svoj društveni ugled i utjecaj i djelujući sa pozicija moći, apelant je poduzimao radnje kojima je zahtijevao od drugog optuženog da na određeni način postupa u ovom postupku, i to za vrijeme dok se nalazio u pritvoru, iz čega, prema mišljenju suda, proizlazi konkretna, stvarna i opravdana opasnost da će on boravkom na slobodi i dalje posredno i neposredno pokušati utjecati na svjedoke i druge optužene, kako bi se oni u ovom krivičnom postupku ponašali u skladu sa apelantovim uputstvima. Dalje, Općinski sud je naveo da mogućnost utjecaja na svjedoke postoji i nakon podizanja optužnice, te da jeste manja nego u istrazi, ali je stvarna i postojeća, pri čemu je imao u vidu da glavni pretres nije započet i da nisu ispitani svi svjedoci, da postoji veliki interes javnosti za predmet, što kod svjedoka kojih je mnogo i koji su različite dobi može stvoriti osjećanje nesigurnosti i izloženosti pritisku iz kojeg razloga ne bi mogli da daju iskaz slobodno, iskreno i bez straha.
19. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Općinski sud je istakao da je u odnosu na sve optužene ispunjen objektivni uvjet u smislu citirane odredbe, jer im se na teret stavlja počinjenje krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje, zaključeno je da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet, tj. da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant i ostali optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Općinski sud je istakao da je u jednom kratkom vremenskom periodu dokumentiran veliki broj radnji optuženih za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, te da je preduzimanje ovih radnji bilo kontinuirano i učestalo. S tim u vezi je ukazano da uvidom u prikupljene dokaze, posebno iskaze saslušanih svjedoka i nalaze posebnih istražnih radnji - presretnute telekomunikacije, sud osnovano sumnja da su optuženi u više navrata jedni kod drugih i kod trećih lica posredovali pri zapošljavanju, polaganju ispita i prijemu u institucije ili privredna društva u FBiH, koristeći svoj lični status, poznanstva, te društvene veze. Općinski sud je opisao način djelovanja optuženih - apelanta i S.B., što je potkrijepljeno dokazima o uzajamnoj intenzivnoj komunikaciji, te da se ne radi o izoliranom slučaju, već da je to modus operandi za zapošljavanje u javnim preduzećima za novac. U prilog navedenom ukazano je i na iskaze svjedoka koji su u obrazloženju rješenja već detaljno interpretirani iz kojih proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova uzajamna povezanost u vršenju krivičnih djela. Općinski sud je zaključio kako slijedi: da se u radnjama optuženih izražavaju kontinuitet (maj - august 2016. godine i ranije), upornost i koordinacija (veliki broj telefonskih razgovora i slanje poruka između optuženog apelanta i S.B., dovršena radnja simuliranog davanja otkupnine, saglasne izjave više svjedoka), iskazana drskost (zahtijevanje novca na ime naknade za posredovanje u zaposlenju u preduzeću u kom nemaju vlasnička prava, već se radi o javnim preduzećima ili činjenje neke druge usluge za koju optuženi nisu formalno nadležni). Dalje, na temelju sadržaja presretnutih telekomunikacija zaključeno je da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da je svako od njih posebno, pogotovo optuženi kojim se stavlja na teret udruživanje radi činjenja krivičnih djela, imao uspostavljenu mrežu sporne komunikacije, da je u pogledu rječnika i razumijevanja komunikacija bila ležerna, da se u pojedinim razgovorima spominju iznosi novca kao naknade za uslugu posredovanja, a na temelju čega je zaključeno da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno da su predstavljali cijele operacije. Ovo posebno zbog toga što iz analiziranih dokaza proizlazi da su optuženi osnovano sumnjivi da su u dužem vremenskom periodu preduzeli niz krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i tako ispoljili upornost u kršenju KZFBiH. Shodno navedenom, zaključeno je da optuženi pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa zbog toga postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavili ustaljeno inkriminirano ponašanje, odnosno da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi, ukoliko izađu na slobodu, ponoviti krivično djelo.
20. Općinski sud je, u skladu sa članom 145, razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, ali se, prema ocjeni suda, ista svrha ne bi mogla postići mjerama blažim od pritvora, pogotovo kada se ima u vidu da ne postoji adekvatna zamjena za postizanje iste svrhe za poseban pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zbog kojeg je pritvor određen apelantu i ostalim optuženim, tj. način izvršenja krivičnog djela u kontekstu ovog pritvorskog razloga i nemogućnost da se zabrani u cijelosti telefonska i druga komunikacija koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela za koja se terete ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnih djela, odnosno za koje je Općinski sud ustanovio naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti.
21. Općinski sud je odgovorio i na ostale prigovore odbrane. Tako je navedeno da prigovori koji se odnose na nerazumljivost optužnice, nedovoljnu opisanost elemenata bića krivičnih djela koja se optuženima stavljaju na teret, te pojedinačnih radnji optuženih na koje ukazuju odbrane se kao takvi imaju raspraviti i riješiti tokom glavnog pretresa, pa se ovo vijeće nije upuštalo u njihovu detaljniju analizu. Općinski sud posebno ističe da, prilikom odlučivanja o produženju pritvora, nije ispitivao van razumne sumnje da li predmeti oduzeti po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta zaista i pripadaju optuženima, jer je to pitanje o kojem će se raspravljati tokom glavnog pretresa, ali je ustanovio da iz ostalih prikupljenih dokaza, dovedenih u vezu sa spornim potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, proizlazi osnovana sumnja da predmeti oduzeti po njima pripadaju optuženima. Sud se, također, nije upuštao u vremensko važenje zakona, odnosno da li je krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. KZ bilo propisano u vrijeme u koje se radnje izvršenja krivičnog djela stavljaju optuženima na teret. Općinski sud smatra i da Tužilaštvo u činjeničnom opisu jasno naznačava da je došlo do izmjene navedene pravne kvalifikacije, te da izloženi dokazi upućuju na zaključak da se optuženima stavlja na teret da su krivičnopravne radnje poduzimali i u periodu od 16. juna 2016. do 26. augusta 2016. godine, dakle, nakon izmjena KZFBiH, što je dovoljno za utvrđenje postojanja osnovane sumnje da su optuženi djelo zaista i počinili a radi donošenja odluke o produženju pritvora. Vijeće posebno ističe da sud nije vezan pravnom ocjenom djela kako je daje Tužilaštvo, te će se na glavnom pretresu na osnovu izvedenih dokaza utvrditi sve relevantne činjenice na osnovu kojih će sud imati mogućnost da se izjasni o konačnoj pravnoj kvalifikaciji djela koja su u pitanju i krivici optuženih.
22. U vezi sa apelantovim navodom na okolnost da je predstavnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH i da ima imunitet od krivičnog gonjenja, te pozivanje optuženog na navedeni imunitet, Općinski sud je ustanovio da navedena okolnost ne sprečava sud u odlučivanju o podnesenom prijedlogu za produženje pritvora. Naime, odredbom člana IV.A.3.12. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na koji se pozvala i odbrana, propisano je da članovi i delegati zakonodavnih tijela Federacije ne podliježu krivičnoj, ni građanskoj odgovornosti za radnje koje učine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim organima Federacije BiH. Kako se predmetnom optužnicom optuženi ne sumnjiči da je počinio krivična djela čije radnje izvršenja obuhvataju postupanje u okviru dužnosti u zakonodavnom organu Federacije (a što je jasno vidljivo iz činjeničnog opisa krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, a u kojem je okolnost da optuženi obavlja navedenu funkciju navedena u kontekstu njegovog visokorangiranog položaja u političkoj stranci, a ne kao funkcija u okviru koje je vršio krivična djela), u konkretnom slučaju odredba o imunitetu nije primjenjiva u ovom krivičnom postupku, te se apelant neosnovano poziva na njega.
23. Općinski sud je, također, naveo da činjenica da je apelantov advokat udaljen sa mjesta provođenja radnje pretresa stana, a na osnovu raspoloživih dokaza ne ukazuje prima facie na nezakonitost ove radnje, odnosno na povredu apelantovog prava, budući da advokat nije imao punomoć i advokatsku legitimaciju (što je sâm naveo), pa ovlaštena službena lica nisu mogla da utvrde njegovo svojstvo i ovlaštenje. O eventualnoj upotrebi fizičke sile prema advokatu ne može odlučivati ovaj sud. Općinski sud navodi da je uvidom u dokumente u vezi sa provođenjem mjere posebnih istražnih radnji utvrdio da su one određene i provedene po naredbama ovog suda koje su u skladu sa odredbama ZKP, i to u pogledu svih uvjeta koje navedeni članovi postavljaju. Općinski sud ističe da su naredbe obrazložene, donesene na osnovu obrazloženog prijedloga Tužilaštva, te da u pogledu obrazloženja ispunjavaju sve uvjete iz člana 130. ZKPFBiH, a iz samog sadržaja prijedloga Tužilaštva i donesenih naredbi jasno proizlazi da se, zbog prirode dokaza koji se navedenim posebnim istražnim radnjama imaju prikupiti, oni ne mogu pribaviti na drugi način. Općinski sud, također, ukazuje na činjenicu da je sudija za prethodni postupak 30. augusta 2016. godine svim osumnjičenim dostavio obavještenje, u skladu sa članom 133. stav 3. ZKP, da su prema njima provođene posebne istražne radnje, te da mogu zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera, koje su svi osumnjičeni lično primili, o čemu postoji dokaz u spisu suda, te je uvidom u spis utvrđeno da osumnjičeni nisu zatražili ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera provedena. Općinski sud napominje da se takav zahtjev ne podnosi vanraspravnom vijeću u postupku odlučivanja o pritvoru, već se podnosi sudiji koji redovno postupa u „tekućoj“ fazi postupka.
24. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih.
25. Ispitujući žalbe Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom a koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kao i nakon detaljne analize prvostepenog suda o čemu je dato jasno i obrazloženo rješenje. Kantonalni sud navodi da, kada je u pitanju osnovana sumnja u pogledu krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, iz pobrojanih dokaza i prema ocjeni ovog suda proizlazi postojanje osnovane sumnje da su optuženi postupali udruženo sa zajedničkim ciljem i u međusobnom dogovoru. Također, u pogledu činjeničnog opisa, odnosno radnji optuženih Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja da su se stekla obilježja bića krivičnih djela koja se optuženim stavljaju na teret, te upućuje na obrazloženje pobijanog rješenja, nakon analize dokaza (izjave svjedoka, materijalna dokumentacija, oduzeti predmeti, rezultati provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija) koja ukazuje na višestruku i kontinuiranu komunikaciju i dogovore između optuženih u vezi sa omogućavanjem zaposlenja u javnim ustanovama i preduzećima, polaganjem ispita i prijema u visokoškolske ustanove, pri čemu neki od dogovora uključuju i utvrđivanje novčanog iznosa, iz kojih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da su optuženi posredno ili neposredno zahtijevali ili zaprimili nagradu za sebe ili drugog, da korištenjem svog stvarnog ili pretpostavljenog društvenog ili utjecajnog položaja ili drugog statusa posreduju da službeno ili drugo odgovorno lice u Federaciji BiH izvrši ili ne izvrši službenu ili drugu radnju, odnosno kao izvršioci su zahtijevali i primili novac ili korist da korištenjem svog utjecajnog položaja posreduju da službeno ili odgovorno lice zaposli treće lice, omogući zaposlenje ili polaganje ispita, a kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Također su obrazloženi i navedeni dokazi u vezi sa izvršenjem krivičnog djela iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo.
26. Kantonalni sud je ispitao i posebne pritvorske razloge za produženje pritvora optuženim, pa je ispitao u odnosu na apelanta i razloge iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, imajući u vidu specifičnost predmeta (krivičnog djela) i svojstva apelanta, kao i obrazloženje prvostepenog rješenja, te naveo da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti iz kojih proizlazi opravdana bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke ili druge optužene, kako bi se oni u ponovnom krivičnom postupku ponašali u skladu sa njegovim uputama. Ocjenjujući navode odbrane da su svjedoci i optuženi saslušani, da su prikupljeni materijalni dokazi i drugo, odnosno da je podignuta optužnica, Kantonalni sud je naveo da navedena opasnost i dalje postoji, što je prvostepeni sud pravilno ocijenio.
27. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao uvjerljive razloge i za pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno pravilno utvrdio i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali optuženi, u slučaju da budu pušteni na slobodu, ponoviti krivično djelo, te ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu i ustanovio da je neosnovan prigovor optuženih da okolnosti nisu konkretizirane, da se ne mogu ispitati i da se radi o pretpostavkama.
28. Kantonalni sud je naveo da je apelantov prigovor da kao zastupnik ima imunitet, te pozivanje na njega prvostepeni sud ocijenio, što proizlazi iz pobijanog rješenja, i dao obrazloženje sa kojim se složio i Kantonalni sud. Isto se odnosi na uklanjanje apelantovog advokata sa mjesta provođenja istražne radnje pretresa. Također, apelantove prigovore da se rješenje o produženju pritvora zasniva na nezakonitim dokazima Kantonalni sud je ustanovio da su neosnovani, smatrajući da nije konkretizirano u smislu člana 11. stav 2. ZKP. Također, Kantonalni sud je ustanovio da je Općinski sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera, te našao da one nisu primjenjive u konkretnom slučaju, što je potvrdio i Kantonalni sud.
29. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 59552717 Kv 17 od 15. maja 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju neophodnost trajanja mjere pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c), pa je apelantu produžen pritvor za dva naredna mjeseca, koji može trajati do 15. jula 2017. godine ili do druge odluke suda. Istim rješenjem je odbijen prijedlog za ukidanje pritvora apelantu koji je izjavio njegov advokat. Rješenja o zabrani posjeta i korištenja telefona
30. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 9. marta 2017. godine apelantu su zabranjene posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP ili do druge odluke suda. Također, istim rješenjem apelantu je zabranjeno korištenje telefona u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Zenica za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Stavom III istog rješenja izričito je navedeno da se „ove zabrane (…) ne odnose na kontakt sa braniocima, te pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniocima“.
31. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud apelantov dopis dostavio Tužilaštvu, da je Tužilaštvo obavijestilo sud da nije saglasno da se apelantu odobre tražene posjete, kao ni telefonski razgovori. Nakon što je ispitao prijedlog, te po izvršenom uvidu u spis, pozivajući se na odredbu člana 158. st. 1. i 4. ZKP i imajući u vidu član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Općinski sud je zaključio da je mjera pritvora apelantu određena zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b), te je ocijenio da se ne može adekvatno izvršiti nadzor nad telefonskim razgovorima, pa je neophodno zabraniti korištenje telefona apelantu. Naime, dokazi prikupljeni tokom istrage ukazuju da bi apelant, komunicirajući sa drugim licima, pa i članovima uže porodice, bio u mogućnosti utjecati na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno dokaznog postupka, naročito s obzirom na prirodu krivičnog djela i način njegovog izvršenja.
32. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 595527 17 Kv 13 od 17. marta 2017. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
33. U obrazloženju rješenja je navedeno da vijeće nije prihvatilo navode odbrane da su svjedoci saslušani, da su prikupljeni dokazi i podignuta optužnica, jer postoji mogućnost od utjecaja na svjedoke i druge i u fazi nakon potvrđivanja optužnice. U konkretnom slučaju je zaključeno da će apelant ometati krivični postupak ako se ima u vidu iskaz AS. i A.S. iz kojeg proizlazi da je posredstvom F.S. pozvao A.S. na razgovor kako bi prenio poruku E. Dž. koji se nalazio u pritvoru. Kantonalni sud se, također, pozvao na član 8. Evropske konvencije, cilj iz člana 158. ZKP (mjere ograničavanja prava i sloboda pritvorenih lica), te utvrdio da pritvor koji je određen ograničava osumnjičene/optužene da kontaktiraju sa vanjskim svijetom. Također, pritvor koji je zakonit prema članu 5. Evropske konvencije nameće po svojoj prirodi ograničenja u privatni i porodični život.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, pravo za zabranu retroaktivne primjene zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i „Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine“. U veoma opširnoj apelaciji (52 stranice) apelant tvrdi da osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora nedostaje dokaza na kojim se može zasnovati osnovana sumnja, odnosno nepostojanje standarda za osnovanu sumnju. Apelant ukazuje na utvrđeno činjenično stanje, odnosno nepostojanje dokaza o apelantovom umišljaju, ili dokaza da je tražio ili primio novac ili nešto drugo. Apelant upućuje na pogrešan zaključak sudova o apelantu kao organizatoru grupe iz člana 340. KZ (sa S.B. ). Također, apelant ukazuje da djelo koje se stavlja na teret (član 382) apelantu u označenom vremenu, vremenu navodnog udruživanja radi činjenja, nije bilo propisano kao takvo. Apelant ukazuje na nedostatak dokaza (da je apelant tražio nezakonite radnje, tražio novac ili primio novac ili nešto drugo). Osim toga, apelant ukazuje da komunikacije koje sud koristi kao dokaz ne ukazuju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao i maliciozno prezentiranje iskaza E.DŽ. Apelant, dalje, navodi da sud nije posvetio potrebnu pažnju određenim ključnim činjenicama („Elektroprivreda“ nije institucija), te ukazuje na proizvoljnu odluku, odnosno način ocjene činjenica koji je nepovoljan za apelanta, što vodi povredi principa in dubio pro reo, odnosno povredi prava na pravično suđenje. Isto (nepostojanje osnovane sumnje) se odnosi i na način kako je odlučeno o produženju pritvora, jer pri tome sud nije uzeo u obzir činjenicu da još nije bio istekao rok za podnošenje prethodnih prigovora na optužnicu. Dakle, apelant opet upućuje na nepreciznost krivičnih djela koja mu se stavljaju ne teret, nepostojanje umišljaja kod apelanta, činjenicu da ne poznaje pola ljudi „na optuženičkoj klupi“, te problematizira kako sud izvodi zaključke o „zapošljavanju“ kad koristi termin „projekt“ i drugo. Pobijana rješenja su zasnovana na nezakonitim dokazima (izvještajima na kojima se ne mogu zasnovati, pretresu, naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji koja nema potrebne elemente i drugo). Na osnovu svega navedenog, opširno iznesenog i elaboriranog, uz pozivanje na praksu Evropskog suda, apelant zaključuje da se iz osporenih rješenja ne može uočiti jasna veza zasnovana na činjenicama, ali ni na čvrstim indicijama između navedenih razloga i zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
35. Apelant, također, ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, odnosno nepostojanje osnovane sumnje kao uvjeta sine qua non za određivanje pritvora u vezi sa istovremenom povredom prava na kažnjavanje po osnovu zakona. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima stavljeno na teret da je počinio krivično djelo koje kao takvo nije bilo propisano zakonom. Apelant navodi da je postojeća učinjena povreda još više došla do izražaja kada je sud pokušao da preformulira pravnu kvalifikaciju, odnosno apelant navodi da je formulacija suda neodređena, jer se ne radi o istom krivičnom djelu sa izmjenom naziva djela, nego o dva različita djela.
36. Apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga. Pri tome apelant ukazuje da je optužnica potvrđena, kao i da su isti razlozi za produženje pritvora kao i pri određivanju, bez navođenja novih okolnosti. Apelant ukazuje da nikad nije pokušao utjecati na postupak, te problematizira zakonitost iskaza A.S. i A.S. Apelant navodi da i razlozi iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKP nisu konretizirani kako za sve optužene, tako i za apelanta. Apelant ukazuje da je odbrana predlagala blaže mjere zabrane, ali da to sudovi nisu ocijenili, niti su obrazložili zašto pojedine mjere zabrane ne prihvataju. Apelant, dalje, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 13, jer sud, zapravo, ne ocjenjuje na adekvatan način navode odbrane, odnosno da mu se riješe bitna ključna pitanja na koja je ukazao (apelant je ukazivao da se rješenja nisu mogla zasnivati na izvještajima FUP-a, na nepostojanje umišljaja, dokaza da je počinio krivična djela, na oduzimanje predmeta i dalje). Apelant je ukazao na postojanje dva identična rješenja (samo jedno bez obrazloženja i bez pouke o pravnom lijeku), kao i da odbrani nije dostavljena dokumentacija iz spisa koja nije priložena uz optužnicu. Apelant se žali na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog onemogućavanja posjeta supruge i malodobne djece, koje ničim nije konkretizirano ni obrazloženo. Apelant opisuje porodične prilike, te ukazuje i na druge dokumente (Konvencija o pravima djeteta) prema kojima mu je ovo pravo povrijeđeno, kao i njegovoj djeci. Dalje, apelant ukazuje na grubo kršenje prava prilikom pretresa stana, te na napad na njegovog advokata, o čemu je apelantova supruga obavijestila policiju, koja nije reagirala, te veoma opširno ukazuje na povredu apelantovog prava na izbor advokata, povredu advokatske profesije, kršenje brojnih međunarodnih dokumenata u vezi sa navedenim. Apelant ukazuje na činjenicu da njegovom malodobnom sinu prije započinjanja pretresa stana ovlaštena službena lica (konkretno A. M.) nisu dozvolila da pozove roditelje, da ode do toaleta, ili zatvori vrata stana u periodu dužem od 30 minuta, te da je nezakonito obavljen razgovor sa malodobnim djetetom sa čime nije upoznat nijedan od roditelja, niti centar za socijalni rad. Apelant, također, veoma opširno ukazuje na činjenicu da nije postupljeno u skladu sa članom 223. ZKP, odnosno da sud nije ispoštovao proceduru u skladu sa Zakonom o imunitetu, te da tročlano vijeće nije donijelo odluku o apelantovom imunitetu, pa da sud amnestira propust Tužilaštva da, u skladu sa članom 233. ZKP, dobije odobrenje prije pokretanja postupka, čime konvalidira radnju koja se ne može nikako konvalidirati. S tim u vezi, apelant ukazuje na nezakonitost postupka, odnosno svih prikupljenih dokaza, kao i namjeran propust suda da naglasi da je apelant upućivao na odredbu člana 223. (koji dovodi u vezu sa čl. 2. i 11. ZKP). Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti rješenja o produženju pritvora, naročito ukazujući na funkcije koje vrši i radi, te na nemogućnost da ukaže pomoć svom malodobnom djetetu.
37. Nakon podnošenja apelacije apelant se u dva navrata obraćao Ustavnom sudu - 14. aprila 2017. godine dostavio je zapisnik o pretresu stana, a 8. maja 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da Tužilaštvo na apelantovu štetu krši ZKP, Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju, te Preporuku Rec (2000) 19 Komiteta ministara Vijeća Evrope od 6. oktobra 2000. godine, jer mu uz optužnicu nije dostavilo nijedan dokaz koji potkrepljuje optužnicu, dokaze koji se nalaze u spisu predmeta, kao ni spis predmeta a radi pripreme odbrane, dakle, čime se krši član 6. Evropske konvencije ( i ostala prava koja navodi apelant). Apelant je uz dopis od 8. maja 2017. godine dostavio zahtjev za kopiranje svih spisa i dokumenata iz spisa – dostavljanje na uvid svih informacija i dokaza, koji je apelant uputio Tužilaštvu 3. maja 2017. godine. Apelant je dostavio nove informacije u predmetu i rješenje od 15. maja 2017. godine, te žalbu na rješenje 19. maja 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
38. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju odluke naveo sve činjenice i zakonske razloge, odnosno da u svemu ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
39. Općinski sud je naveo u odgovoru da je apelacija neosnovana i da su u rješenju jasno navedeni razlozi, zakonske odredbe i činjenice pri kojim sud ostaje.
40. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja detaljno iznijeli razloge za njihovo donošenje, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.
V. Relevantni propisi
41. Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine“ Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 52/02 i 19/03), u relevanton dijelu glasi:
Član 3.
(Osobe koje imaju pravo na imunitet (isključenje od krivične i građanske odgovornosti)) Članovi Predstavničkog doma i delegati u Domu naroda, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, ili kantonalnih zakonodavnih tijela.
Član 4.
(Trajanje i definicija imuniteta) Na imunitet koji imaju, osobe iz člana 3. ovog zakona mogu se pozvati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru dužnosti tih osoba u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka.
U smislu ovog zakona, "postupci izvršeni u okviru njihovih dužnosti" podrazumijevaju postupke koji proističu iz dužnosti koje pojedinac ima u Parlamentu Federacije, kantonalnom zakonodavnom tijelu, izvršnim organima Federacije odnosno izvršnim organima kantona, prema definiciji iz Ustava Fede-racije.
Član 6.
(Procedura u krivičnom postupku) Ukoliko, u toku krivičnog postupka, osoba iz stava 1. člana 3. ovog zakona izjavi da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti prema definiciji iz člana 4. ovog zakona, to pitanje će se raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda.
42. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. stav 2.
Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosne i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. (…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Član 158. st. 1. i 4.
Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom Prema odobrenju sudije za prethodni postupka odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika imaju pravo da posjećuju, u okviru kućnog reda, bračni odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev ljekar i druga lica.
Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.
Pritvorenik ne može koristiti mobilni telefon, ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, da o svom trošku obavlja telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog bezbjednosnih razloga ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stava 1. tač. od a) do c) ovog zakona, rješenjem da ograniče ili zabrane pritvoreniku korištenje telefona.
Član 223.
Kad je zakonom, odnosno drugim općim aktom donesenim na osnovu Ustava ili zakona, propisano da je za krivično gonjenje pojedinih lica potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužilac ne može pokrenuti odnosno nastaviti istragu niti podići optužnicu ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato.
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
45. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
46. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu određen/produžen pritvor, kao i apelantov navod (od 8. maja 2017. godine) da mu uz optužnicu nisu dostavljeni dokazi i prateća dokumentacija predmetnog tužilačkog spisa. Stoga, apelantovi prigovori u odnosu na postupanje prema njegovom izabranom advokatu prilikom pretresa stana u okviru postupka o odlučivanju o pritvoru ne mogu nikako otvoriti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da advokat prilikom pretresa nije imao advokatsku legitimaciju i punomoć. Stoga, pozivanje na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u ovom dijelu nije relevantno. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
47. Izuzetak od dopustivosti u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jeste pitanje apelantovog imuniteta o kojem će Ustavni sud odlučiti u meritumu predmeta, a u skladu sa svojom ranijom praksom u kojoj je odlučivao o sličnim pitanjima.
48. U odnosu na retroaktivnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu člana 7. Evropske konvencije, koju apelant dovodi u vezu sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da mu je stavljeno na teret krivično djelo koje u vremenu obuhvaćenom optužnicom i način na koji je ono formulirano nije ni bilo propisano prema KZ (krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem), što sud nije uopće ocijenio. Ustavni sud primjećuje da je apelant isti navod iznosio pred redovnim sudom. Suprotno apelacionom navodu, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi referirali, odnosno odgovorili na ovaj navod, i to ukazujući da se nisu upuštali u detaljnu analizu vremenskog važenja zakona, odnosno da li je djelo bilo propisano. Također, sud je naveo da je Tužilaštvo jasno navelo da je došlo do izmjene navedene pravne kvalifikacije, kao i da su optuženi radnje poduzimali i nakon 16. juna 2016. godine (kada je došlo do izmjene zakona). Navedeno je bilo dovoljno Općinskom sudu da odluči o produženju pritvora. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje redovnog suda dovoljno i jasno, da nije paušalno, te da ovo jeste pitanje o kojem tek treba da se donese odluka u nastavku krivičnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi preuranjeni.
b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na privatan i porodičan život i sa njima povezana prava
49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenje Kantonalnog suda od 30. marta 2017. godine, rješenje Općinskog suda od 24. februara 2017. godine ( rješenja o određivanju i produžavanju pritvora) i rješenje Općinskog suda od 17. marta 2017. godine (mjere zabrane u pritvorskoj jedinici) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 10. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
50. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
VII. Meritum
52. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant je ukazivao na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za koju je Ustavni sud utvrdio da je dopustiva u dijelu koji se odnosi na odlučivanje o apelantovom imunitetu. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.
Pravo na pravično suđenje u vezi sa odlukom o imunitetu
53. Prije analize konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća na svoju praksu i stav usvojen u Odluci broj AP 963/05 od 22. jula 2005. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelantica osporila „odluku o imunitetu“. Naime, redovni sudovi su, odlučujući o apelanticinom pozivanju na imunitet u okviru parničnog postupka, odbili u cijelosti apelanticin prigovor o oslobađanju od građanske odgovornosti zbog imuniteta u navedenoj pravnoj stvari, te su u obrazloženju odluka istakli da apelantica pobijane izjave nije dala u okviru svojih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, nego kao građanin i kao član, odnosno potpredsjednica Stranke demokratske akcije (u daljnjem tekstu: SDA). Apelantica je u apelaciji navodila da postupak koji predstavlja temelj za pokretanje parničnog postupka protiv nje, odnosno izjave koje je dala medijima spadaju u okvir njezine dužnosti kao zastupnice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je apelaciju odbio, smatrajući da je ona neosnovana. Međutim, prije merituma predmeta, iako je osporena „odluka o imunitetu“ a postupak je još bio u toku, Ustavni sud je ustanovio da je apelacija dopustiva, jer se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet. Naime, ukoliko se odbije prigovor imuniteta i nastavi parnični postupak, pitanje imuniteta se više ne može isticati.
54. U konkretnom predmetu apelant se upravo žali zbog nepostojanja takve odluke, navodeći da je prekršen ZKP, kao i Zakon o imunitetu i Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelant se na sjednici vijeća, povodom odlučivanja o produženju pritvora apelantu, pozvao na imunitet koji se odnosi na spektar prava koja proizlaze iz apelantovog poslaničkog imuniteta – demokratski izabranog člana Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Pri tome apelant je, najprije, ukazao na grubo kršenje člana 223. ZKP od Tužilaštva, odnosno poduzimanje bilo koje radnje u postupku prije podnošenja dokaza da je odobrenje (iz člana 223. ZKP) dato, što znači da Tužilaštvo nije moglo pokrenuti, odnosno nastaviti istragu ili voditi postupak. Ovakvo kršenje odredbe člana 223. ZKP od Tužilaštva, kojim je derogirano ovlaštenje suda, pogotovo nakon apelantovog pozivanja na imunitet, dovelo je do povrede principa vladavine prava i zakonitosti, te su prekršene ustavne odredbe, kao i odredbe međunarodnih dokumenata na koje se poziva apelant. Apelant, dalje, ukazuje da, i nakon što se pozivao na imunitet (15. marta 2017. godine), sud nije odlučio na način kako je propisano Zakonom o imunitetu i odnosno tročlano vijeće nije donijelo odluku u roku od 15 dana na koju bi apelant imao pravo žalbe.
55. Ustavni sud primjećuje da je, nakon ukazivanja apelantove odbrane na okolnost da apelant kao zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH ima imunitet od krivičnog gonjenja, te pozivanja na imunitet, Općinski sud zaključio da ta okolnost ne sprečava sud da odluči o prijedlogu za produženje pritvora. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da i odredba člana IV.A.3.12. Ustava Federacije, na koji se apelant pozvao, propisuje da članovi i delegati zakonodavnih organa Federacije ne podliježu krivičnoj (ni građanskoj) odgovornosti za radnje koje učine u okviru svojih nadležnosti u zakonodavnim organima. Kako se apelant ne sumnjiči da je počinio krivična djela čije radnje izvršenja obuhvataju postupanje u okviru dužnosti u zakonodavnom organu Federacije BiH, u konkretnom slučaju, prema stavu Općinskog suda, odredba o imunitetu nije primjenjiva. Također, Općinski sud je istakao da je okolnost da apelant „obavlja funkciju (u parlamentu)“ navedena u kontekstu njegovog visokorangiranog položaja u političkoj stranci, a ne kao funkcija u okviru koje je vršio krivična djela za koja se osnovano sumnjiči.
56. Ustavni sud, dakle, primjećuje da je Općinski sud odlučio o produženju pritvora i pored apelantovog pozivanja na imunitet, ukazujući na odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S druge strane, apelant citira odredbe Zakona o imunitetu i navedenog pravilnika kojim je propisana procedura odlučivanja o imunitetu, a koja nije ispoštovana, prema njegovim navodima. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na stav koji je iznio u svojim brojim odlukama da je redovni sud prvi „tumač“ prava, te da redovni sud u okviru svoje nadležnosti pravnu normu tumači i primjenjuje za šta mora dati adekvatno obrazloženje. U konkretnom slučaju Općinski sud, pozivajući se na ustavnu odredbu (kao i apelant), navodi da ustavna odredba jasno navodi da imunitet pokriva radnje u okviru dužnosti u zakonodavnim organima, što nije primjenjivo u konkretnom slučaju. Dalje, apelant se poziva na određene članove Zakona o imunitetu i Pravilnika, ali pri tome zanemaruje odredbu člana 3. Zakona o imunitetu („Lica koja imaju imunitete (isključenje od krivične i građanske odgovornosti)“) u kojoj je jasno određeno koja lica imaju pravo na imunitet, te da „neće biti krivično ili građanski odgovorna za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ili kantonalnih zakonodavnih tijela“. Ustavni sud ukazuje da Zakon o imunitetu u članu 4. predviđa da se lica koja imaju imunitet mogu pozvati na njega u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru dužnosti tih lica u navedenim institucijama, „ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka“. U odnosu na proceduru iz člana 6. Zakona o imunitetu, propisuje se da, ukoliko lice koje ima imunitet u toku krivičnog postupka izjavi „da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti“, prema definiciji iz člana 4. [podrazumijevaju postupke koji proistječu iz dužnosti koje pojedinac ima u Parlamentu Federacije BiH...prema definiciji iz Ustava Federacije], o tom pitanju će se raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda, na način kako je dalje regulirano Pravilnikom. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da se lice „može“ pozvati na imunitet, dakle da se ne radi o obavezi, niti o automatizmu.
57. Imajući u vidu navedeno, te apelacione navode, Ustavni sud zapaža da Zakon o imunitetu i Pravilnik, kao ni procedura koja je njima predviđena u konkretnom slučaju nisu ni mogli biti primijenjeni, jer se ni sâm apelant nije pozvao na adekvatan način na imunitet, to jest „da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti“. Stoga je, i prema mišljenju Ustavnog suda, opravdano ovakvo postupanje Općinskog suda, odnosno odlučivanje o imunitetu unutar postupka o produženju pritvora, jer mehanizam aktiviranja postupka prema Zakonu o imunitetu, kako je propisano članom 6, apelant nije aktivirao (bar kako to proizlazi iz osporenih rješenja), te nije ni osnovano očekivati pokretanje postupka prema propisanoj proceduri.
58. Ustavni sud, stoga, primjećuje da meritorna odluka o imunitetu nije donesena, jer apelant nije ispoštovao proceduru iz člana 6. Zakona o imunitetu, odnosno nije naveo da je osnova za pokretanje postupka izvršena u okviru njegovih dužnosti, te Ustavni sud ne može u obrazloženju rješenja od 15. marta 2017. godine, u dijelu o kojem je raspravljano o imunitetu (ne može se govoriti o odluci o imunitetu, jer takva odluka nije donesena), pronaći proizvoljnost, ili bilo kakvo kršenje standarda prava na pravično suđenje. Također, apelantovo pozivanje na grubo kršenje člana 223. ZKP, pa dalje prava na pravično suđenje, zakonitosti dokaza i ostalo, prema mišljenju Ustavnog suda, nema uporišta ni u jednom zakonu na koji se sâm apelant poziva, jer, kako je navedeno, pozivanje na imunitet je mogućnost, koje je u svakom momentu postupka dozvoljeno, iz čega ne proizlaze apelantovi stavovi o obavezi Tužilaštva da dobije prethodno odobrenje, kako to apelant u apelaciji tumači.
59. Stoga, Ustavni sud smatra da je pozivanje u ovom dijelu apelacije na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije neosnovano.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
60. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
61. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim mu je određena i produžena mjera pritvora. U vezi s tim, apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
62. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
63. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).
64. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. god. s dodatnim referencijama).
65. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja o određivanju pritvora i rješenja o produženju pritvora zbog nepostojanja „osnovane sumnje“. Suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret potvrđenom optužnicom na osnovu koje je protiv njega u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Naime, u rješenju o određivanju pritvora je ukazano na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja, opisane su određene apelantove radnje sa ostalim licima u vezi sa krivičnim djelima za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio apelant, pa je sud, pozivajući se na fazu postupka, odgovorio na apelantov prigovor (u vezi sa zaključkom do kojeg je došao na osnovu indicija) da se radi o zaključku koji je izveden na osnovu zatvorenog kruga indicija, odnosno na osnovu više posrednih dokaza koji vode jednom zaključku, da je metod donošenja zaključka dozvoljen i da je u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza. Također, Općinski sud se prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora (a što je potvrdio Kantonalni sud) pozvao na činjenicu da je optužnica protiv apelanta potvrđena, kao i na dostavljene dokaze uz prijedlog za produženje pritvora, koje je naveo i analizirao, te je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje koja proizlazi iz prikupljenih dokaza. Pri tome Ustavni sud podsjeća na svoj stav iz novije prakse (AP 274/17 od 7. marta 2017. godine) u kojem je navedeno da „količina“ činjenica i dokaza koji potkrepljuju osnovanu sumnju, odnosno zaključak o osnovanoj sumnji je nešto o čemu redovni sud vodi računa, te nije na Ustavnom sudu da ispituje da li dato obrazloženje zadovoljava ovaj nivo, ako obrazloženje samo po sebi ne djeluje proizvoljno, što se ne može reći za osporena obrazloženja. Pogotovo se ne može u osporenim rješenjima (o određivanju i produženju) pronaći osnovanost navoda iz apelacije o apsolutnoj proizvoljnosti, očito nerazumnom zaključku, kršenju vladavine prava i ostalog, niti se obrazloženje osporenih rješenja u bilo kom segmentu može dovesti u vezu sa obrazloženjem koje je Ustavni sud ispitao u Odluci broj AP 1885/13, na koji se apelant poziva. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju na temelju navedenih dokaza i načina kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Pri tome Ustavni sud zapaža da će apelant u pogledu navoda koje sad ističe, a tiču se nepreciznosti činjeničnog opisa krivičnog djela, umišljaja, vremenskog važenja, pojma institucije, dokazanosti da je apelant nešto primio ili tražio, imati mogućnost da ih istakne u toku glavnog pretresa, kada će ih nadležni sud uzeti u obzir i odlučiti o njima. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje/produženje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.
66. Dalje, s obzirom na apelantove navode kojim ukazuje na nezakonitost dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je na neke apelantove navode redovni sud odgovorio u toku postupka (konkretno o provođenju posebnih istražnih radnji). Imajući u vidu veliki broj apelantovih prigovora u ovom pravcu, Ustavni sud će samo skrenuti pažnju u odnosu na apelantove navode - da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, oko istražnih radnji, pretresa i ostalog – na svoj ranije izneseni stav (između ostalog, i odluke br. AP 3343/09, AP 5542/16, AP 5671/15, dostupne na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, kako su to jasno obrazložili redovni sudovi, to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Stoga je i pozivanje na predmet Dragojević protiv Hrvatske u ovom dijelu neosnovano.
67. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
68. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
69. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Međutim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja tih posebnih pritvorskih razloga proizvoljna u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je redovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenio činjenicu da je apelant pokušao da utječe na E.Dž. dok je bio u pritvorskoj jedinici, a do kojih zaključaka se došlo iz izjava svjedoka. Osim toga, pri produženju pritvora sud je naveo da se i u toku glavnog pretresa može utjecati na svjedoke i druge, pa iako je opasnost manja, ona postoji. S tim u vezi, redovni sud je naveo da se određeni svjedoci imaju tek saslušati, a imajući u vidu broj i starost svjedoka i interesiranje javnosti za predmet, može se stvoriti osjećanje nesigurnosti zbog kojeg neće biti u mogućnosti iskreno dati iskaz, sud je ustanovio da su ispunjeni uvjeti, odnosno da ne stoje prigovori apelantove odbrane. Ustavni sud u obrazloženju Općinskog suda ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je sud dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, kao i druge okolnosti koje je detaljno obrazložio i zaključio da one predstavljaju dovoljne razloge da se zaključi da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP.
70. Dalje, apelant osporava postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je redovni sud, prije svega, utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu, ali i postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu ocjene vrste krivičnog djela, načina izvršenja, kontinuiteta iskazane upornosti, drskosti, ali i koordinacije, što je detaljno objasnio. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje. Slijedeći navedeno, proizlazi da pobrojani razlozi, u svojoj ukupnosti, za produženje mjere pritvora apelantu zbog razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
71. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produžena zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tač. b. i c) ZKPFBiH ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu, odnosno za zaključak da je produženje mjere pritvora apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka.
72. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašteno zakonom da vrši sudsku vlast, kao i da mora imati suđenje u razumnom roku ili biti pušteno na slobodu do suđenja. Dakle, svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da licima koja su lišena slobode i koja su pritvorena osigura pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuta (vidi, Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije, broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145, i Petkov i Profirov protiv Bugarske, br. 50027/08 i 50781/09, stav 66, od 24. juna 2014). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi. U suprotnom, nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Evropski sud, Vachev protiv Bugarske, broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske, broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva (vidi, naprimjer, predmete Čonka protiv Belgije, broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009. god.).
73. Dalje, član 5. stav 4, kao i član 6. stav 1, u sebi sadrži pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi, Evropski sud, Shishkov protiv Bugarske, broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske, broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008. god.). Iako član 5. stav 4. ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak, zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, broj 40523/08, stav 126. od 8. aprila 2010. god.). Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvoreni mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202- 204).
74. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavljuje žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao pomoć stručnog branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, kao i o činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
75. S obzirom na navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Ostali navodi koje je apelant doveo u vezu sa pravom na slobodu i sigurnost ličnosti
76. Apelant je istakao povredu člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5, navodeći da sud nije dao obrazloženje za apelantove ključne prigovore. Imajući uvidu zaključak u vezi sa članom II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, u kojem nije utvrđena povreda prava, Ustavni sud ne smatra da je potrebno detaljno elaborirati ovaj navod. Naime, iz obrazloženja rješenja proizlazi apelantovo nezadovoljstvo osporenim rješenjima, odnosno odlukama, a ne nikako neodlučivanje o apelantovom prigovoru, pogotovo ne bitnim dijelovima imajući u vidu da se radi o postupku u kojem je odlučeno o pritvoru. Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio žalbe protiv rješenja o određivanju/produženju pritvora, koje su ispitane u dovoljnom obimu, te navodi iz apelacije ne upućuju da je način na koji je postupano po apelantovim žalbama došlo do povrede apelantovog prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. Evropske konvencije, zbog čega smatra da je ovaj navod neosnovan.
77. Apelant je naveo diskriminaciju zbog svog političkog mišljenja. U vezi sa navedenim, iz osporenih rješenja ne pokazuje se da je apelantovo političko mišljenje na bilo koji način utjecalo na postupak ili odlučenje. Stoga, osim apelantovog paušalnog navoda, koji ničim nije potkrijepljen, Ustavni sud smatra da je navod o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovan. Pravo na privatan i porodičan život
78. Apelant je ukazao na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što su mu onemogućene posjete i korištenje telefona u pritvorskoj jedinici u kojoj se nalazi.
79. Ustavni sud podsjeća da, ako je nešto zakonom propisano i ako ima cilj u demokratskom društvu, potrebno je utvrditi da li je taj cilj koji se želi ostvariti proporcionalan preduzetim mjerama. Dakle, pitanje „proporcionalnosti“ zavisi od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Stoga će Ustavni sud, polazeći od ranije utvrđenih činjenica, odnosno da je rješenje od 17. marta 2017. godine „zakonito“ (jer je zakon propisao mogućnost zabrane pritvorenicima na komunikaciju sa vanjskim svijetom) i da osiguranje vođenja krivičnog postupka predstavlja zakonit cilj u demokratskom društvu - ispitati da li je navedena mjera proporcionalna.
80. Dakle, apelant je veoma detaljno ukazivao na svoje porodične prilike, te je ukazao da je suprug i uzoran otac dvoje malodobne djece (15 i 13 godina). Također, apelant je ukazao na zdravstvene probleme koje ima njegovo mlađe dijete, a koji su, prema apelantovim navodima i dostavljenoj dokumentaciji, pogoršani uslijed stresne situacije koju je pretrpio (pretres stana), kao i zbog nemogućnosti da ni putem telefona kontaktira sa ocem. Također, apelant je ukazao da osporena rješenja ničim nisu konkretizirana.
81. Ustavni sud primjećuje da se postavlja pitanje proporcionalnosti preduzete mjere (zabrana posjeta i korištenja telefona) prema apelantu i cilja kojem se teži - zaštite vođenja postupka. Ustavni sud primjećuje da samo obrazloženje osporenog rješenja, pogotovo prvostepenog, osim paušalnog pozivanja na prava iz člana 8. Evropske konvencije, ne daje konkretne razloge za izricanje ove mjere osim što ukazuje na mogućnost nastanka štete za vođenje postupka, odnosno da bi apelant komunicirajući „čak i sa članovima najuže porodice“ bio u mogućnosti da utječe na kvalitet istražnih radnji i dokaznog postupka. Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje apostrofirajući razloge zbog kojih je apelantu pritvor određen, pogotovo iz člana 146. stav 1. tačka b), te je zaključio da mjera pritvora ne bi bila adekvatno ostvarena ukoliko bi se apelantu omogućio nesmetan kontakt „sa vanjskim svijetom“. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je „opravdanost“ mjere zabrane telefona u osporenim rješenjima navedena, jer je sud ukazao „da se ne može adekvatno izvršiti nadzor nad telefonskim razgovorima“.
82. Međutim, Ustavni sud primjećuje da ne postoje konkretni razlozi zbog kojih je apelantu izrečena navedena mjera, odnosno osporena rješenje ne sadrže jasne razloge zašto je konkretno važno isključiti iz komunikacije (konkretno posjete) najuže članove apelantove porodice. Ustavni sud podsjeća da lica za koja se osnovano sumnjiči da su počinila određena krivična djela, te im je određen pritvor već „trpe“, odnosno ograničena su u pravu na porodični život. Međutim, svako dodatno ograničenje ovog prava treba biti konkretno obrazloženo i jasno navedeno zbog čega za konkretnu situaciju postoje razlozi za dodatno nametanje ograničenja/zabrana. Na taj način se omogućava licu na koje se ove „dodatne mjere zabrana“ odnose da ospori donošenje takve mjere, odnosno da datim razlozima suprotstavi vlastite kontraargumente, odnosno da svaki pojedinačni slučaj i razloge za donošenje takvih dodatnih ograničenja ili zabrana ispita sud na šta upućuje i praksa Evropskog suda. Međutim, uloga suda se „gubi“ bez konkretizacije razloga za donošenje takvih mjera, te se u suprotnom (bez valjanih konkretnih razloga), „mogućnost štetnog utjecaja na postupak“ primjenjuje „automatski“ kad god je u pitanju pritvor određen zbog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) (kao u konkretnom slučaju), a što ni u kom slučaju ne odgovara niti stvarnoj situaciji, niti zakonskim rješenjima, niti standardima prava na privatni i porodični život.
