Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-279/17 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-279/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-279/17, rješavajući apelacije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv:
-Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 057202 16 Rev od 10. novembra 2016.
godine i -Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 079770 16 Rev od 9. novembra 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-279/17
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 057202 16 Rev od 10. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužiteljici (Lj. T.) na ime razlike plate, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose i da uplati razliku doprinosa Fondu penzionog i invalidskog osiguranja i Fondu zdravstvenog osiguranja.
AP-280/17
2. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 079770 16 Rev od 9. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužitelju (M. B.) na ime razlike plate, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose i da uplati razliku doprinosa nadležnim fondovima.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-279/17.
4. U obrazloženju osporenih odluka Apelacioni sud je naveo da su tužitelji, od kada su imenovani za člana, odnosno predsjednika komisije u Komisije za papire od vrijednosti, primali plaću propisanu odredbom člana 54. a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o papirima od vrijednosti. Apelacioni sud je dalje naveo da je Skupština Brčko distrikta Bosne i Hercegovine 17. novembra 2009. godine donijela zaključak da se plaće za sve zaposlene u javnoj upravi planiraju na nivou 2008. godine ukoliko su uvećane za 2009. godinu, a ukoliko su u 2009. godini smanjene da se zadrže na istom nivou u Budžetu za 2010. godinu, a da je tome prethodilo pismo Supervizora od 14. novembra 2007. godine, kojim je upućena preporuka i nalog radi uštede, te da je potom plaća tužitelja umanjena. Apelacioni sud je istakao da je drugostepeni sud obvezao apelanta da isplatit tužiteljima razliku između iznosa plaća koje su im isplaćivane u spornom periodu i iznosa neto plaća određenih gore pomenutom odredbom člana 54. a) stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o papirima od vrijednosti. Apelacioni sud je ocijenio da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je „donošenjem Budžeta Brčko distrikta BiH i donošenjem Zakona o izvršenju Budžeta" primjena odredbe člana 54. a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o papirima od vrijednosti „stavljena van snage". Naime, Apelacioni sud je pojasnio da ni Budžet, ni Zakon o izvršenju Budžeta nije lex specialis u odnosu na Zakon o papirima od vrijednosti i njegove kasnije izmjene i dopune gdje su jedino u glavi IV sadržane posebne odredbe o Komisiji za papire od vrijednosti (o osnivanju i sastavni, o načinu rada, o nadležnosti) uključujući i način određivanja plaća predsjednika, zamjenika i člana Komisije. Dakle, Apelacioni sud je konstatovao da ta materija nije razrađena i uređena u drugom posebnom zakonu, već samo u Zakonu o papirima od vrijednosti (ubrajajući i izmjene i dopune), te da se plaća predsjednika, zamjenika i člana Komisije utvrđuje i isplaćuje onako kako je propisano u pomenutoj odredbi člana 54. a), sve dok se ta odredba ne izmijeni, kako je i Supervizor preporučio u pismu od 14. novembra 2007. godine. Isto tako, Apelacioni sud je naveo da ne može prihvatiti ni apelantove tvrdnje da je pismo Supervizora od 14. novembra 2007. godine bez obzira što nije objavljeno u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine” ima snagu i značaj Naloga i da je obvezujuće, a da Nalog Supervizora od 31. avgusta 2012. godine „nema retroaktivnu pravnu snagu”. Naime, Apelacioni sud je ukazao da nije sporno da pismo Supervizora od 14. novembra 2007. godine nije objavljeno u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine” i da ga stoga valja tretirati kao preporuku upućenu vlastima u Distriktu radi otklanjanja određenih nedosljednosti i razlika u plaćama u institucijama Distrikta. Apelacioni sud je ukazao da je sam Supervizor u Nalogu od 31. avgusta 2012. godine odredio da jedino ona pisma Supervizora koja su objavljena u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine” imaju pravnu snagu Naloga, pa je po ocjeni Apelacionog suda utoliko pravilan zaključak drugostepenog suda da to pismo „nema pravnu snagu Naloga kao propisa koji donosi Supervizor, koji inače ima veću pravnu snagu od zakona”. Apelacioni sud je konstatovao da kada je Supervizor u Nalogu od 31. avgusta 2012. godine odredio koja od pisama Supervizora imaju snagu Naloga, time je kao donositelj rastumačio i ujedno odredio (naložio) koja to pisma obvezuju, pa se ne može govoriti da je drugostepeni sud „retroaktivno ukinuo” pismo Supervizora kada je pismo i Nalog Supervizora primijenio onako kako je naložio sam Supervizor.
Apelacioni navodi
5. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosioc javne vlasti Ustavni sud podsjeća da on ne uživaj zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u odluci AP-1789/16 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Apelacionog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1789/16 od 20. jula 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreće ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman