Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-365/17 (mldb S.N.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-365/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-365/17, rješavajući apelaciju mldb. S. N., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio mldb. S.
N. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 012044 14 Rev od 5. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. S. N. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po majci Ž. N., kao zakonskom zastupniku, koje zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 012044 14 Rev od 5. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 012044 14 Gž od 3. aprila 2014. godine. Presudom Okružnog suda djelimično je preinačena Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 012044 12 P 2 od 10. januara 2014. godine tako što je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja "Brankom" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) u odnosu na tužene V.N. i Ž.N, dok je u odnosu na apelanta potvrđena prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je Ugovor o poklonu nekretnina od 9. maja 2006. godine, koji je zaključen između V.N. kao poklonodavca i apelanta kao poklonoprimca, bez pravnog dejstva prema tužitelju u dijelu u kome je potrebno ispunjenje tužiteljevog potraživanja utvrđenog Presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 22. novembra 2006. godine i rješenjem tog suda od 27. decembra 2006. godine u iznosu od 54.384,52 KM, te je određeno da će se apelant osloboditi ove obaveze ukoliko isplati tužitelju iznos od 54.384,52 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, pored ostalog, da je predmet spora u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev da je u odnosu na njega bez pravnog dejstva ugovor o poklonu (bliže opisan u izreci prvostepene presude), kojeg su zaključili prvotuženi, kao poklonodavac sa apelantom (sin prvotuženog), kao poklonoprimcem, u obimu potrebnom za ispunjenje tužiteljevog potraživanja utvrđenog Presudom Osnovnog suda od 22. novembra 2006. godine i rješenjem tog suda od 27. decembra 2006. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant pasivno legitimisan jer je on treće lice s kojim je dužnik tužitelja zaključio sporni ugovor o poklonu i u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija u predmetnoj pravnoj stvari. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 280. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je pobijanje institut obligacionog prava koji povjeriocu pruža mogućnost da u svrhu namirenja svog potraživanja, pobija valjana imovinsko-pravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koja više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini njegovih pravnih sljednika. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da svrha pobijanja nije samo da se dokaže da je radnjom dužnika nanesena šteta njegovom povjeriocu, već da je usljed te radnje došlo do negativne promjene u imovini dužnika, zbog čega je potraživanje povjerioca otežano ili potpuno onemogućeno. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj dokazao da je naplata njegovog potraživanja potpuno onemogućena zbog insolventnosti prvotuženog V. N., jer kao dužnik tužitelja nema imovinu na kojoj bi mogao ostvariti naplatu svog potraživanja u postupku prinudnog izvršenja. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je prvotuženi otuđio svoju ličnu imovinu poklonivši je apelantu, te je tužbeni zahtjev, u odnosu na apelanta, usvojen pravilnom primjenom materijalnog prava.
3. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjen trogodišnji rok za podnošenje tužbe iz člana 285. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što je ugovor o poklonu dobročini pravni posao, odnosno radi se o besteretnom raspolaganju, za koje Zakon o obligacionim odnosima propisuje rok od tri godine za podnošenje tužbe za pobijanje. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom predmetu taj rok počinje teći od 9. maja 2006. godine, kao dana zaključenja ugovora o poklonu, iz čega proizilazi da je predmetna tužba od 31. marta 2009. godine, podnesena u zakonskom roku od tri godine. Vrhovni sud je istakao da je predmetni ugovor o poklonu dobročini pravni posao i da apelant na osnovu tog ugovora nije dao ništa iz svoje imovine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da tužba nije blagovremena, te da se radi o teretnom raspolaganju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (o tome da je tužba neblagovremeno podnesena i da je u pitanju teretno raspolaganje), u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman