Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/17 (R. B.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-355/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-355/17, rješavajući apelaciju Ramiza Bajramovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Bajramović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 028172 14 Gž od 18. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Nađisa Tabaković, advokat iz Bihaća, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 028172 15 Rev od 4. oktobra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 028172 14 Gž od 18. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1585/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 028172 11 P od 22. maja 2014. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženom („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Livno) da mu na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu fizičkih bolova, po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti i po osnovu pretrpljenog straha) isplati određene novčane iznose, dok je obavezan apelant naknaditi tuženom troškove parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je 23. juna 2009. godine apelant tjelesno povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi u kojoj su učestvovali putničko motorno vozilo kojim je upravljao apelant i putničko motorno vozilo inostranih registarskih oznaka kojim je upravljao D. S.. Nadalje je navedeno da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao D. S. vozilom sa obaveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti kod Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka po Polici osiguranja od 19. marta 2009. godine i zelenim kartonom. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se apelant obraćao tuženom za naknadu nematerijalne štete i da mu je ponuđeno zaključenje vansudske nagodbe, koju apelant nije prihvatio. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi i pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev (prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 7. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisano da osobe koje na teritoriji Bosne i Hercegovine uđu vozilima koja se uobičajeno nalaze u inostranstvu smatraju se osiguranim, shodno ovome zakonu, ako posjeduju zelenu kartu koja vrijedi na teritoriji Bosne i Hercegovine, izdanu od nacionalnog ureda osiguravatelja za motorna vozila, osnovanog s ciljem izdavanja zelene karte i koji je potpisao bilateralnu konvenciju za izmirivanje tražbina u BiH ili izdanu od osiguravatelja koji je ovlašten izdavati zelene kartone). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije osiguravatelj D. S., kao lica odgovornog za saobraćajnu nezgodu i za naknadu štete, iz razloga što je D. S. upravljao putničkim motornim vozilom sa inostranom registracijom i imao je valjan zeleni karton osiguranja osiguravatelja Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da postupanje tuženog po korespodentskom ugovoru u ime i za račun Euroherc osiguranja d.d. Zagreb ne predstavlja pasivnu legitimaciju tuženog u konkretnom slučaju, a da je pasivno legitimisan Biro zelene karte Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je ukazao da je apelant tužbu mogao podnijeti i protiv stranog osiguravača kod kojeg je bilo osigurano vozilo kojim je upravljao D. S.. Najzad, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, pravilno odlučio o troškovima postupka temeljem odredaba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, pored ostalog, smatra da su sudovi na proizvoljan način primijenili odredbe člana 7. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, odnosno da stav Kantonalnog suda da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari nije obrazložen na način koji bi učinio nesumnjivim utemeljenost donesene odluke. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant navodi da je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, te da to znači da pobijani dio pravosnažne presude prelazi iznos od 10.000,00 KM.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti. Osim toga, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman