Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5427/14 (Z. Č.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanovi JNA
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5427/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine u predmetu broj AP-5427/14, rješavajući apelaciju Zorana Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Čovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 65 0 P 160207 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160207 13 Gz od 20. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160207 12 P 2 od 4. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Čović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dženana Hadžiomerović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 P 160207 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 160207 13 Gz od 20. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 160207 12 P 2 od 4. februara 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 160207 12 P 2 od 4. februara 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Dragana Čović (u daljnjem tekstu: apelantova prednica) vlasnik stana u Sarajevu pobliže opisanog u izreci predmetne presude sa dijelom 1/1, na osnovu kupoprodajnog ugovora od 14. februara 1992. godine zaključenog između apelantove prednice i prednika tužene i pravno valjane uplate o otkupu stana od 14. februara 1992. godine, te da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) dužna trpiti da se apelantova prednica upiše kao vlasnik 1/1 u knjizi položenih ugovora ZKU Općinskog suda u Sarajevu.

3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je taj sud u toku dokaznog postupka proveo dokaze, između ostalog, uvidom i čitanjem potvrde YU Garant Banke a.d. Beograd od 4. oktobra 1999. godine, potvrde Srpske banke a.d. Beograd od 12. novembra 2003. godine, zahtjeva za otkup stana od 12. februara 1992. godine, potvrde Vazduhoplovnog zavoda ORAO od 3. februara 1992. godine, priznanica o plaćanju vrijednosti stana prilikom otkupa koje nose datum 14. februar 1992. godine i potvrde Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, broj 03/1-23- 2106/08 od 17. jula 2008. godine. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelant zakonski nasljednik iza umrle prednice kojoj je predmetni stan dodijeljen na korištenje rješenjem Komande Garnizona broj 611 od 13. oktobra 1969. godine, te za koji je ista zaključila ugovor o korištenju stana sa Stambenim preduzećem Sarajevo. Nadalje je Općinski sud utvrdio da je apelantova prednica u predmetnom stanu živjela sama odnosno da nije imala članove porodičnog domaćinstva, te da je u toku ratnih dejstava napustila predmetni stan, koji je proglašen napuštenim, kao i da je nakon prestanka ratnih sukoba umrla, a da nije vratila stan u posjed odnosno da je obustavljen postupak po njenom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana. Općinski sud je konstatovao da apelant nije dokazao da je apelantova prednica prije 6. aprila 1992. godine zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana i da je isti potpisan od obje ugovorne strane, te dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj upravi, te da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i izmirena u cjelosti u ugovorenom roku odnosno da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) kao lex specialis u konkretnom slučaju. Naime, Općinski sud je konstatovao da iz potvrde Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, broj 03/1-23-2106/08 od 17. jula 2008. godine proizilazi da je uvidom u stambeni dosje apelantove prednice utvrđeno da ne postoji ugovor o kupoprodaji nepokretnosti - stana zaključen između prednice apelanta i Zajednice stanovanja bivše JNA. S druge strane, Općinski sud je konstatovao da „omot“ ne može biti mjerodavan dokaz činjenice da li je zaključen ugovor o otkupu stana ili nije. Takođe, Općinski sud je konstatovao da tu činjenicu nije mogao utvrditi ni iz izjava svjedoka, a da zakon traži pismenu formu ugovora. Pored toga, Općinski sud je iz uplatnice od 14. februara 1992. godine utvrdio da je apelantova prednica radi otkupa stana uplatila iznos od 206.000,00 tadašnjih dinara. Međutim, Općinski sud je konstatovao da se iz ove uplatnice nije moglo utvrditi da li je ova cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom, da li ista predstavlja u cijelosti izmirenu cijenu radi otkupa stana i da li je izmirena u ugovorenom roku, a da se ukupna cijena stana ne može utvrditi bez ugovora o otkupu stana. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

4. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 P 160207 13 Gz od 20. septembra 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je apelantova prednica zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana i da je isti potpisan od obje ugovorne strane. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud uvidom u stambeni dosje apelantove prednice utvrdio da ne postoji ugovor o otkupu stana zaključen između apelantove prednice i zajednice stanovanja bivše JNA, niti se omot spisa može smatrati dokazom na okolnost postojanja tog ugovora, dok iskazi saslušanih svjedoka ne mogu biti dokaz na okolnost zaključenja ugovorao otkupu stana, obzirom na izričitu zakonsku pismenu formu ugovora o otkupu stana. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se iz uplatnica, bez pismenog ugovora ne može utvrđivati ni visina kupoprodajne cijene, ni njena usklađenost sa tada važećim zakonom, niti okolnost da li je isplaćena u predviđenom toku. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je među parničnim strankama nesporno da apelantova prednica nije ostvarila povrat stana, niti su postupak nastavili njeni nasljednici, o čemu prvostepena presuda sadrži obrazloženje.

6. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio presudom broj 65 0 P 160207 14 Rev od 23. septembra 2014. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da sve i kada bi se prihvatila utvrđenom činjenica da se uplata izvršena 14. februara 1992. godine od strane apelantove prednice u visini od 206.000 YU dinara odnosi se na otkup predmetnog stana, da je drugostepeni sud pravilno primjerno materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je za utvrđenje postojanja pravno obavezujućeg ugovora po odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova, bilo potrebno dokazati osim postojanja ugovora, da je isti dostavljen poreznoj upravi na ovjeru, kao i da je kupoprodajna cijena utvrđena po tada važećim zakonima i da je plaćena. Vrhovni sud je takođe istakao da je prema članu 26. Zakona o obligacionim odnosima ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a da su bitni sastojci ugovora o kupoprodaji nekretnina, osim pisane forme, predmet i cijena kupoprodaje. Vrhovni sud je ukazao da je apelant činjenicu postojanja ugovora o otkupu predmetnog stana dokazivao fotokopijom uplatnica iz kojih se vidi da je prednica apelanata uplatila za otkup stana 206.000,00 dinara. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da se iz istih ne vidi na koji se stan uplata odnosi, niti se iz takvog dokaza može utvrditi da li je u pitanju uplata ukupne cijene ili samo jednog njenog dijela, kao što se iz uplatnice koja glasi na troškove procjene komisije za otkup stana uplaćenih na ime Vojnog servisa Beograd, Narodna banka Jugoslavije, u visini od 2.000,00 dinara ne vidi za koji stan je vršena procjena, niti se iz uplatnice kojom su plaćeni troškovi ovjere ugovora od 50,00 dinara može vidjeti na kojem ugovoru je vršena ovjera. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni stan bio proglašen napušten, a za otkup stanova koji su bili dati na raspolaganje Federalnom Ministarstvu odbrane, kakav je predmetni stan, po članu 39. Zakona o prodaji stanova takav ugovor morao biti dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi, što u postupku takođe nije dokazano. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da u postupku nije dokazano postojanje kupoprodajnog ugovora zaključenog sa SSSO-om kao pravnim prednikom tužene, zbog čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu naprijed navedenog prava, apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi cijenili provedene dokaze, te shodno tome, utvrdili činjenično stanje i primijenili važeće propise. Naime, apelant smatra da provedeni materijalni dokazi, pogotovo uplatnice, upućuju na to da je njegova prednica zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO. Takođe, apelant ističe da njegova prednica „nije kriva za izbijanje rata u kojem je, pored ostalog, zagubljena ili uništena dokumentacija o otkupu stana“ odnosno potpisani ugovor o otkupu predmetnog stana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, te, shodno tome, utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u predmetu broj AP-351/14, te da je u tom predmetu odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-351/14 od od 10. oktobra 2016. godine; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) podnesenu zbog navodne povrede, između ostalih, i prava na imovinu. Ustavni sud ukazuje da je u tački 9. citirane odluke, između ostalog, naveo: „Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. [...] Kantonalni sud je dao argumentovane razloge za činjenicu da bez postojanja samog ugovora o otkupu u pisanoj formi, također, nije bilo moguće utvrditi koja je ugovorena kupoprodajna cijena, a time ni da li je apelant ovu cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su uplatnice na koje se apelant poziva kao dokaz o uplati kupoprodajne cijene, samo ispunjene od strane uplatitelja, ali na njima nema štambilja tadašnje Službe društvenog knjigovodstva ili druge službe, sa naznačenim datumom, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je uplata zaista i izvršena kao i datum uplate. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.“

13. Ustavni sud se nadalje poziva i na svoju Odluku koja se takođe ticala gotovo istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud: Odluka o dopustivosti broj AP-1866/10 od 17. septembra 2013. godine, tačka 7) i u kojoj je odlučivano o apelaciji podnesenoj zbog navodne povrede, između ostalih, i prava na imovinu. U navedenoj odluci Ustavni sud je slijedio praksu i pozvao se na obrazloženje iz svoje Odluke broj AP-1908/09 od 20. decembra 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj Odluci, između ostalog, zaključio da u situaciji kada nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana i kada je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uslove iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i s ciljem postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu.

14. Imajući u vidu praksu u naprijed navedenim predmetima, te uzimajući u obzir obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5427/14 (Z. Č.) | Sudska praksa | Aktio