83. Osim navedenog, a ono na šta Ustavni sud posebno ukazuje jeste činjenica da je apelantu onemogućen kontakt sa porodicom, te je apelant kao „žrtva“ podnio apelaciju ukazujući na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, činjenica je, a što jasno proizlazi iz navoda apelacije, da u konkretnom slučaju trpi apelantova porodica - supruga i djeca (posebno djeca za koju je apelant vezao utjecaj ove mjere). Dakle, postavlja se pitanje, a na šta nije odgovoreno osporenim rješenjima i za šta Ustavni sud ne može da pronađe „proporcionalnost“ sa izrečenom mjerom - zašto su prava apelantove djece na oca, odnosno na porodičan život u tolikoj mjeri i na ovakav način ograničena, čak potpuno ukinuta donošenjem osporenog rješenja. Dakle, iako bi navedena mjera trebalo da „pogodi“ apelanta, a ona je „posljedica“ krivičnog postupka koji je pokrenut i koji je u toku protiv apelanta, činjenica je da se ova ograničenja nesporno protežu i direktno utječu na apelantovu djecu, te su tako „žrtve“ ove mjere i apelantova djeca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na prava koja su garantirana djeci u Konvenciji o pravima djeteta, te ukazuje na pravo djeteta na nesmetan kontakt sa roditeljima. Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, usvojen stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja. Međutim, pravilo najboljeg interesa djeteta se proteže na sve postupke koji se tiču “prava djeteta“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da odredbe Konvencije o pravima djeteta upućuju na neodvajanje djeteta od roditelja, osim u njihovom interesu, te ukoliko je odvojenost djeteta od člana porodice (u slučaju pritvora, zatvora i drugo) posljedica određenih postupaka države, odredbama se ukazuje na obaveznost „osiguranja osnovnih informacija“ o mjestu boravka u slučaju odvojenosti, osim ukoliko je u interesu djeteta da ne dobije takve informacije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da navedena rješenja koja se nesporno odnose na apelanta ne daju nikakvo obrazloženje zbog čega je apelantovoj malodobnoj djeci onemogućen svaki kontakt sa apelantom „za vrijeme trajanja pritvora iz člana 146. stav b) ZKP“. Na nedostatak proporcionalnosti iz osporenih rješenja ukazuje još jedna bitna činjenica a to je mogućnost, propisana upravo članom 158. ZKP, na koji se redovni sud pozvao, da sudija odredi „kontrolirane/nadzirane“ posjete članova porodice, dakle, da nadzire razgovore apelanta sa porodicom. Ustavni sud podsjeća da se i u svojoj praksi susretao sa predmetima u kojima je apelant bio optužen zbog krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti u vezi sa krivičnim djelom vrbovanje radi terorističkih aktivnosti i krivičnim djelom organiziranje terorističke grupe, ali je apelantu dozvoljen kontakt sa porodicom (vidi, AP 377/16, od 20. aprila 2016. godine). Osim toga, Ustavni sud ukazuju da svako ograničenje bilo kog prava mora biti svedeno na najmanju i najkraću moguću mjeru i obim i da prije nego preduzme konkretne mjere ograničenja ili oduzimanja bilo kojeg prava, država treba da ispita da li postoje i drugi načini da se ostvari cilj kojem teži, ali sa manje posljedica na lice na koje se odnosi.
84. Stoga, ograničenje u osporenim rješenjima, na način na koji je apelantu, ali i njegovoj porodici potpuno oduzeto pravo na posjete, bez konkretizacije, a pogotovo zanemarujući potrebe apelantove djece, u situaciji kada je apelant već pogođen najstrožijom mjerom (mjerom pritvora) koja sama po sebi „ograničava“ pravo na porodičan život, nije proporcionalno cilju koji se želi postići, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije.
85. Ustavni sud zaključuje da je apelantu osporenim rješenjima Općinskog suda od 9. marta i 17. marta 2017. godine u dijelu koji se odnosi na zabranu posjeta supruge i djece povrijeđeno pravo na porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
86. S obzirom na utvrđenu povredu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud mora da odluči i o pravnom lijeku u odnosu na utvrđenu povredu. U pogledu rješenja od 9. marta, odnosno od 17. marta 2017. godine, kojim su apelantu zabranjene posjete i korištenje telefona, apelant nije iznosio nove činjenice, kao ni redovni sud. Kako je trajanje ovih mjera zabrane određeno apelantu „za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka
b) ZKP“, te kako ništa ne upućuje, pogotovo imajući u vidu i rješenje od 15. maja 2017. godine, da je donesena druga-drugačija odluka u ovom dijelu (koji se odnosi na posjete), Ustavni sud smatra da je potrebno da djelimično ukine rješenja Općinskog suda od 9. marta i 17. marta 2017. godine, pogotovo imajući u vidu utvrđenu neproporcionalnost, kao i vrijeme od donošenja rješenja (9. mart 2017. godine) do donošenja ove odluke, koliko u kontinuitetu zbog navedenih razloga traje kršenje apelantovog prava na porodični život.
VIII. Zaključak
87. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na porodičan život iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer osporena rješenja u dijelu koji se odnosi na zabranu posjeta apelantu, kao pritvoreniku, sadrže „mjere“ kojima nije ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja kojem se teži, pogotovo što one teško pogađaju ne samo apelanta već i članove njegove porodice, bez jasne konkretizacije.
88. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa odlukom o imunitetu, odnosno u činjenici da ona nije donesena kada apelant nije pokrenuo pitanje imuniteta na način kako je propisano Zakonom o imunitetu.
89. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, jer je sud odluku o određivanju/produžavanju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, te dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu i kada apelantu, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao u kratkom roku ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora, a u tom postupku apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred sudom, uz stručnu pomoć branioca, izjasni o prijedlogu.
90. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost kada je apelant izjavio žalbu o kojoj je odlučio sud u bitnim i relevantnim dijelovima.
91. Ustavni sud smatra da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao ni člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim paušalnog navoda, nije pružio dokaz da je, zbog političkog mišljenja, pokrenut postupak, niti da su odluke rezultat političkog mišljenja.
92. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
93. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman